Umirovljeni brigadni general Ivan Beneta, po struci magistar elektrotehnike, upustio se, odlaskom u mirovinu, u ozbiljan obiteljski poljoprivredno-turistički biznis. Vlasnik je OPG-a Scardona Silva, zaljubljenik u svoj skradinski kraj gdje se prije tri godine i preselio u Dubravice, nemirni duh koji se ne da tako lako umiroviti. No, u jednom trenutku nešto je ipak "pošlo po zlu", pa je Beneta, revoltiran bodovanjem na natječaju na koji je aplicirao nadajući se bespovratnoj europskoj subvenciji, odlučio čak i tužiti državu. A kad general tuži svoju državu, e onda je zbilja vrag odnio šalu.
Što se dogodilo između države i njezina umirovljenog generala s respektabilnim životopisom, pokušali smo doznati izravno od Benete, danas plantažera iz zaleđa Skradina, koji je potpuno posvećen nasadima bajama, maslina i smokava u dalmatinskom kršu, s ambicijom da u dogledno vrijeme poveže poljoprivredu i turizam. Prije nekoliko godina natjecao se i dobio u zakup državno zemljište, 29 hektara uz Prukljansko jezero (područje namijenjeno razvoju golfa !?), i uz snažnu potporu obitelji, krenuo u posao. Ali, sve obično ne ide kako čovjek priželjkuje i zamišlja...
Puno se nagađalo
Govorilo se da je Beneta aplicirao na europska sredstva, ali da nije ispunio sve predviđene uvjete ni poštovao propozicije te da će čak morati vratiti više od milijun kuna europskog novca. Pričalo se da je zbog toga tužio Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, da je prijetio i tužbom na OLAF, nagađalo se o epilogu, o razlozima, spekuliralo i dramatiziralo oko intrigantnog spora bivšeg vojnika i države.
A prava istina je, potvrđuje umirovljeni general, inače, prvi koji je iz Hrvatske bio angažiran u stožeru NATO-a (tri godine), da je uistinu tužio RH i da je epilog te priče - nagodba! Država mu je dužna na ime odštete za povrijeđena ljudska prava isplatiti sedam tisuća eura! I time je za njega, uvjerava nas, priča završena.
Do spora je, kako nam je ispričao Beneta, došlo zbog, u najmanju ruku čudne, interpretacije kriterija natječaja iz Programa ruralnog razvoja, mjere 4.1.1. za poticaje za sadnju trajnih nasada, na koji je aplicirao, gotovo siguran da će subvenciju i dobiti. Ali umjesto očekivanih barem 77 bodova, dobio je nedostatnih 61 i njegov je zahtjev odbijen, jer je, kako kaže, manje bodovan po tri kriterija: ekonomičnosti poslovanja, inovativnosti proizvoda/procesa i spremnosti projekta.
Umirovljeni general je smatrao da Ministarstvo poljoprivrede sebi daje za pravo postavljati i tumačiti natječajne kriterije tako da jednima pogoduje, a druge zakida, zbog čega je odlučio potražiti zaštitu prava pred sudom. Prije toga se obratio i Ministarstvu financija, odnosno Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, a kako su svi ostali gluhi na njegove riječi, u konzultaciji s odvjetnikom predao je tužbu Upravnom sudu, a potom i Ustavnom sudu. No, sud se proglasio nenadležnim, pa je naposljetku Beneta pravdu potražio na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Tolušić ga odbio
- Par mjeseci nakon što mi je Tomislav Tolušić, tadašnji ministar poljoprivrede, u prvostupanjskom postupku odbio žalbu kao neosnovanu, stigla mi je ničim izazvana, pa niti zatražena, prvostupanjska odluka kojom mi od tri stavke na koje sam se žalio dvije priznaju naknadno kao bodove. Tako da su napravili totalni kupus od toga - priča Beneta.
- Taj natječaj sam jednostavno otpisao, isključio sam ga iz svog života i posla, jer u ovoj državi je najluđe tužiti. Sad bi se ja trebao, pošto je sud u međuvremenu sebe ipak proglasio nadležnim, očito pod pritiskom EU-a, ponovo tužiti s državom, i to bi trajalo 15 godina, a kome to treba u životu. A što se tiče tih priča da moram vraćati europski novac za svoj projekt, to je jednostavno neistina. Jer, ja sredstva nisam ni dobio. Zato sam i tužio državu - demantira glasine skradinski plantažer.
Možda je i sreća u ovoj situaciji da nije dobio europsku subvenciju. Ali Beneta se ne slaže s tim.
