StoryEditorOCM
ŠibenikJELENKO BRNIĆ boće

Priča o mladom heroju iz Šibenika: ‘Sjećam se da je bilo sunčano, popravljao sam auto. A onda su mi javili da je umro‘

Piše Borna Marinić
1. travnja 2024. - 20:26

Ime Jelenko, dobio je po baki Jeleni, a još kao dječak isticao se nemirnim duhom koji ga je, uz od rođenja usađeno domoljublje, svrstao među prve i najmlađe šibenske dragovoljce koji su u tom dalmatinskom gradu zadužili puške. U rat je otišao za ocem i bratom. Sanjali su njih trojica da će jednog dana skupa krenuti i osloboditi Knin. Nažalost to se nije dogodilo. Jelenko Brnić Boće poginuo je na Velebitu godinu dana prije nedosanjane operacije "Oluja". Priča o njemu priča je o heroju, domoljubu i mladiću koji je bez kalkulacija otišao u rat u koji ga nije pozvao nitko osim njegove savjesti.

image

Spomen ploča na mjestu pogibije

image

u vojsci

Težačka obitelj Brnić u nekad šibenskom selu, a danas gradskom naselju Mandalina, bila je praktički od pamtivijeka. Jelenkov otac Božidar bio je u njoj jedan od uglednijih stanovnika, a upravo od njega Jelenko je stekao vještinu rada rukama, ali i odgoj:

"Učio sam ga da živi pošteno i da se kloni nevolja. Imao sam prekrasnog sina. Zvao sam ga Pitur jer je bio pravi šarmer. Volio se srediti, imati novu robu. Bio je omiljen. Popravljao je motore, imao je žicu za to i donosili su mu motore sa svih strana. Radio je to i da bi zaradio koji dinar, iako nije bilo potrebe jer sam mu davao novac kojim je mogao zadovoljiti sve svoje momačke potrebe."

Neko vrijeme, tijekom renovacije stare obiteljske kuće na Mandalini, obitelj je živjela na Šubićevcu gdje je Jelenko pohađao više razrede osnovne škole, dok je srednju školu završio za automehaničara. Mladost mu je bila prepuna avantura kojih se prisjećaju njegovi prijatelji iz djetinjstva Ivo Bulat i Ivica Radnić:

"Već s desetak godina išli smo s naprtnjačama gasiti požare. Roditelji nam nisu dozvoljavali, ali mi bismo potajno išli u takve akcije. Od malena smo bili na brodovima i išli u ribarenja bacati mreže. Najprije oko Mandaline na vesla, a s 15 godina smo već otišli na Kornate šest dana. I dok je većina nas bila više posvećena sportu on je uvijek više naginjao motorima. Nabrijavao ih je, dodavao brzine i popravljao. To mu je išlo od ruke."

image

U vojsci

image

Kao mladić...

Ipak, bavio se Jelenko i sportom. Trenirao je nogomet u Nogometnom klubu Šibenik u kojem je igrao sve do juniora. Perspektivna karijera zapečaćena je ozljedom koja se na prvi pogled nije činila strašnom, no umalo je zbog nje izgubio nogu čega se prisjetio dvije godine stariji brat Hrvoje.

"Kao mali imao je astmu. Kada se to izliječilo počeo se baviti sportom, nogometom. Jednom prilikom dobio je udarac u potkoljenicu koji je skrivao od nas no to je počelo otjecati. Primijetio sam jedne noći da potajno pije lijekove protiv bolova. Rekao sam ocu koji se angažirao i u bolnici su dijagnosticirali tumor koji se stvorio na tom mjestu udarca. Čak su u mu u Šibeniku rekli da će mu rezati nogu, no otišli smo u Zagreb gdje nam je doktor Marko Pećina rekao da je to tumor koji se stvara od krvnih ugrušaka na mjestu udarca te su ga liječili i na tom mjestu umetnuli jedan metalni dio."

