Prezime Kale ne možete vezati uz francusku luku Kale (tako se fonetski čita Calais), iz koje brodovi i trajekti plove preko kanala La Manche prema engleskoj obali.
No, da biste upoznali barem dio uspješne obitelji Kale, morate, također, zaploviti brodom. Sa šibenske rive otisnuti se prema Žirju, najudaljenijem naseljenom otoku šibenskog arhipelaga. Tamo nas je čekala ugodna bodulska ćakula s bračnim parom Antom i Ankicom Kale. Kao ostatkom nekad bogatog žirajskog gnijezda filozofa, liječnika, književnika, graditelja i nogometaša. Ante i Ankica su ovih dana posebno dobro raspoloženi. S razlogom.
Elektrifikacija otoka
– Umirovljeni ekonomist Ante Kale nije i jedini zaslužan, ali je jamačno najzaslužniji za elektrifikaciju zapadnog dijela otoka Žirja, bolje rečeno uvala Mikavica, Tratinska i Pečena. Besplatno je izradio idejni projekt, te uputio niz pisama u kojima je molio nadležne da pomognu njegovu otoku. Od čelnika grada Šibenika do državnih organa. Prihvatio je kao svetu zadaću jedan od zaključaka, nažalost, utihnulog Savjeta za revitalizaciju otoka Žirja. Zbog toga mu skidam kapu – kazivao nam je prije plovidbe žirajski aktivist Maksim Roman, koji se na sličan način trudi spriječiti tiho umiranje otoka svojih predaka.
Ante Kale nije bježao od Maksimovih komplimenata.
– Suvišno je pitanje jesam li sretan zbog elektrifikacije zapadnog dijela moga škoja. Pa time je riješen gorući problem za 80 obitelji. Dodatno me raduje obećanje dogradonačelnika Danijela Milete da bi i voda trebala u idućim godinama stići na Žirje. A komunalna mi je problematika silno bliska jer sam 16 godina bio direktor zadarskog "Vodovoda". Ne trebam vam valjda objašnjavati problem u koji smo upali kad su nam pobunjeni Srbi zatvorili vodu sa Zrmanje. U tim trenucima oživjela je zamisao da Zadranima preko Stankovaca stigne voda s Krke, no dogodila se, srećom, "Oluja", pa dodatne investicije nisu bile potrebne. Optimist sam ili uvjeren da će struja i voda polako vratiti život mom Žirju, gdje sam najsretniji. Ne fale mi svjetla i živost Zadra i Šibenika – otvorio nam se Ante Kale.
Antina je supruga, umirovljena liječnica Ankica, i plodna književnica i pjesnikinja. Nedavno je objavila i svoju devetu knjigu "Priča o Đuli", koja govori o "klasičnim" trzavicama u dalmatinskim obiteljima. Dakako, s neskrivenim tragovima Ankina djetinjstva u Marićima, šibenskom zaseoku smještenom između tvornice TLM – Impol i Morinjskog mosta.
– Cijeli sam radni vijek provela kao liječnica obiteljske medicine. Iz prve ruke upoznala ljudske sudbine, radosti i tuge, oscilacije u raspoloženju. Zato si utvaram da mogu lako shvatiti ljude i u ovako teškim trenucima kao što je pandemija koronavirusa. Guštam na Žirju, koje je korona free zona. A svaki predah koristim za pisanje. Svoje emocije i doživljaje pretačem u pjesme, knjige. Pišem od rane mladosti, kad sam pohađala Šibensku gimnaziju u istom razredu sa sjajnim, ali, nažalost, pokojnim redateljem Marinom Carićem. Za vašu informaciju, već sam napisala i desetu knjigu. Samo čekam pravi trenutak za njezino tiskanje i promociju. Nadam se da će to biti na našem "Žirajskom kulturnom litu", koje život na školju čini ljepšim, bogatijim – otvorila se dr. Ankica Kale.
Prepoznatljiv trag
A Ante i Ankica nisu i jedini važni razlog za bodulsku pripovijest o obitelji Kale. Na drugi su se svijet preselili Antina braća prof. Edvard i dr. Boris, čiji je trag u šibenskom kraju, pa i šire u Lijepoj našoj, prepoznatljiv i dubok.
– Sveučilišni profesor, kulturolog i sociolog Edvard Kale bio je itekako nazočan i važan u svojedobnim filozofskim raspravama mladih hrvatskih intelektualaca. U doba koje i nije bilo tako jednostavno za nas koji smo se mislima i djelima barem malo htjeli osloboditi okova "jednoumlja", kako se kolokvijalno nazivalo bivši sustav – govorio nam je sjajni, pokojni književnik Ivo Brešan u trenucima kad smo znali tragati po danima njegove (šibenske) mladosti.
Edvard Kale bio je redoviti profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Njegove su misli i znanje, pak, uvelike preskakali granice Lijepe naše. Najbolji argument toj tezi su naslovi djela koje je objavio prije selidbe na drugi svijet 2006. Zadnja knjiga imala je indikativan naslov "Hrvatski kulturni i politički identitet", silno primjeren zbivanjima krajem minulog stoljeća. Prije toga prof. Edvard je u svojim djelima lutao svjetskim usporednicama i meridijanima: "Uvod u znanost", "Povijest civilizacije", "Storia delle civita", "Temelji islamske i kineske kulture i politike"... No, nikad nije zaboravio rodni školj. Nije mogao zamisliti ljeto bez žirajskih gušta, kupanja i fraja.