- Nije sreća, a znate li zašto? Zato što sam ja njih dobio po drugim osnovama i sve sam potrošio kako treba, i nikad se nisam ogriješio ni o kakva pravila. Ja dobro znam da se treba striktno držati pravila kad se računa na tuđi novac. Prema tome, da sam i taj novac dobio, ja bih igrao po pravilima i ne bih ga morao vraćati. Ali nisam dobio, ne zbog mene i mojih propusta, nego zbog Tolušića koji je očito sebi morao prikupiti neka sredstva za sebe isplatiti, i svoju vinariju…Očito je igrano na jednu kartu kod mene, a na drugu kad je on u pitanju… - pomalo ironično će Beneta.
No, utješno je da ipak prije ili poslije oni koji se ogriješe o zakon "dolijaju", a u međuvremenu mirno ne spavaju.
Da, veli Beneta, to je jedino utješno, ničija nije gorila do zore. Mada, imate ljudi sa savjesti i bez nje. A ovi drugi mirno spavaju, vjerujte, i kad su krivi i kad ih ulove, oni i dalje mirno spavaju - kaže general - plantažer.
U svakom slučaju, Ivan Beneta i njegova obitelj sa svojim projektom nastavljaju, neovisno o europskim sredstvima koja su im izmakla. Uostalom, kaže, u taj projekt nisu ni ušli računajući na europski novac, nego primarno vjerujući u obiteljske resurse i to je, smatra, najispravnije. Neki manji poticaj su dobili za bušenje zdenaca za vodu, ali kako se ispostavilo da je voda slana, sada im je plan nabaviti desalinizator, a tražili su od Ministarstva da za područje Dalmacije u popis opreme za navodnjavanje svakako uključe i desalinizatore.
Ništa bez kredita
Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez kredita, a oni su se radi izgradnje kuće za turističko iznajmljivanje i sadnje plantaže obratili poslovnoj banci, ali pod uvjetima HBOR-a, s pet godina počeka. Trenutno imaju nasade s 4200 stabala bajama, 1000 stabala maslina i 30-ak stabala smokava. Bajame su im, zadovoljno će Beneta, na prvom značajnijem rodu ove godine i okvirno računa da bi mogli imati tonu bajama, jer odlično su rodile one prve koje su zasađene prije tri godine. Na značajniji urod maslina će morati još pričekati, kaže. Eto, lani su dale "dva sića jupola", male sitne talijanke, a ima i nešto autohtonih i računa da bi prva berba mogla biti ove godine.
Ivan Beneta se nakon umirovljenja prije svega odlučio okrenuti poljoprivredi. No, uz taj projekt je vezao i kuću za turizam, jer ima general svoju posebnu teoriju o tome.
- U Dalmaciji vam je za baviti se poljoprivredom nužno imati tri sidra: jedno je da ti netko radi u državnoj službi, drugo je poljoprivreda sama, a treće je turizam. Ako ti fali samo jedno od ta tri sidra, nećeš lako proći. Ja sam za svoju plantažu, samo da bi samlio kamen i izvadio korijenje, potrošio oko 60 posto sredstava. U Slavoniji samo povadite korijenje i zaorete zemlju. Ove godine planiramo početi i s turizmom, već smo s nekim agencijama obavili prve razgovore. Izgradili smo kuću s bazenom, vrlo interesantnu, u zanimljivom okruženju gotovo netaknute prirode, u oazi mira... - pohvalit će se novopečeni poljoprivrednik i turistički radnik u skradinskom zaleđu.
Uvjerio se vrlo brzo da se nije lako u dalmatinskom kršu baviti poljoprivredom, da je to mukotrpan i iznimno rizičan posao, pa se čini doista intrigantnim da se jedan umirovljeni general sa vrlo solidnom mirovinom, zbrinut, situiran, u zrelim godinama upušta u tako nesiguran posao. Što ga je potaklo na to?
- Znate što, kad odete u mirovinu sa 60, ajmo reći da očekujete još 15-ak godina aktivnog života i još nešto "pasive". Nisam bio spreman svesti se na sjedenje pred kafićem, da ne kažem pred trgovinom u selu i ubijati vrijeme. Nisam tako ni odgajan, niti sam bio spreman tako provesti ostatak života. Onda smo odlučili u obitelji, ajde, podići ćemo jednu kućicu, pa se malo baviti poljoprivredom, naslijeđenom uglavnom od majke, 1,5 hektar maslinika i tako. I još nešto ću vam reći, što malo čudno može zvučati. Znate, ja sam se cijeli život bavio destrukcijom...
Vrijeme za gradnju
- Zvuči vrlo nezgodno?!