Jelenko se uspješno oporavio i svladao još jedan izazov, a vrlo brzo stigao Domovinski rat. Niti majka Mirjana, crnogorske nacionalnosti, koja je Hrvatsku voljela više od mnogih Hrvata, ni otac Božidar, jedan od organizatora obrane Šibenika, nisu ga mogli spriječiti da se aktivno uključi u zbivanja na Mandalini, poluotoku prepunom vojnih objekata JNA. Jelenko je od početka demokratskih promjena svojeglavo htio biti dio priče stvaranja samostalne hrvatske države. Iako je za raspodjelu prvih pristiglih kalašnjikova u listopadu 1990. na Mandalini bio zadužen upravo njegov otac koji mu pušku nije htio dati, on je našao način kako da dođe do nje. Hrvoje Brnić-Boće o početku ratnog puta svojeg brata kazati će:

image

Stari album

image

Kao mladić...

"Kada je počeo rat mi smo bili u specifičnoj situaciji. U pola Mandaline bila je vojska, uglavnom smještena u Remontnom zavodu. U takvoj situaciji nitko nije htio prihvatiti puške koje su stigle u naš Mjesni odbor. Našlo se tu nas osam koji smo to zadužili i Jelenko među nama. Kasnije je on ulazio u Remontni zavod "Velimir Škorpik", krao oružje s vojnih brodova JNA. Skidao je s još 2-3 čovjeka topove s brodova. Nije se bojao ničega od samog početka, a kada je počela bitka za Šibenik s ljudima iz Mandaline sudjelovao je u osvajanju Remontnog zavoda. Nije znao za strah i morali smo ga povući otac i ja u policiju k nama kako bi ga zaštitili od opasnosti."

Najprije je, u ožujku 1992. godine, Jelenko je otišao odslužiti vojni rok u Hrvatsku vojsku, da bi iste godine postao pripadnik Specijalne jedinice policije PU Šibenik kojom je zapovijedao Ivica Ajduković Jastreb:

"Bio je jako mlad. Ušao je 1992. u pričuvni sastav šibenske Specijalne jedinice policije Jastrebovi i ostao u njemu do kraja života. Imao je mladoliko lice i crne brčiće, bio je jako upečatljiv, a upamtio sam ga kao izuzetno umiljato stvorenje. Ta karakterna crta ga je obilježila. Bio je nestašan, ali sve je nadoknađivao tim pozitivnim i umiljatim stavom. Bio je neustrašiv i nije kalkulirao zbog čega je bio omiljen među pričuvnim, ali i aktivnim sastavom jedinice."

image

Stari album

Tih se vremena prisjeća i jedan od glavnih ljudi pričuvnog sastava šibenske policije, Božidar Brnić Boće:

"Moram priznati da nisam imao kontrolu nad Jelenkom. Molio sam načelnika Policijske uprave Šibenik Nikolu Vukošića da ga ne prime u policiju. On je rekao da neće, jer da smo tu već Hrvoje i ja i da nema potrebe da bude i on. Međutim Jelenko je tada otišao u vojsku, a ja sam na koncu popustio i primljen je u policiju gdje sam ga imao ‘na oku‘ koliko sam mogao. Otišao je u specijalnu policiju u kojoj je već bio njegov brat Hrvoje. Pričao sam i s Hrvojem i s njim o ratu i o tome što su u njemu doživljavali. Učio sam ih da ne pucaju nikada na starčad, civile ili vojnike koji se predaju s podignutim rukama. Čak sam im rekao ‘Ako neprijatelj krene bježati, pustite ga neka bježi, nemojte mu pucati u leđa‘. Govorio sam im da se mi u ovom ratu ne borimo protiv čovjeka, Srbina, nego protiv onih koji su se stavili u službu te srpske hegemonije."