– Brat Boris i ja smo uvijek bili pragmatski raspoloženi, okrenuti svakodnevnim problemima, dok je Edvard bio vrhunski intelektualac, koji je, uz nemali broj značajnih knjiga, stigao dati doprinos i tiskanju "Žirajskog libra". Kao suradnik još jednog vrlog Žirjanina s prezimenom Kale, profesora i doktora znanosti Jadrana Kale, koji predaje na Zadarskom sveučilištu – s neskrivenim emocijama govori Ante Kale o svom pokojnom bratu Edvardu.
"Puste su žirajske kale otkad nema Borisa Kale." Tako je počeo tekst napisan u povodu ne tako davne smrti najstarijeg od braće, dr. Borisa Kale. Mediji su mu podarili nemali prostor, iako je za života bježao od publiciteta, ali ne i od zadaća koje su značile boljitak njegovu Žirju, Šibeniku i Lijepoj našoj.
– Boris Kale imao je nemali ugled na području hrvatske cestogradnje i održavanja cesta. Bitno je pridonio boljim zakonima u toj sferi – uvjeren je poznati šibenski poduzetnik Marko Slavica, koji je s Borisom dijelio dobro i zlo u doba kad je Poduzeće za ceste Šibenik vodilo brigu o cestama od podvelebitskog Starigrada do Podorljaka, na granici Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije.
Dr. Boris Kale dočekao je Domovinski rat kao potpredsjednik Izvršnog vijeća SO Šibenik i član Kriznog stožera. Nikad nije uzeo pušku u ruke, ali plijenio je toliko potrebnom diplomacijom u ljeto 1991. godine. Dolazio je do dragocjenih podataka u tajnim kontaktima s admiralom Friedrihom Morettijem, jednim od rijetkih Hrvata koji tih dana još nisu napustili JRM. Zajedno s bivšim splitskim gradonačelnikom Onesinom Cvitanom te skupinom žirajskih domoljuba na vrijeme je shvatio da bi topnička bitnica na njegovu rodnom školju mogla imati presudnu ulogu u Šibenskom rujanskom ratu. Osjetio je da zapovjednik bitnice Željko Baltić, iako korijenima Srbin, diše hrvatski, te da je spreman ustati u obranu Lijepe naše, Šibenika i Žirja, koje mu je i danas kao umirovljeniku stalna adresa.
Asfaltiranje prometnica
S već spomenutim Slavicom dr. Boris Kale pokrenuo je uspješan projekt asfaltiranja najvećeg dijela prometnica što spajaju brojne žirajske uvale, od kojih su neke prije bile nedostupne, zbog nazočnosti JNA. Nije onda ni čudo što je Kalina smrt popraćena novinskim naslovom "Umro je priznati intelektualac, domoljub i nepatvoreni bodul".
Varate se ako mislite da tu završava priča o dr. Borisu. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da pučinski otok Žirje, što tijekom zime padne na jedva pedesetak žitelja, ima više od 20 pjesnika, koji su svoje stihove ujedinili u zbirku "Jedra riječi". A tamo je svoje mjesto, osim već spomenute Ankice, specifičnom poezijom našao i pokojni Boris.
Ako niste znali, Boris Kale bio je i nadareni nogometaš, koji je nosio dres matičnog Šibenika, ali i drugoligaša Karlovca, te bio stalni reprezentativac Zagrebačkog sveučilišta.
– Dajte mi ovog malog Kalu. Rijetki su nogometaši koji igraju jednako dobro s obje noge. Ja bih ga svojim radom vrlo brzo doveo do reprezentacije – govorio je legendarni Luka Kaliterna poslije utakmice juniora Hajduka i Šibenika u kojoj je, očito, zapazio Borisa Kalu.
Braća Boris i Ante Kale bili su nositelji igre momčadi Sloga, koja se pojavila na prvom šibenskom malonogometnom turniru, odigranom na gradskom kupalištu Jadrija. Nogometnu priču o široj žirajskoj obitelji Kale i njezinu doprinosu hrvatskom nogometu proširila su dva vratara. Pokojni Joso Kale u dresu Šibenika i Dinama i njegov sin Tvrtko, koji je, među inim, branio i boje Hajduka, zagrebačke Lokomotive, Zadra i Rijeke, te Maccabija iz Tel Aviva, pa danas i živi u Izraelu.
Na kraju naše bodulske sage o obitelji Kale vraćamo se njezinim aktualnim likovima. Makar su formalno sa stalnom zadarskom adresom, bračni par Ankica i Ante Kale vjerni su Žirju barem sedam mjeseci godišnje. Tako je i, na temelju Ankičinih stihova, nastala i emotivna bodulsko-ljubavna skladba "Ti si moje more", koja ima lako pamtljiv i raspjevan refren:
"Ti si moje more, a ja tvoja stina
obala sam sura, željna tvojih plima.
Ti si moje more, a ja tvoja stina
presahlo bi more da joj stine nima."