Šibenik je nakon Domovinskog rata i u fazi obnove ostao bez svoje teške industrije. Likvidirani su TLM i TEF, što su neki nakon rata nazivali „socijalističkim mastodontima“, ma što to značilo. Dio toga bila je i tvornica aluminija u Lozovcu. Vlasnik tvornice „Ivanović aluminija“ (IVANAL) u Lozovcu bio je dr. Ivan Rikard Ivanović industrijalac iz Osijeka koji je tridesetih godina prošlog stoljeća doselio u Šibenik s nakanom da u Lozovcu sagradi prvu tvornicu aluminija u ovom dijelu Europe.
Gradnja je ubrzo počela na velikome kompleksu iznad rijeke Krke gdje je već radila HE „Krka“ (danas „Jaruga“) koja će pogone tvornice napajati strujom, prije svega elektrolizu i valjaonicu aluminija.
Prve tone aluminija iz nje su potekle 1937. godine, a jedan od prvih šefova proizvodnje bio je i Šibenčanin ing. Anđelko Budanko. Imali smo u kući sačuvan i mali aluminijski odljev, “ingot“ s natpisom „Ivanal“. Slični su uzorci odlijevani i kasnije, ali s natpisom „Naral“ („Narodni aluminij“!)
Tvornica je zapošljavala više od tisuću radnika koji su radili u tri smjene, a iz Šibenika i okolnih mjesta vozile su ih „šihte“ od desetak autobusa marke „Magirus“.
U „Ivanalu“ je bio zaposlen i naš otac, kao šef održavanja voznog parka. Dogodilo se, da je vlasnikova supruga Lenka bila krsna kuma našoj sestri. Pa su nakon onoga rata neki za nas govorili, da smo „radnička aristokracija“(!).
Naravno, 1948. tvornica je Nacionalizirana od komunističkih vlasti, a prestala s radom krajem pedesetih godina kad je u rad puštena u nova Tvornica aluminija na Ražinama TLM „Boris Kidrič“. Godine 2015. upoznali smo dr. Marka Ivanovića, sina Ivanova koji je živio u Zagrebu, a ljeti je s obitelji dolazio u svoju kuću blizu tvornice. Ondje smo proveli u razgovorima i sjećanju na „zlatno doba aluminija“ u nas, ali i o tragediji pustošenja koja su tvornicu zadesila kasnije.
Stvaranjem neovisne države Hrvatske nakon Domovinskog rata vlasnicima je vraćeno 14.000 četvornih metara terena uništene i opljačkane tvornice. Takva je i danas.
Od prije godinu-dvije pokušali sam telefonski kontaktirati s dr. Ivanovićem, ali je netko odgovorio kako Marka više nama! U dva navrata, godine 2015. i 2019. obilazili smo devastirani prostor tvornice, bivše pogone, radionice, vodotoranj, ruševnu zgradu uprave. Kradljivci su čak kopali zemlju da izvuku električne kabele. Bilo je i sudskih postupaka protiv nekih skupina s nepoznatim ishodom.
Ta je „šetnja“ ostavljala mučan dojam. Susreli smo u krugu tek jednoga pastira s ovcama. Ivanović nije smogao ni riječi. Tek kasnije, u njihovoj kući, govorio je kako je bilo planova i razgovora s partnerima da se dio tvornice, makar i preorijentirane osposobi, ali rezultata nije bilo. A jedan mali znak života prirode u toj pustoši bilo je nekoliko stabljika mladih šipaka s plodovima. A za plodove ostalog može proći i stoljeće.