Već sam pomislio da su iz zemlje Vikinga ušutkali Radovana Radu Vukšu, višestruko nagrađivanog inovatora iz Šibenika i člana Društva inovatora "Faust Vrančić".
Ili su za dobru pinku otkupili neko od Radinih tehničkih rješenja za poboljšanje njihovih proizvoda namijenjenih poljoprivredi i vrtlarstvu, patentirali ga i stavili u škafetin samo da im Vukšina domišljatost ne ugrožava biznis, ili su mu – Apage! – poslali dvojicu obrijanih lubanja, s tamnim sunčanim naočalama na nosu, da ga uvjere kako to što radi nije uputno za njegovo zdravlje.
Nije se dogodilo ništa od toga, nasmijali smo se, naročito na tu zadnju pretpostavku. Radu Vukšu je epidemija koronavirusa privremeno odmaknula od njegovih inovacija na svakodnevnim alatima i uređajima, zabila ga u kuću poput svih nas, ali ga ničim nije omela u kreativnosti.
Ima povjerenja jedino u svojih deset prstiju, radišnost i zadovoljstvo koje mu donosi rad, pa ako ga pogladi neočekivana sreća, prihvatit će je kao dar, a o nesreći ionako nema vremena razmišljati.
Uostalom, i sajmovi inovacija su na čekanju, za to treba putovati i biti u kontaktima, no sada je najvažnije zbog vlastitoga i zdravlja ukućana prebroditi ovo neugodno razdoblje, veli Rade.
Posvetio se rukotvorstvu njegujući umjetničku žicu, koju je oduvijek imao uz meštarski talent, invenciju i zlatne ruke, a one "naprave što oči vide".
Užarena igla
Izrađuje i uokviruje slike užarenom iglom na kartonu ili mu je podloga kuhinjska daska, obrađuje mekani, vrlo podatni kamen pješčenjak praveći od njega reljefe s različitim motivima, oblikuje ga u ukrasne predmete...
– Tehnika pirografije ili užarene igle, poput lemilice, posebno mi leži. Postigao sam dobar osjet ruke i to me vraća u vrijeme mladosti, prije 40-ak i više godina. Tada su u modi, kao ukras u kućama, bili uokvireni prikazi naše šibenske katedrale izrađeni lemljenjem pocinčane žice. Ili likovi Disneyjevih junaka, Mikija, Šilje za dječje sobe... To sam i ja uspješno izrađivao – govori Rade. Međutim, ti radovi nisu nikakav začetak proizvodnje suvenira, niti u tom pogledu ima ikakvih ambicija.
– Želio sam – objašnjava – najprije pronaći mir u ovom mučnom vremenu epidemije. Potpuno mi je jasno da se s ovim virusom nije šaliti; nema čovjeka s jednakim simptomima i nikad ne znaš kako se na koga infekcija može odraziti.
Još je teže ako su bliske osobe u rizičnoj skupini, pa je najbolje misli usredotočiti radeći nešto što čovjeka opušta i bistri mu misli. Ja sam pronašao ovaj način i, vjerujte, kada izrađujem te sitnice – pirografske slike naročito – usredotočen sam do te mjere da oko mene ne postoji ništa drugo.
Kada tome dnevno posveti dva, tri sata, kao da je došao iz drugog svijeta i savjetuje svakome da kao prijeki lijek u ovom vremenu pronađe nešto slično, iskren je Rade Vukša. S druge strane, dodao je, predmeti koje izrađuje tjeraju ga da razmišlja o alatima za umjetnike. Sve ih sam izrađuje, a i na tom polju postigao je neke inovacije, ali ih, barem dosad, nije nominirao ni za kakve inovatorske sajmove.
Premda gotovo cijeli život nastoji i uspijeva poboljšati funkcije svakodnevnim strojevima i alatima, najviše za poljoprivredu, kao aktivni inovator i izlagač na specijaliziranim sajmovima pridružen šibenskoj udruzi javlja se razmjerno kasno, prije četiri godine, kad je otišao u mirovinu iz nekadašnjeg TLM-a.