Tereni su se redali, Miljevci, Dubrovnik pa Velebit na kojemu Jelenko sudjeluje u operacijama "Maslenica" i "Medački džep". Upravo u ovoj potonjoj Jelenko je bio u prvim redovima čega se sjeća njegov prijatelj i suborac Ivo Bulat:

image

Suborci kod spomen-obilježja

"Od malena smo mi međusobno pričali o Hrvatskoj i osjećali domoljublje te revolt prema miliciji. Imalo je to doduše veze i s našim nelegalnim trkama motorima u Solarisu no bili smo uvik kontra tog sistema. Kada je počeo rat, već od samih početaka, kada smo držali straže na Mandalini i motrili pokrete JNA vidjelo se da je on drugačiji, hrabriji od ostalih nas iz te mlađe ekipe. Operacija Medački džep bila je jako teška. Težak teren. Svi se bojimo kada idemo u nešto nepoznato, a to je baš bilo nepoznato. Svugdje oko nas neprijatelji, a Jelenko i jedan momak kojeg smo zvali Benzina išli su prvi i probijali linije. Bio je hrabar i ničeg se nije plašio. Čuvali smo jedan drugoga. Uvijek smo išli zajedno na terene, osim posljednjeg puta kada je on otišao i nije se vratio."

Kada je krenuo na terene na Velebitu, Jelenkov otac Božidar bio je mirniji. Smatrao je kako se radi o sigurnijem terenu, na kojem neprijatelj ne može tako lako doći do položaja hrvatskih snaga. Tako je i bilo. Ipak Jelenko je život izgubio upravo na Velebitu nesretnim slučajem u prijateljskoj vatri 19. ožujka 1994. godine.

"On je u meni vidio uzora i jako me volio. Tjedan dana prije pogibije, u noćnom klubu u kojem sam radio kao redar, zagrlio me i rekao mi ‘Ma ko nam brate šta može‘. Nikad se nismo grlili ili si govorili tave stvari, kao da je nešto predosjetio. Ja sam ga nakon toga vodio na teren, ostavio sam ga u Lukovom Šugarju i išao dalje za Zagreb ne sluteći da ga vidim zadnji put. Kada sam se dva dana kasnije vraćao pokušao sam ga dobiti na vezu no bezuspješno, slutio sam da nešto nije u redu. Ispostavilo se da je već bio poginuo."

Njegovom prijatelju Ivi Bulatu, smrt Jelenka jako je teško pala. Tog dana trebao je roditeljima prenijeti vijest o tragediji:

"Zapovjednik je pozvao mene i Dragu Arasa da odemo reći roditeljima što se dogodilo jer smo bili njegovi najbolji prijatelji od rođenja. Krenuli smo u koloni, došli u Mandalinu, no na koncu nismo mogli to reći Boži i Miri, jednostavno nismo mogli, morao je netko drugi."

Netko drugi na koncu je bio upravo zapovjednik Ajduković. Taj dan nikada neće zaboraviti

"Tog dana kad je Jelenko stradao sjećam se kao danas. Bila je subota, ja sam bio dežuran u Šibeniku kada me je nazvao moj pomoćnik Dragan Zorica koji je tada bio zapovjednik na tom podsektoru i rekao mi što se dogodilo. Otišli smo odmah do obiteljske kuće i obavijestili roditelje što se dogodilo. Neću nikada zaboraviti što mi je tada rekao njegov otac. Te riječi ostale su u meni čitav život: ‘Ja sam ti ga dao, ti mi ga vrati.‘ Brzo smo pristupili izvlačenju tijela, no bili su loši vremenski uvjeti. Dečki su ga par sati spuštali. Ja sam preuzeo njegovo tijelo u Starigradu i prevezli smo ga do šibenske bolnice. U 4 ujutro odveo sam njegovu obitelj u mrtvačnicu da ga vide. Kraj svih teških stvari koje su mi se u ratu događale takve su mi stvari najteže padale. Jelenko je stradao u jednom nesretnom događaju. On i trojica kolega vratili su se s položaja na prvoj crti u baraku na Dušicama u kojoj su bili smješteni i dogodila se nesreća. Nekom to sad može biti čudno, ali u takvim okolnostima, umor, teški vremenski uvjeti, dogodi se pad koncentracije i ovakvi događaji nažalost nisu bili rijetkost. Upravo na Dušicama na sličan je stradao i jedan specijalac iz varaždinske jedinice."

