StoryEditor
ŠibenikJESTE LI ZNALI?

Šibenska povijesna građevina, prelijepa zgrada iz 16. stoljeća preko puta katedrale svetog Jakova, nosi krivo ime. Nije Gradska vijećnica nego - Gradska loža

Piše Jordanka Grubač Nikša Stipaničev/HANZA MEDIA
11. veljače 2018. - 17:55

Sazreo je trenutak da se jedna značajna šibenska lokacija, jedna povijesna građevina - preimenuje:
Gradsko vijeće Šibenika ne zasjeda u Gradskoj vijećnici nego u Gradskoj loži!

Kad sam prije neki dan razgovarala sa šibenskim konzervatorom Ivom Šprljanom - a pričali smo o nekoj od brojnih gradskih konzervatorskih tema - odjednom smo se našli u smislovnom raskoraku. Ja sam, nešto, uporno spominjala Gradsku vijećnicu i tek mi je iz petog puta do uha došlo da o istoj građevini konzervator Šprljan govori kao o - Gradskoj loži. Fin i samozatajan kao i obično, čekao je da sama shvatim da me u razgovoru, zapravo, ispravlja!

Burna prošlost

Cijeli svoj radni vijek o prelijepoj zgradi preko puta katedrale sv. Jakova govorila sam i pisala kao o Gradskoj vijećnici. I u Konzervatorskom odjelu, nekadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika koji je, otprilike, vršnjak moga radnog vijeka, nitko me prije nije ispravio.

Zapravo, ta je, u osnovi renesansna, zgrada burne prošlosti imala vrlo malo istraživača, tako možda i nije bilo prilike da netko već ranije kaže: nije (ti) to Vijećnica, to (ti) je Gradska loža!

Prvi je to učinio, u radu Instituta za povijest umjetnosti, dr. Danko Zelić, povjesničar umjetnost koji je doktorirao na temi "Postanak i urbani razvoj Šibenika u srednjem vijeku" (1999.). Rad o vijećnici-loži nastao je kasnije, 2014. U njemu je, prvi put, vrlo detaljno opisano i objedinjeno sve što se o Gradskoj loži moglo istražiti. Nažalost, kako to biva, znanstveni rad bez obzira na to što donosi neke sasvim praktične, recimo i "funkcionalne" novosti i informacije, često ostane po strani javnih spoznaja.

Iz Zelićeva rada zaista je jasno da bi naziv Gradska vijećnica, koji se ukorijenio u medijima, službenim obavijestima lokalne samouprave, u turističko-promidžbenim materijalima, kolokvijalnim pa i službenim razgovorima i pisanjima svake vrste trebalo pomalo zaboraviti. "Baška" što taj pogrešni naziv nalazimo čak i u Zborniku (1976.), posvećenom 900. obljetnici prvog spomena grada!

Javne dražbe

No, zašto je, naposljetku, to Loža, a ne Vijećnica?
Naziv Gradska vijećnica uvriježio se, tvrdi dr. Zelić, u 20. stoljeću jer taj naziv, niti tu funkciju, nije nosila građevina iz 16. stoljeća (najsličnija ovoj), niti njezina prethodnica, srednjovjekovna i manja, ali na približno istom mjestu u 13. st. sagrađena Stara loža. Kad je Loža iz 16. stoljeća srušena u Drugom svjetskom ratu, dr. Cvito Fisković će 1951. godine pisati kao (uz rušenje zadarske Krstionice) o najvećoj šteti koju je u ovom ratu pretrpjela naša stara primorska umjetnost... Povjesničare umjetnosti, međutim, nije interesirala, i to desetljećima!



A šibenska Gradska vijećnica, naprosto, bila je - negdje drugdje:
"U Loži se nikad nisu održavali sastanci šibenskog gradskog vijeća. Ono se oduvijek okupljalo u velikoj dvorani na drugom katu Općinske/Kneževe palače... Ništa se u tom pogledu, sve do posljednjeg desetljeća mletačkog vrhovništva, nije promijenilo" - piše dr. Zelić.
Gradska loža iz 16. stoljeća, ta ista iz koje je nastala ova obnovljena, današnja, nazvana pogrešno "vijećnicom", služila je prije svega kao - sudnica. Tu je bilo radno mjesto sudaca, i općinskih bilježnika, glasnika, tu su izvikivanjem bile oglašavane kupoprodaje, darovanja i javne dražbe, u loži i ispred nje ugovarali su se najrazličitiji poslovi...

U njoj se i kockalo

"U razdoblju mletačke uprave trg s Ložom postaje prostor određen za sve prihvatljive oblike kolektivne društvenosti u gradu... Od sredine 15. stoljeća, primjerice, Loža je jedino mjesto u gradu u kojem je dopušteno kockanje (!)..." - piše dr. Danko Zelić.
Inače, ovo nije prvi put da se spomenicima dogodi da krivi naziv uđe u opći narativ, ne samo u puku nego i među stručnjacima. Dr. Danko Zelić napravio je vrlo iscrpan i jasan rad iz kojega je vidljivo da šibenska Gradska vijećnica nije to, nego da je - Gradska loža. Pod krivim je nazivom i obnovljena nakon Domovinskog rata, kao takva je svečano i otvorena, a onda je u njoj počelo zasjedati i današnje Gradsko vijeće Šibenika pa je lažnjak izgledao tim logičniji!
Međutim, ispravno je samo jedno: Gradsko vijeće Grada Šibenika zasjeda u šibenskoj Gradskoj loži! Velikoj, utoliko što su u gradu postojale i male...


