Najdugovječniji predsjednik suda u Šibeniku, Sanibor Vuletin, nedavno se kandidirao za peti mandat na čelu Županijskog suda u Šibeniku. Državno sudbeno vijeće nije ga, međutim, potvrdilo. Umjesto četverogodišnjeg mandata, dobio je "utješni status" v.d. predsjednika suda, do izbora novog predsjednika, a najduže godinu dana. Ali, s obzirom na okolnosti i ambijent u kojem živimo, pravo je pitanje kako mu je uspjelo toliko godina održati se na vrhu Županijskog suda.
- Polazim od toga da predsjednik suda nije zanimanje. Zanimanje svakog od nas je sudac, a predsjednik suda je osoba koja obnaša i poslove upravljanja i rukovođenja sudom. U sudovima s manje od 20 sudaca, kao što je naš, nas ima 13, ja sam obvezan odraditi 50 posto kao sudac. Cijeli život mi je bila ideja vodilja da se u svakodnevnom radu, radu na predmetima moraš dokazati, steći autoritet i ugled, ne samo kod stranaka, nego i kod kolega.
Ono što te najbolje određuje je tvoje stručno znanje i tvoj svakodnevni rad na predmetima, a ne bič predsjednika suda. Učio sam od starijih sudaca s kojima sam imao sreće raditi, pok. Dragicom Bajić Slipčević, pok. Berom Antuncem, Tončijem Lučevom, Perom Štrbinićem, s jednom generacijom briljantnih pravnika, starih sudaca koji su prenijeli na mene kako se treba odnositi, s moralnog i etičkog stajališta, prema poslu i prema životu. I kad tako živiš i radiš, imaš i dobre rezultate.
Prije nekoliko godina ste rekli da se više nećete kandidirati?
- Nisam rekao izričito da neću, nego da ću razmisliti. Dugo sam razmišljao prošlo ljeto što sljedeće godine kad navršim 65 godina života i 43. godinu efektivnog staža plus šest godina beneficiranog jer sam 20 godina radio kao istražni sudac. Međutim, razgovarajući s kolegama, s prijateljima i obitelji, svi su mi govorili "pa ajde, još jedan mandat, još te četiri godine", i to je bio razlog zbog kojeg sam se prijavio. Podržali su me kolege u sudačkom vijeću, ali, eto, dogodilo se da me nije podržao DSV.
Kakvo je obrazloženje DSV-a kojim su vas odbili?
- Ne znam. Za imenovanje suca i predsjednika suda potrebna je kvalificirana većina od ukupnog broja, od 11 članova DSV-a. Mora najmanje 6 članova glasati za vas. Troje nisu bili na sjednici, a od 8 prisutnih nisam dobio potrebnih 6. Ne želim spekulirati o razlozima, ali ne vidim bilo kakav razlog osim voluntarizma pojedinih članova DSV-a.
Prošli ste kao kandidat cijelu proceduru i dobili podršku svih, osim DSV-a?
- I predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse, koji mi je odbio dati potporu iz načelnih razloga, a to je velik broj mandata. Po novim propisima, koji su već u Saboru, broj mandata predsjednika suda bit će ograničen na dva, a meni je ovo trebao biti peti. U istoj smo situaciji bili kolega u Rijeci i ja, oba smo imali iza sebe četiri mandata. Predsjednik Vrhovnog suda u mišljenju DSV-u naveo je da se ne da podrška zbog velikog broja mandata. Ali, kolega u Rijeci je prošao, a ja nisam…
Ipak ostajete na sudu do daljnjega. Namjeravate li raditi do 70. godine, koliko je sucima dopušteno?
- Ne, neću raditi do 70. Odradit ću posao suca ovlaštenog za upravljanje poslovima sudske uprave dok ne bude imenovan novi predsjednik. Nakon toga ću u mirovinu, ne zato što se osjećam povrijeđenim ili što bih smatrao da mi je nešto uskraćeno, nego jednostavno zato što smatram da je došlo vrijeme. Dogodine ću imati 66 godina života, 44. godinu radnog staža. Živim relativno skromno, u stanu koji sam 1987. otkupio, imam vikendicu na Jadriji, i to je sve.
Nekad su suci uživali izniman ugled i autoritet, a danas se sudska profesija percipira kao neradnička, nepravedna, politički manipulirana, pa čak i koruptivna. Kako je raditi pod takvom hipotekom i percepcijom javnosti?
