Tvrđava sv. Nikole, friško ovjenčana UNESCO-ovom titulom zaštićenog kulturnog spomenika od svjetskog značenja, ovih je ljetnih mjeseci pravi mamac za turiste, koji brodovima, jahtama i gliserima prolaze kroz Kanal sv. Ante, na čijem ulazu se smjestila ova utvrda koju je Mletačka Republika izgradila za obranu od Osmanlija.
I dok se većina možda zadovolji snimanjem, nisu rijetki znatiželjnici koji se žele popeti na samu tvrđavu. No, na malenom pristaništu dočekat će ih ploča s upozorenjem da je ulaz posjetiteljima zabranjen jer su u tijeku radovi na obnovi. I zaista, ovih dana privode se kraju istražni radovi kojim se želi otkriti jesu li u jugozapadnom dijelu, tzv. kliještima, postojala vrata koja su tvrđavu povezivala s kopnom, a koja bi bila važna i u njezinoj novoj, turističkoj budućnosti. Jer projekt uređenja prilaza Sv. Nikoli s kopna već je izrađen, kao što su gotovi i svi potrebni projekti za uređenje platoa, pristaništa i pristupne drvene rampe na tzv. morskom ulazu. Svi su oni aplicirani na EU fondove i novac se očekuje u rujnu ili listopadu, kako bi tvrđava već sljedećeg ljeta bila sigurna za posjetitelje.
Do tada priča je posve drukčija. Šetnja tvrđavom i te kako može biti opasna za sve koji se odluče zanemariti upozorenje na ulazu. Prijetnje im predstavljaju rupe na platou i nezaštićeni otvori cisterni za vodu, svjetlarnici, ventilacijski i topovski otvori, ali i objekti i zidovi tvrđave na koje se turisti, željni pogleda s visine, znaju popeti. Potvrđuje to i koordinator Ministarstva kulture za uvrštenje tvrđave na UNESCO-ovu listu, dugogodišnji pročelnik šibenskoga Konzervatorskog odjela, umirovljeni konzervator Josip Ćuzela.
– Kad dođu na tvrđavu, ljudi se zavlače u svaku rupu jer ih zanima što sve tu ima. Sve to treba urediti i zaštititi kako bi posjetitelji bili sigurni. No, otkad je prije četiri godine započeo proces nominacije tvrđave kao dijela venecijanskog obrambenog sustava od 15. do 17. stoljeća za upis na UNESCO-ovu listu, nekakva privremena improvizacija zaštite posjetitelja nije dolazila u obzir. Zato je i zabranjen ulaz – objašnjava Ćuzela dok pokazuje pristupnu drvenu rampu od hrastovine koja vapi za zamjenom. Postavljena je, kaže, davne 1989. godine, kada je, nakon konzervatorske intervencije, tvrđava otvorena za turiste. Do tada je bila u rukama JNA sve do 70-ih godina prošlog stoljeća, nakon čega se na nju uselila signalna stanica za prolaz brodova.
– Tvrđava je od 1979. do 1989. bila građevinski sanirana. Zatekli smo je u dosta lošem stanju. Obavljena je tada i hidroizolacija u gljivastom dijelu. Dosta je toga tada napravljeno, a samo u 20-ak dana u kolovozu te 1989. godine prodano je 5000 ulaznica za organizirani dolazak gostiju iz Solarisa. Već sljedeće godine sve je stalo. Počele su barikade, a 1991. i rat – govori Ćuzela, koji se prvi u Šibeniku počeo baviti gradskim tvrđavama. Do tada, to se spomeničko blago malo poznavalo i istraživalo.
I velika željezna vrata na ulazu koja su bila obnovljena prije 30-ak godina sada su gotovo propala od hrđe. Nagrizeni rubovi oštri su i neoprezni posjetitelji lako se na njih mogu porezati. Vlaga zbog blizine mora, inače je, glavni neprijatelj tvrđave, pa u pojedinim dijelovima u utrobi tvrđave stalno kapa stvarajući na svodovima tanke šiljaste stalaktite. Brojni otvori za topove u razini s morem nemaju rešetke niti su ograđeni. U unutrašnjosti tvrđave puno je kamenja ostavljenog uz zidove nakon rušenja nekih recentnih zidova. Sve to, naravno, čeka na obnovu i uređenje koje će morati osigurati i primjerenu rasvjetu jer su neke prostorije u potpunom mraku. Ipak, najopasniji je sam plato tvrđave s otvorima za cisterne od kojih je jedan bez ikakve zaštite, a neki su zatvoreni tek improvizirano – rešetkama ili daskama i ponekad ih je teško uočiti, jer su obrasle u travu i korov.
Tvrđava je, dodaje Ćuzela, prije nekoliko mjeseci bila potpuno očišćena od raslinja i slika je tada bila posve drukčija. No, takvi su zahvati kratkog daha i bit će tako sve dok tvrđava ne bude obnovljena sustavno i dok se njome ne počne upravljati, napominje Ćuzela.
– Ipak, unatoč svim ovim opasnim točkama nikada nijedan turist nije stradao na tvrđavi. Zapravo, jedina žrtva bio je jedan speleolog koji je radio na čišćenju. Pao je i polomio ruku i nogu, druga žrtva bio je jedan mladić, koji je pao iz jednog otvora za topove na stijene u more i koji je čudom ostao živ!
NI JAPANKE
Amerikanci hodali bosi
Mlada obitelj s djecom iz SAD-a nije se previše obazirala na upozorenje o zabrani ulaska na Sv. Nikolu pa su sa znatiželjom razgledavali tvrđavu, zadivljeni njezinom ljepotom i pogledam na more. Očito im se ništa tu nije činilo opasnim pa su hodali i bosi, a najvažnije im je, čini se, bilo snimiti dobru fotografiju.
DOŽIVLJAJ
Bila je divna ljetna pozornica
Tvrđava sv. Nikole početkom 2000-ih nekoliko je godina zaredom bila središnja pozornica Šibenskog kulturnog ljeta, manifestacije koju su pokrenuli i organizirali Branko Viljac i Dušan Šarac, današnji direktori festivala Dalmatinska šansona. Tvrđava je tada oduševljavala tisuće gledatelja iz Šibenika i susjednih gradova, a na njoj su, među ostalim, svirali Maksim Mrvica, Stefan Milenković i mnogi drugi te je izvedena popularna Orffova "Carmina Burana".