A general brzo objašnjava:
- S 15 godina sam otišao u Vojnu školu. Učili su me kako srušiti, budimo pošteni, i kako ubiti, kako pogoditi avion, to mi je bila struka, kako srušiti most, kako koristiti eksploziv, kako hladno, a kako vatreno oružje upotrijebiti... pa sam još četiri godine na Akademiji to utvrđivao, pa sam onda 13 godina učio druge kako to raditi, pa sam 5-6 godina to pokušavao u ratu najbolje što sam mogao primjenjivati, pa sam još nakon svega toga tri godine bio u NATO-u, i onda vam dođe u glavu kako bi morali postići neku ravnotežu u životu.
- Da, vrijeme je da počnete graditi…
Umirovljeni general samo kimne, veli kako je onda počeo raditi i graditi i priznaje da je to čovjeku ipak svojstvenije i da je u tome puno veće zadovoljstvo.
Beneta je u svom novom poslu dobro "usidren". Ima sva tri nužna sidra. Na tu će se konstataciju nasmijati, ali i naglasiti da je riječ o poslu s rizikom, pa je dobro da je to obiteljski projekt i da nije direktno vezan uz osnovnu egzistenciju. Jer, s mirovinom i ženinom plaćom može se normalno živjeti, a poljoprivreda i turizam u koji su se upustili to je "nešto što vas pokreće, ako imate tu žicu i ne želite se pasivizirati", a uz sebe imate obitelj kao podršku. Beneta ima i sina koji je aktivni sudionik u obiteljskom projektu, iako je zaposlen u jednoj međunarodnoj korporaciji i ima vrlo solidna primanja.
S obzirom na iskustvo koje je u ovih nekoliko godina otkako se bavi poljoprivredom stekao, što bi preporučio onima koji se tek odlučuju upustiti u taj posao, ima li to kod nas smisla kod tolike administracije, čime se sve treba naoružati ako se želi izgurati svoju zamisao do kraja?
- Strpljenje nije dovoljno. Treba provesti dosta vremena uz računalo proučavajući pravilnike, zakone, uvjete natječaja, duže vrijeme, možda godinu dana, treba pratiti natječaje da se vidi kako to ide. Ono što bih svakako preporučio to je davanje zemlje u zakup koji država organizira i koje nije dovoljno iskorišteno u Dalmaciji. U vrijeme kad sam ja uzimao 30 hektara u zakup, mislim da je bilo slobodno 20 tisuća hektara državnog zemljišta na raspolaganju, a samo šest tisuća je bilo zakupljeno. Mogu reći da je pitanje organizacije zakupa zemljišta loše riješeno. Malo koči taj odnos između centralne i lokalne vlasti to prebacivanje loptice, ajde sad vi dajte natječaje, a ne možete raspisati natječaj ako nemate plan gospodarenja državnim zemljištem, a oni nemaju snage to napraviti, nemaju s kim, zapravo, tako da tu malo loptica šeta. Da nije toga, možda bi i najlakši dio posla bio napraviti gospodarski program, pripremiti papire, izvesti geometra na teren …
Okrenuti se budućnosti
- A što je najteži dio?
- Najteži dio je financijski. Možete imati ideju, možete imati tržište za svoj proizvod, možete se odlučiti na rizik da zakupite 20-40 hektara, to su granice u Dalmaciji koje su minimalne da bi bili sami sebi dostatni, mogli kupiti mehanizaciju i ostalo. I sad sve to imate i krenete zatvarati financijsku konstrukciju, e sada dolazite do, za mene, ključnog problema, a to je naći banku koja će imati razumijevanja i koja će vas pratiti, vjerovati u vas. HBOR je tu postavio solidan okvir i banke su potpisale ugovore s njima da će sudjelovati, ali kad dođete kod njih ne vidite baš neku veliku volju banke da uđe s vama u posao - ispričat će Beneta.
Dakle, projekt obitelji Beneta uz Prukljansko jezero ide dalje i tko zna gdje mu je kraj. General je satisfakciju dobio, makar što se tiče kršenja njegovih ljudskih prava, simboličnom nagodbom po kojoj mu država treba platiti odštetu od sedam tisuća eura, a u meritum stvari, kaže, više ne želi ulaziti jer bi to bio predug proces. Pošto se sad sud proglasio nadležnim, morao bi ponovo pokrenuti tužbu na sudu, a to bi značilo bar 10 godina suđenja, što se ne isplati. Bolje je, poručuje optimistično i pomirljivo, okrenuti se budućnosti.
- Ima nade i ima smisla okrenuti se poljoprivredi, pogotovo ako imate ideju kako to financijski zatvoriti, e, onda imate šansu i uspjeti! - kaže umirovljeni general, magistar elektrotehnike, plantažer i turistički radnik Ivan Beneta.