Krešimirov se grad još uvijek oporavljao od nemalih i ne tako davnih gubitaka (Arsen Dedić, Ivo Brešan), kad su ga u godini koja je na izmaku rastužili novi, bolni odlasci: Ivo Livaković, Danko Radić, Gordan Baraka, Renato Vrbičić… Ljudi koji su svojim djelovanjem uvelike izašli iz tisnih šibenskih kala. Šibenčani koji su na zaista uspješan način utkali svoju ljubav i znanje u tkivo rodnoga grada, ostavljajući nam i nemalu dvojbu jesmo li im se na primjeren način odužili tijekom života, pa i nakon smrti...
Najbolji sudac
Tužna notica koja je do nas doprla sredinom veljače bila je, zbog krhkog zdravlja Danka Radića, pomalo i očekivana, ali vijest o njegovoj smrti svejedno nas je dobro uzdrmala. Posebice one koji su kao sportski djelatnici, košarkaši treneri, suci i igrači te žestoki navijači Šibenke ugradili barem djelić ljubavi, znanja i truda u temelje Baldekina, jednog od najslavnijih hrvatskih košarkaških hramova.
Teško je i nabrojiti sve što je Danko podario rodnome gradu i hrvatskoj, pa i svjetskoj košarci. Kao uspješan trener košarkašica i "vječni" zaštitnik "muškog dijela" Baldekina. Kao jedan od najboljih košarkaških sudaca na svijetu i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza. Zašto ne spomenuti da je bio junior NK Šibenik u generaciji Nikice Cukrova ili uspješni glazbeni menadžer nekad ultrapopularnog Mila Hrnića!?
Kad sam za vrijeme Europskog prvenstva u košarci, odigranog mjesec dana poslije Draženove smrti u Berlinu, slučajno sreo nekad sjajnog košarkaškog suca Grka Nikolaosa Pitsilkasa, te mu spomenuo da sam Dankov šibenski prijatelj, on se poklonio do poda: – Čast mi je razgovarati s vama, jer ste prijatelj najboljeg košarkaškog suca na svijetu.
Slika s Dankove komemoracije samo je potvrdila Pitsilkasove (i ine) riječi. U grobnoj tišini šibenskoga kazališta Dankovoj su se sjeni poklonili hrvatski (i europski) košarkaši velikani: Stojko Vranković, Željko Jerkov, Pino Gjergja…
Iz Beograda je stigao trenutačno najbolji europski sudac Ilija Belošević, uz napomenu da je Radić dijelio pravdu i s njegovim jednako uspješnim ocem Obradom. No, nije se pojavio i njegov Šibenčanin Zoran, s kojim je Danko predstavljao najbolji europski sudački par. Zaboravljajući da je smrt ne samo silno bolan, nego i idealan trenutak pomirbe i praštanja.
Dite Crnice
Tužna je bila Crnica 12. lipnja. Kao najtužnija vrba uz rijeku. Ostali smo bez Renata Vrbičića Vrbe, nadarenog trenera Solarisa i jednog od najuspješnijih šibenskih sportaša svih vremena. A umro je posve iznenada, bez ranijih znakova neke teške bolesti. U naponu snage.
– Ja ne želim vjerovati u tu informaciju. Vrba je bio pojam životne energije i optimizma – reagirao je Perica Bukić kad mu je zazvonio mobitel.
Na komemorativnoj svečanosti vaterpolski je izbornik Ivica Tucak zaplakao kao malo dijete. Zbog prijatelja iz djetinjstva i stručnjaka s kojim je gradio neki novi, uspješni Solaris.
– Vrba je bio najbolji vaterpolski sidrun na svijetu i sjajan čovjek, od kojega sam naučio puno toga – otelo se Riječaninu Igoru Hiniću, koji je Vrbi bio alternacija na poziciji centra u hrvatskoj reprezentaciji.
Renato Vrbičić je s "barakudama" osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti, jedne je sezone proglašen i najboljim vaterpolistom Lijepe naše.
– Lako je vama Splićanima osvojiti europsku titulu kad u momčadi imate dva žestoka Šibenčanina, Pericu Bukića i Renata Vrbičića – kazao je Tonči Vrdoljak kad je splitski Jadran, pojačan Bukićem, Vrbičićem i Šimencom, prije 25 godina postao klupski prvak Europe.
Vrbu su na zadnji počinak ispratili svi ili gotovo svi hrvatski vaterpolski velikani, te su na licu mjesta posegnuli za barem simboličnom pomoći njegovoj ucviljenoj obitelji. Na primjeren je način u tom smislu reagirao i njegov matični Solaris, u kojemu je Renato Vrbičić ostavio gotovo najbolje dane svog života. Kao igrač i trener. Kao dite dobre, stare Crnice.
