Kad vas pitaju kad je bilo bolje, u ovoj ili onoj državi, jučer ili danas, onda ili sada, meni nekako uvik padne na pamet genijalan odgovor Henryja Forda na pitanje: "Koji je automobil najbolji!" A tu je njegov odgovor bio iskren, brz i jednostavan - novi! Sve ima svoj vijek trajanja i u tom svom "garantnom" roku najbolje funkcionira. Kad mu istekne garancija, kad nestane rezervnih dijelova, tu više ni serviseri puno ne pomažu.
Istrošilo se sve, došlo je do zamora materijala, pucanja i kvarova. Niti ga se može, a niti isplati popravljat. Jer je trošak popravka skuplji nego da se kupi novi. Ali, lako je sa starim stvarima, one nemaju pravo glasa, ali kako je s nama, starim ljudima? Mi se ne damo, pa tvrdimo kako je sve prije bilo bolje. A nije! Bilo je gore. Samo što smo mi bili bolji, mlađi, pa nam ništa nije smetalo.
Dugo umiranje
Eto, i danas ovi naši boduli kukaju po medijima, portalima, TV-u i novinama - dođite, spasite, učinite nešto, propadamo. Otoci umiru! A vratila bi nam se mladost, samo nema di, nema uvjeta, nema brodskih veza, čin zapuše malo juga, brodovi ne voze! Vraga izili, vi gori, u Šibeniku i Zagrebu, političari, ne ulažete ništa, samo na se mislite, i na to teke oko svoje kuće, a onda se čudite kako to doli, na Žirju i Kapriju, najudaljenijin otocima šibenskog arhipelaga, nema nigdi nikoga. A prije? E, prije, prije je život bujao, bilo je naroda, dice, života, pisme na svakom koraku, svega je bilo prije! Kad prije? A prije, prije rata! I onda ti uzmeš Šibenski list iz - ajmo, koju ćemo godinu - iz 1982. Prije ravno 40 godina. I to broj iz mjeseca siječnja. Reportaža s otoka Kaprija i Žirja! Pod znakovitim naslovom - "Otoci koji polako umiru". I kako onda, tako i danas. Svakidašnja jadikovka, duga četrdeset godina. Predsmrtna agonija koja traje četiri desetljeća, koliko umiru. I još nisu umrli. Kolega Ratko Tedling piše: "Rukovodstva društveno političkih organizacija i - političkih organizacija i mjesnih zajednica Murtera i Perkovića dalo je ostavke, a sudeći po raspoloženju, ni otočani nisu daleko. Kažu, nemamo se čemu više nadati, nemamo koga više pitati za pomoć, osuđeni smo na propast. Samo neka nam to otvoreno kažu, onda ćemo i mi dići ruke od svega. Ovako... Štufali se ljudi", prenosi novinar raspoloženje s terena. I piše, još 1982.!
Tko preživi, pričat će...
"O Žirju i Kapriju (otocima koji umiru) pisano je u novinama toliko puta da i novinar, pomalo štuf, ne zna što bi se novo moglo kazati o toj temi. Ali moji sugovornici daju kuraze, govore piši makar stoti put istu stvar ne bi li komu palo na pamet da ipak učini nešto za spas ovih otoka. A da je stvar na otocima dovedena do apsurda, ne treba puno dokazivati. Pogotovo sad zimi. Dovoljno je samo reći da do Žirja treba više od tri sata vožnje, koju ćete platiti 51 dinar plus dinar lučke naknade. To vam je: muž i žena i, ne daj bože, dvoje, djece, tamo i ovamo više od 40 starih hiljada. Samo, ne pogađa to 150 Žirjana i 180 Kaprijana. Oni su stari pa i ne putuju. To pogađa njihovu djecu i unučad koji ih dolaze od vremena do vremena obaći. Naravno, i vikendaše i turiste. Na prijevoz otočani grintaju već godinama. Odbornik Ivo Bitunjac, predstavnik četiriju naseljenih šibenskih otoka o prijevozu kaže: 'Jadrolinija' je politikom održavanja ovakvih brodskih veza upropastila otoke. Uzalud su dotacije i toliki broj prevezenih putnika kad 'Ohrid' ili 'Valjevo' imaju od jedanaest do trinaest članova posade. Tko će to plaćati!? Bar bi ovdje na šibenskom otočju mogli voziti manji i brzi brodovi. Zimi na Žirju i Kapriju žive samo starci. Prosjek godina je iznad sedamdeset. U mjesnoj zajednici Žirje izračunali su da 1995. godine, ukoliko se nastavi ovakav odnos društveno-političke zajednice prema ovom području, na otoku neće biti živa čovjeka.
