Sjećate se onih trgovina koje su jeftine kineske potrepštine prodavale pod geslom „Sve po dvanaest kuna“, a jedina im je oštra konkurencija bila roba „sve po osam kuna“ iz sličnih dućana?
Iščezao je taj asortiman i prije upokojenja kune, no ostala je prodajna parola. Neizrečenom, no očito dogovorenom eurskom inačicom „sve po…“ služe se ovih dana prodavači verdure na prorijeđenoj šibenskoj Pijaci. Ali cijene nisu za bagatelu, nego naprotiv; ‘sitno‘ je s eurom postalo krupno i bitno.
Bilo bi pošteno dvaput promisliti prije nego što bi se eventualno požalili na cijene ribe, jer će možda s većim pravom zakukati vegetarijanci. Zelje i špinjača, uz kupusnjače sada jedina zelen koštaju naime, koliko i kilogram sezonskih gavuna za friganje – 4 eura, ili 30,14 kuna. Gotovo sve zeleno je po toj cijeni zadnjih dana, a kako se Pijaca svela svega na nekoliko prodavača, stisnutih na zimi kao i razmjerno skromni asortiman pred njima, geslo se mirne duše može proširiti: „U nas četiri prodavača sve po četiri eura!“ Jednako košta čak i samonikla mišanca, divlje zelje koje jedino treba pobrati, a za sve drugo brine se Bog.
-To se zove pravo zaokruživanje, s pedljem! – smije se gospođa Anita Krnić, redovita mušterija na Pijaci i objašnjava da je sva ta roba nedavno koštala ipak prihvatljivih 3 eura. Zapravo, primjećuje, stvar je nekako bila pod kontrolom u početnom razdoblju kada se moglo plaćati i kunama. Nakon toga, vrag je odnio šalu zbog poskupljenja manje-više svega, a dobrim dijelom i zato što je na Pijaci zbog zime i inače slabija konkurencija. Cijene su čak izjednačene s onima na maloj tržnici na Baldekinu, gdje su samo dva prodajna banka, tvrdi iskusna domaćica.
Kaže da se prodavači na Pijaci baš ne mogu izvlačiti na cijene istog asortimana u trgovačkim centrima. Ne uzima u obzir povrće iz inozemstva jer to za nju nema nikakvog opravdanja kupovati, no, ima primjera da se kvalitetno povrće lokalnih (županijskih) OPG-ovaca prodaje za znatno povoljniju cijenu.
-To na Pijaci sada vam je APP! Ako prođe, prođe, podučava me i podsjeća da je prvi proljetni frut koji s nestrpljenjem očekuje mladi bob. Lani je prvih dana koštao 50 kuna i jedva čeka koliko će se eura tražiti za omiljenu grahoricu koju ona po dobrom običaju kuha zajedno s osmoguljem iz Grebaštice. Kako je krenulo, svi bi mogli popadati na rit, rekli bi Zagrepčani.
I zelene salate malo je u ponudi. Promrzla je na otvorenim povrtnjacima pa nije teško pogoditi da je i ona 4 eura.
-Ako igdi nađeš jeftiniju, dajen ti mukti sve ovo na banku! – govori mi jedna baka osvrćući se oko sebe, na opustjelu pijacu. Znam da je u pravu, obišao sam sve.
-Dobro, ja ću ovu glavicu! – pružam joj busić srednje veličine.
-Daj euro i nosi!- odgovara. -Šta, ne ide na vagu!? – čudim se. -Ima u njoj više od kvarta, budi siguran da imaš dobre mire. Ako nije, dajem ti cili banak mukti! - opet nudi isto jamstvo kao netom prije.
APP! I prošlo je, bolje vjerovati nego vagati. Pa gdje bih sa svom tom salatom!?