'Nema joj ravne
na cijelom Levantu'


'Jedinstvenosti svoje nove gradske lože Šibenčani su bili svjesni već u vremenu gradnje. Građevina ih je ispunjavala ponosom i samosvješću, ništa manje nego katedrala; štoviše, godine 1560. u tekstu jedne odluke šibenskog Velikog vijeća zapisano je, doslovce, kako je upravo Loža "najljepša i najuglednija građevina u cijelom gradu" i da joj "nema ravne na cijelom Levantu".
Što je najvažnije, to je, kaže dr. Zelić, bilo točno, jer u vrijeme gradnje po monumentalnosti i dvoetažnosti nije imala premca među građevinama te namjene u mletačkim prekomorskim posjedima, kako na Jadranu, tako i u Egejskom moru.


Historiografski falsifikat

Nazivanje Lože Vijećnicom – što možemo pratiti od prvih desetljeća 20. stoljeća u tekstovima A. Dudana, V. Miagostovicha i A. Alacevicha, trojice zacijelo najistaknutijih tumača šibenske povijesti u "talijanskome ključu" – bilo je, dakako, dio nastojanja da se pobornici (tada u Loži “udomljene”) iredentističke političke opcije predstave kao jedini legitimni nasljednici stare komunalne elite, odnosno pokušaj ekskluzivnog prisvajanja svijetlih tradicija komunalne povijesti grada.
Taj su historiografski falsifikat, međutim, prihvatili i hrvatski povjesničari. Činjenica da se šibenska Gradska loža u svakodnevici, ali katkad i u stručnim publikacijama još uvijek naziva Gradskom vijećnicom, pokazuje da je u konkretnom slučaju neupućenost, hinjena ili stvarna, uspijevala nadići granice divergentnih, pa i međusobno isključujućih gledanja na šibensku spomeničku baštinu - govori dr. Danko Zelić.


Konzervator Ivo Glavaš:

Jedna velika i nekoliko malih


Taj najvažniji komunalni prostor srednjeg vijeka, Gradska loža, zove se velikom da bi se razlikovala od manjih kojih je bilo nekoliko. Mala loža za prostor gradske straže je i danas u neposrednoj blizini na istočnom dijelu istog trga. Druga je bila prislonjena uz kulu današnjeg Muzeja grada - još se vide otisci krovišta, bila je, kao i sve, otvorena, i služila nadzoru morskog prometa. Treća je bila na "Meduliću" - ostale su sačuvane samo stare gradske mjere na današnjem Heritage hotelu.
A jedna - kojoj više apsolutno nema traga, danas je najživlja u gradskoj kolektivnoj memoriji i vokabularu, nezaobilazno je mjesto urbanog zavičajnog pojmovnika, upravo - toponim! To je Mala loža kod Sv. Ivana. Možda bi se neki njezin trag našao u interijerima okolnih kuća...


Renesansni ostaci

Imamo i ostatke renesansne gradske lože. Riječ je o velikim kamenim ulomcima sada tek "pobacanima" na travnjak ispred Muzeja grada do obale - ničim označenima niti opisanima. A jedan fragment s natpisom baštinili su i današnji konzervatori u svom uredu: poslužio je kao dovratak jednih od vrata u Konzervatorskom odjelu, tik do Velike gradske lože.


Srušena 1943., pa obnovljena 1960.

Beskompromisna odluka da se poslije Drugog svjetskog rata pristupi obnovi srušene šibenske Gradske lože, i to metodom tzv. faksimilske rekonstrukcije, neprijeporno je jedan od najsvjetlijih trenutaka u povijesti organizirane zaštite spomenika u Hrvatskoj.
Treba se podsjetiti da je u trenutku rušenja u savezničkom bombardiranju, 13. prosinca 1943., šibenska Loža bila višestruko stigmatizirano zdanje. Simbolizirala je, dakako, u prvom redu "nenarodnu" mletačku vlast, a da stvar bude još gora, Loža i trg pred katedralom bili su glavne pozornice javnih rituala tijekom dvije talijanske okupacije Šibenika (1918.–1921. i 1941.–1943.). U Loži je čak bilo i sjedište konzulata Kraljevine Italije!
U takvim su se okolnostima 1949. godine na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s istim ciljem našla trojica za obnovu Lože najzaslužnijih - Cvito Fisković, ravnatelj tadašnjeg Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, Frano Dujmović, voditelj Gradskog muzeja i počasni konzervator za Šibenik, te projektant obnove Harold Bilinić. Obnova Lože dovršena je 1960. godine. Arhitekt Bilinić - čijem je šibenskom opusu uzornu monografiju posvetio konzervator Ivo Šprljan - tom je zadatku pristupio i stručno i zdušno, a treba istaknuti da je na raspolaganju imao ekipu vrsnih splitskih, bračkih i šibenskih klesara, uhodanu tijekom netom završenog zahvata na obnovi sakristije katedrale.

08. svibanj 2021 21:08