- Užasno teško. Ta percepcija javnosti koja je evidentna, i to nepovjerenje u pravosuđe koje već dugo traje, stvara nam ogromne probleme u radu na konkretnim predmetima. Onaj tko izgubi parnicu, a pod dojmom je te percepcije o lošem radu u pravosuđu, nekako psihološki dođe do toga da je izgubio jer su suci i odvjetnici korumpirani, što nema nikakve veze s istinom. Radim dugi niz godina kao predsjednik suda i ni jednu konkretnu pritužbu tog tipa na bilo kojeg suca koji radi sa mnom, nisam imao. Zahvalan sam tim ljudima koji marljivo i savjesno rade svoj posao.
Zašto su onda ljudi prestali vjerovati u neovisnost i nepristranost sudaca i sudova?
- Ako bi to sad pokušao elaborirati možda bih upao u sferu subjektivne arbitrarnosti, u zonu u koju ne volim ulaziti. Možda je problem u tome što je političkim garniturama najlakše krivca naći u nekome tko je slabiji. A pravosuđe je definitivno slabije i od zakonodavne i od izvršne vlasti, nema svoj fiskus, nema svoje alate, ako hoćemo kupiti stolicu moramo ići moliti novac za nju, i to nije dobro…
Koliko na negativnu percepciju sudova utječe i nevjerojatna dugotrajnost postupaka?
- Nevjerojatna dugotrajnost postupaka je opet jedna pogrešna percepcija. Jer, dugo traje jedan manji broj postupaka, a većina ih se rješava u relativno kratkim rokovima. Međutim, problem je u tome da oni postupci koji su od interesa javnosti, bilo zbog svoje složenosti ili sudionika koji su u njemu, dugo traju. Zato što su kod nas takvi alati da sud prisiljavaju da omogući svakoj stranci da raspravlja o tvrdnjama protivne strane, i u kaznenim i građanskim postupcima. I onda se ipak događa da te parnice dugo traju. Jedno ukidanje odluke prvostupanjskog suda produljuje postupak za 2-3 godine.
To se nažalost prečesto događa…
- Pa, prečesto? Ima i situacija gdje su postupci pravomoćni, a onda po ustavnoj tužbi zbog povrede ustavnih prava nekog od sudionika postupka, Ustavni sud sve vrati na ponovni postupak… Takvi su mehanizmi i alati koji su na dispoziciji strankama i ne kažem da neki postupci ne bi mogli biti u bržem hodu rješavani, da se ročišta npr. ne odgađaju za tri mjeseca, nego za 15 dana. Teško je to komentirati bez uvida u konkretnu poziciju suca na konkretnom predmetu. Nitko od sudaca ne radi samo na jednom predmetu, nego na desetini, pa i stotini predmeta, i od njih se očekuje da ostvare sudačka mjerila, jer ako nemaju normu, onda su u problemima, i sve su to razlozi zbog kojih sudac mora riješiti postupke koji dugo traju, a mora zadovoljiti i ono što se od njega kao suca očekuje. To jest problem hrvatskog pravosuđa, ali nije specifikum hrvatskog pravosuđa. Uzmimo samo Haaški sud i postupke koji su se vodili pred tim sudom. Ne može se baš reći da su bili brzi… Naš je interes da broj predmeta starijih od tri godine svedemo na najmanju moguću mjeru.
Odnos prema pravosuđu građani stvaraju na temelju osobnih iskustava, ali i epiloga velikih nacionalnih afera poput slučajeva Sanader, Vidošević… a posebno je javnost bila skandalizirana suđenjem Horvatinčiću.
- Taj predmet nije vođen na ŽS u Šibeniku nego na Općinskom sudu, a žalbeni sud je ŽS u Zadru. Prvostupanjska odluka je prvi put bila osuđujuća, izrečena je uvjetna osuda. Žalile su se obje stranke, drugostupanjski sud je ukinuo presudu i dao upute prvostupanjskom sudu u kojem će pravcu u ponovljenom postupku nastaviti raspravljati. OS u Šibeniku tada je donio presudu potpuno suprotnu prvoj koja je sad ožalbena…. Kolegici koja je radila na tom predmetu je bilo iznimno teško nositi se s ogromnim pritiskom javnosti, opravdanim ili neopravdanim, s medijima, koje je možda mogla i ne izazvati, a možda i nije, ali kad te se spaljuje na karnevalu kao Krnju, to nikome ne bi poželio…
Biste li danas radije izabrali raditi kao odvjetnik?