image

Suborci kod spomen-obilježja

Nikome nije bilo teže tog dana nego Jelenkovim roditeljima, no zadivljuje staloženost njegova oca u tim trenucima u kojima bi mnogi gubili glavu i tražili krivca za gubitak djeteta. On je postupio na upravo suprotan, kako on ističe, normalan način:

"Bio je lijep i sunčan dan. Sređivao sam jednog ‘Fiću‘ i ništa mi nije išlo od ruke, nikako neke gumice nisam mogao namjestiti u jedan cilindar. Trebao sam s Jastrebom idućeg dana ići na Velebit i razmišljao sam o tome kako trebam još stići i po opremu, tromblone i sve ostalo potrebno za teren. Na koncu sam skinuo cilindar i pogledao kroz njega prema brdu. U tom trenutku padne mi na pamet ‘Bože moj sveti, da nije Jelenko poginuo?‘. Rekao sam sam sebi ‘Mani se ćorava posla i sredi taj cilindar.‘ Nije prošlo 15 minuta došli su mi javiti da je Jelenko poginuo.

Sutradan su mi rekli da bi momak koji ga je nehotice upucao došao izraziti saučešće. Doktor mi je rekao da to ne bi bilo pametno, no ja sam se usprotivio. Taj momak bio mu je najbolji prijatelj i nije ga ubio namjerno. Što bi bilo da se to Jelenku dogodilo? Dogovorio sam se sa suprugom da pomognemo tom momku. Da smo mi zauzeli osuđujući stav, sutra bi mu stavili na leđa teret da je ubojica, da je razbojnik, a to nisam htio. Kasnije je bilo suđenje na kojem sam tražio da ga se oslobodi. Rekao sam da znam kakav je zakon, ali da ga ja kao čovjek oslobađam, da želim da Šibenikom hoda ponosno i čisto što se tiče te stvari, da ne upiru prstom u njega i govore ‘Ubio je Božinog sina‘. Kada sam to rekao svi su plakali - i sudac i porota i zapisničar. Ne mislim da sam ja zbog toga neki veliki čovjek. Druga stvar da je on mojeg sina ubio s nekom namjerom, ovako mislim da je moj stav normalan i ispravan."

Grob 300 metara od kuće

Jelenko je pokopan na groblju u Mandalini, tristotinjak metara od obiteljske kuće. Majka Mirjana, do smrti 2013., odlazila je onamo svaki dan. Brat Hrvoje s ponosom ističe činjenicu da njegova djeca s ponosom gledaju na svojeg pokojnog strica:

"Jelenkova fotografija stoji u našoj kući i kada bi nam netko dolazio u goste oni bi govorili: ‘To je naš striko, to je naš striko‘. Sin mi je jedan dan došao i rekao kako će tetovirati striku na ruci. Mislio sam ‘Pa di ćeš sliku strike sad stavljat na ruku‘ no on je tetovirao lik ranjenog jelena na Velebitu, na Dušicama, kako gleda prema kući. To je nešto nevjerojatno."

image

Jelenko Brnić

Otac Božidar kaže kako je Jelenko svaki dan s njime iako ga više nema među živima, a sinu na grob ode kada osjeti potrebu. Na kraju našeg razgovora istaknuti će:

"Preispitivao sam se dugo jesam li u njegovoj mladosti stvorio prevelik taj nacionalni naboj hrvatstva. Krivio sam sam sebe. Mislio sam - da nije bilo tog naboja, on ne bi išao u rat. No njega nije moglo ništa spriječiti. Iako sam se protivio njegovom odlasku u rat bio sam sretan što sudjeluje u nečem tako velikom, u oživotvorenju ideje mojih pradjedova i djedova koji su htjeli imati Hrvatsku. Bio sam ponosan na Hrvoja i njega. Nas trojica dogovorili smo se da ćemo skupa ući u slobodni Knin. Na kraju sudbina je htjela da uđemo s jedinicom u Knin samo Hrvoje i ja."

05. travanj 2024 01:46