Kosi, ore i sadi
"Slobodna Dalmacija" i "Šibenski list" tada su prvi put pisali o tihom, samozatajnom Radi Vukši, zvanjem informatičaru koji je srednju školu za to zanimanje završio još sredinom 70-ih, kada su računala bila velika poput sobe, s memorijom višestruko slabijom od današnjeg prosječnog mobitela.
Silom okolnosti, radni vijek proveo je na mjestu metalurga i planera proizvodnje, a slobodno vrijeme provodio je u radionici svoje kuće u Crnici ili među maslinama u Gračacu kod Skradina, odakle mu je supruga.
Vukšu je tada trebalo pogurati da se ohrabri i javno predstavi svoj, upravo čudesno preinačen dvoosovinski motokultivator "Benassi-Agria" u makinu koja u isto vrijeme kosi, ore i sadi kapulicu, a orač sjedi udobno zavaljen u automobilskom sjedalu. Po Vukšinim riječima, za njega je pri tome jedina prava (i tajna) inovacija naročiti zglob na spoju rude i tijela kopačice. Pomoću njega, strojar jednostavnim balansiranjem vlastite težine određuje dubinu oranja, što na tvorničkoj izvedbi stroja treba raditi puno napornije, pritiskanjem tijela na upravljač.
S tom je inovacijom, "plavim vlakićem" kao stvorenim za dalmatinske poljoprivrednike i maslinare puput njega, zablistao koji mjesec kasnije na renomiranom zagrebačkom sajmu inovacija osvojivši zlatnu medalju za Šibenik i "Fausta Vrančića", gdje se u međuvremenu učlanio. Otada, linija poboljšanih tvorničkih originala motornih i električnih trimera, kosilica, berača maslina, te njegovih originalnih proizvoda s etiketom "Vuksha" dosegla je 20-ak naprava koje će izraditi ili preinačiti po narudžbi u svojoj radionici.
– Štedeći trud, vrijeme, gorivo i novac najprije sebi za poljske radove, razvio sam sve te inovacije stvorene za većinu današnjih poljoprivrednika, mahom hobista – veli Rade Vukša i priznaje da je s beračicom smilja, strojem na električni pogon iz prijenosnog benzinskog agregata koji je isključivo njegova konstrukcija – zakasnio.
Čistač maslina
Razvio je čak i model koji kosi i balira ubrane grmove na malčiranim terenima, no uzgoj smilja postao je neisplativ, a život je pokazao kako je jedna vrlo jednostavna inovacija bez ikakvog pogona, a riječ je o čistaču ubranih maslina od lišća i grančica prije prerade u uljari – postala pravi hit među maslinarima. Jednostavno sito koje će "prosijati" plodove već u masliniku u podmetnutu gajbu ili mrežastu vreću, po izboru, uštedjelo je sate truda i nepotrebnog prenošenja plodina u nekoliko navrata, govori Rade.
– Znate tko mi se najviše javlja zainteresiran za te moje naprave? Zanimljivo, visokoobrazovani ljudi, valjda zato što su po prirodi otvoreni za novitade. Da nisu, ne bi valjda ni težili obrazovanju! – zaključio je Rade Vukša, iznoseći za kraj jednu svoju "inovaciju" koja mu je, izgleda, jedna od najdražih u životu. Nije možda najbolja, ali je najslađa. Znatiželjan kakav jest i stvoren za dosta toga, bavio se prije četiri desetljeća i više organizacijom disko-plesova u selima šibenskog zaleđa.
Jednom zgodom, u nekom selu nastupao je Zdravko Škender s bendom, a Rade je već najavio disko večer u susjedstvu. Bilo mu je jasno da je živa glazba previše jaka konkurencija svirci s gramofona, te da bi on mogao ostati s gubitkom i nepodmirenim troškom. Stoga je Vukša pustio glas da se u njegovoj plesnoj dvorani bira miss večeri, a glavna je nagrada ljepotici sedam dana noćenja i uživanja u "Solarisu".
– Dakako, svi su došli k meni, igla nije mogla pasti na pod, a Škender je ostao na suvom! Misicu smo uredno izabrali i dali joj na kraju nekakvu skromnu nagradu, s opravdanjem da nas je glavni sponzor izigrao – smije se Rade. A i koja bi to cura tada, prije 40-ak godina, otišla cijeli tjedan u hotelsku sobu!? Danas... e u to više nisam siguran!