- Ne znam. Ja sam 1979. bio primljen na Pravni fakultet u Splitu za nastavnika na katedri građanskog prava. U jednom sam trenutku prihvatio, ali sam se ipak opredijelio za sudački posao. Odvjetnicima danas nije lako raditi jer ih je previše. Kad sam ja počeo raditi bilo ih je osam u Šibeniku, a danas, na nešto veći broj sudaca, ima više od 100 odvjetnika. Država već niz godina ne prima u sudove i državna odvjetništva vježbenike, pa su mladi ljudi koji završe fakultet prisiljeni otići raditi kod nekog od odvjetnika da bi stekli uvjete za polaganje pravosudnog ispita, a kad ga polože jedino gdje danas mogu raditi, ako žele ostati u sustavu, mogu u odvjetništvu. Sada se nešto počelo lagano mijenjati jer je u tijeku natječaj koji je raspisalo Ministarstvo pravosuđa, koji ja pozdravljam svim srcem, za prijem 40-50 vježbenika u Hrvatskoj, ali nažalost ni jedan na našem području.
Pozvao me stric, trebao im je klavirist
Druga vaša strast je glazba. Kako to da niste krenuli u glazbenu karijeru, a počeli ste se profesionalno baviti glazbom vrlo rano?
- Nisam jedini. Evo, uzmite primjer prof. Nevena Mijata koji je bio glazbenik u bivšoj Jugoslaviji poznat i cijenjen, pa i brojni drugi, ali kad dođeš na jedno raskrižje, onda Nikica Kalogjera izabere glazbu, a ne liječništvo, ja sam izabrao pravo, a ne glazbu. To je stvar osobnog opredjeljenja.
Dokle ste se aktivno bavili glazbom?
- Dosta dugo. Išao sam u prvi razred gimnazije kad me stric, koji se profesionalno bavio glazbom, pozvao, jer im je u bendu falio klavirist. Roditelji su se suglasili, i počeo sam se profesionalno baviti glazbom od 16., pa dok nisam imenovan za suca - negdje 1978. Prestao sam jer mi je to bilo nespojivo sa sudačkom dužnošću. Ali sam sve do rata radio u Šibenskom kazalištu na nizu projekata, dječjih mjuzikla, za koje sam radio glazbu ili bio korepetitor. Nekidan mi je šibenska glumica Orijana Kunčić rekla da razmišlja obnoviti "San Ivanjske noći", pa ako sam zainteresiran, da se pridružim. Možda i hoću…
Na čelu 'Kola'
Bili ste i predsjednik šibenskog 'Kola'.
- Osam godina sam bio u upravi "Kola", a četiri godine predsjednik Društva. Molili su me tadašnji predsjednik Božo Baus i počasni doživotni predsjednik "Kola" Ivo Livaković da se angažiram, što sam najprije odbio, ali na uvjeravanja da svatko treba u svom gradu, ako je u stanju, ostaviti trag i u nečem drugom, a ne samo poslu, konačno sam prihvatio. "Kolo" je tada bilo na dosta niskoj razini za razliku od Šibenske glazbe, za koju sam bio i emotivno vezaniji jer je moj otac bio 30 godina kapelnik u Glazbi.
Doveli smo u "Kolo" dirigenta iz osječkog teatra Mladena Tutavca koji je putovao svakih 15 dana iz Osijeka u Šibenik, a kad je shvatio da to više ne može, molio sam rođaka Vladana Vuletina da dođe. A nije ni njemu bilo lako jer je živio u Kaštelima, a radio u Splitu na Glazbenoj akademiji. Ipak je prihvatio, i ostao pet godina. "Kolo", koje je šibenska kulturna institucija, danas vodi prof. Miljenka Bujas, mlada, ambiciozna žena, koja radi u Glazbenoj školi.
U planu je Baskija
U mirovini je lak izbor: glazba ili more i ribolov…
- Ono što ja jako volim to je i upoznavanje novih ljudi i krajeva. Prošle godine sam bio desetak dana u Južnoafričkoj Republici… upoznao njihovu kulturu, stekao neprocjenjiva iskustva. Ima nas desetak u ekipi, liječnika, profesora, poduzetnika, mahom iz Zagreba, i onda se dogovaramo kuda ćemo. Sad je u planu tura do Baskije, obožavam taj kraj svijeta i rado bih otišao tamo. Ribe, more, Jadrija, možda glazba u suradnji s teatrom, a godinama sam i član stručnog žirija Šibenske šansone. Svakako bi mi suradnja s Kazalištem mogla biti zanimljiv izazov…vidjet ćemo.