Promotor zavičaja
Ne pamtimo kad se toliko ljudi tiskalo na jednom od šibenskih tužnih skupova kao na komemoraciji Gordanu Baraki. Šibensko-kninskom županu, prokušanom pomorskom kapetanu, vrijednom košarkaškom djelatniku, uspješnom poljoprivredniku, humanitarcu… I teško je bilo proturječiti jednom brojnih govornika na tužnom skupu koji je kazao:
– Baraka je bio veliki zaljubljenik u svoj zavičaj, te ga je silno promovirao u svijetu. Gdje god se pojavio, zračio je pozitivnim vibracijama, gurao svoje suradnike prema uspjesima.
Baraka je vjerovao (i to djelima dokazao) da njegov Šibenik može gotovo sve što i drugi, veći i poznatiji gradovi. Prisilio je mlade ljude iz drugih hrvatskih gradova da baš u Šibeniku polažu ispite za napredovanje u pomorskoj struci.
Kao predsjednik KK Šibenik uveo je klub u Regionalnu ligu, a smrt ga je zatekla kao predsjednika KK Dražen Petrović, gdje ne prestaje briga o rađanju Draženovih nasljednika.
Kao župan je prkosio hrvatskim političkim stereotipima, pa i vlastitoj stranci, jer je kao član HDZ-a dobro surađivao s SDP-ovim gradonačelnikom Milanom Arnautovićem. Odradio je dobar posao i kao povjerenik Vlade za Rogoznicu.
Pri kraju života preobrazio se u uspješnog poljoprivrednika, koji je na zapuštenom prostoru Prižbe, pokraj puta za Jadriju, podigao ne samo svoj novi dom, nego i zasadio maslinike i vinograde.
Šibenski su političari, posebice HDZ-ovci, ljubomorno čuvali tajnu da je Baraka trebao postati državni tajnik u Ministarstvu prometa, ali da su se premijerovu prijedlogu o šibenskom državnom funkcionaru suprotstavili – Šibenčani!
Veliki kroničar
U nabrajanju tužnih šibenskih događaja išli smo kalendarskim redom, no da smo izgubljene velikane poredali koristeći kriterij ljubavi prema rodnom gradu, vjerojatno bismo na prvo mjesto stavili profesora Ivu Livakovića. Iako se njegov kraj zbog silno narušenog zdravlja i dubokog ulaska u deveto desetljeće života mogao slutiti, teško smo se suočili s istinom da više nećemo kontaktirati sa živućim "šibenskim vremeplovom" ili intelektualcem, koji nije štedio sebe u poklonima Krešimirovu gradu.
Kao ravnatelj čuvene šibenske Gimnazije, zastupnik u Hrvatskom prosvjetnom saboru, potpredsjednik MDF-a, doživotni predsjednik "Kola", šibenski dogradonačelnik… I, prije svega, kao šibenski kroničar, publicist. Njegova su djela "Tisućljetni Šibenik" i "Poznati Šibenčani", te knjige o "Kolu", Šibenskom kazalištu i plejadi sjajnih šibenskih glazbenika nepresušan izvor informacija o gradu koji toliko volimo. Kažu da će nas šjor Ivo ugodno iznenaditi i poslije svoje smrti! "Šibenskim spomenarom", koji se sprema za tisak, a u kojemu spominje i ljude i djela važna za rast njegova Šibenika. Djelo koje je tipkao samo jednim prstom (polu)zdrave ruke, ne mirujući ni u danima kad mu je kraj bio gotovo neminovan.
Kad bismo ga pitali "Kako ste, šjor Ivo?", on je odgovarao duhovito, s ironijom na svoj račun: "Gore nego lani, a bolje nego dogodine." Nažalost, to "dogodine" nije dočekao. Ostavio je sinu Bojanu i prijateljima da dovrše već spomenuti "Šibenski spomenar" u kojemu će i on biti spomenut zauvijek.
Šibenski jal ili...
S nevjericom smo mi, zakleti Šibenčani, gledali sliku (polu)praznoga kazališta na službenom oproštaju s profesorom Ivom Livakovićem. S dvojbom je li tom tužnom prizoru veći razlog selektivno pamćenje ili nedostatak navade da šibenskoj djeci na pravi način serviramo priče o ljudima koji su istinski voljeli i zadužili Krešimirov grad.
Gorak je okus i istine da je na adresu HKS-a, dok je Danko Radić bio predsjednik, najviše optužbi na njegov račun stiglo iz – Šibenika!
Stara je, pak, hrvatska, ne samo šibenska, priča da se uspjesi drugih, ali i komemoracije nerijetko koriste za promociju (samo)zvanih govornika.
Kako, primjerice, protumačiti da se protokol nije "sjetio" da na šibenskoj komemoraciji Arsenu Dediću govore skladatelj Dušan Šarac i pjesnik Krste Juras, koji su s njim surađivali desetljećima!? Pa i, bez lažne skromnosti, autor ovih redaka, koji je s "akademskim težakom iz Varoša", kako je sebe rado nazivao najbolji hrvatski kantautor, (telefonski) komunicirao i surađivao gotovo svakodnevno.