Koja korist?
O kakvom je to odnosu riječ, pokušali smo doznati razgovarajući s društveno-političkim radnicima na ovim otocima, koji ovih dana muku muče s izborima. Nemaju koga staviti na mjesto sekretara partijske organizacije, predsjednika Socijalističkog saveza, predsjednika Mjesne zajednice. Sposobni i voljni već su dosad bili po nekoliko puta na svim funkcijama - i plaču mome kolegi u pero otočani. Onda isto ko i danas. Ali, mjesne zajednice, majci ne daju. A neš ne. Samo bi još trebalo da nam ukinu mjesnu zajednicu, pa da po svaku potvrdu moramo u Šibenik - tuže se Žirjani i Kaprijani.
A cukar, fala Bogu, i dolazi na kraju. Jer, iskrcala se ekipa Šibenskog lista u Munu na Žirju - u toj je vali pristanište i onda i danas... A u selu - 'Nigdje nikoga, samo se iz ponekog dimnjaka dimi. špakeri. na drva. Idila. Meni je do idile? Konačno živ čovjek.'
'Dobar dan, znate li je li dolazio Ante Alić, predsjednik Mjesne zajednice? Nije, on vam radi u Šibeniku, i živi. Gdje mogu naći Josipa Jerkova, predsjednika Socijalističkog saveza. Ta i ta kuća. Doviđenja'", piše moj kolega iz 80-ih, novinar Ratko Tedling, koji na toj kući zatiče štufog Jerkova. "Novinar, je li", kaže Josip Jerkov, "dolazili su već k meni novinari, i njima sam ponavljao našu jadikovku tko zna koliko puta. Koja korist od toga?"
"Moramo i mi nešto raditi, znate kako je", jada se i njemu novinar. Taki posal!
"Znam, znam, samo... Dolazio je i onaj Popadić, znate li ga, Momčilo? Pitam ja njega hoće li napisati sve što mu kažem. On veli, sve da i napiše, ne garantira da će sve izaći. Je li i kod vas ista situacija?", pita Jerkov, a Tedling odgovara: "Nekako slična." "A onda kažemo, sloboda štampe", zdvaja bodul.
Partija iznad svega
"A što je to tako opasno, što imate kazati?", teče dalje dijalog novinara i predsjednika otočnog SSRNH. "Nije ništa opasno, samo je istinito. Recimo to da smo vlastite interese stavili iznad društvenih, da su šoldi pokvarili sve, da nam drže propovijedi drugovi koji imaju pet-šest milijuna plaće. Pitam ja vas kako to njih pogađa stabilizacija. U naše vrijeme nije bilo tako. Drugarstvo, skromnost, izvršavanje partijskih zadataka, bilo je iznad svega", zdvaja Jerkov. Eto, i prije je te 1982. bilo bolje prije. Valjda 1962.!
"Napisat ću ja to. Sve se to zna. Samo mene zanima kako se to odrazilo na Žirje? Vi ste još uvijek ovdje?", novinar postavlja pitanje.
"To je zato što ja bez mora ne mogu živit. A inače... Nikoga nije briga što ovo ovdje propada. Ostala je starčad, koja čeka smrt i to vam je naše stanje. A da mi nismo ništa poduzimali, mislim na društveno-političke radnike, ne bismo li spasili ovaj otok, ne može nam nitko reći. Što ću vam nabrajat, obraćali smo se pismeno i usmeno svim garniturama političara u Šibeniku. Obećavali, obećavali, pa ništa? Eto na! I onda isto, obećavalo se uvijek i u socijalizmu."
"Posjećuju li vas općinski funkcioneri?", pita Tedling
"Dolazili su prije češće. Samo ja mislim, kad su se krcali na 'Palamidarku' (brod op.a), onaj čas su zaboravili sve što
su obećali. Sad slabo i nikako. Ne posjećuje nas ni milicija, a kamoli će oni!", iskreno će Jerkov.
Tko šljivi šljive...
A kukalo se i onda kako ima pustih resursa, samo - avaj - ništa nije organizirano! Kao ni sada. Evo šta Jerkov odgovara Tedlingu...
"Dobro, po vama uvjeta za život na otoku ima?"
"Kako ne bi bilo! A kako se prije živjelo? Eto vam poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo, turizam... Samo, ništa nije organizirano
Vidjeli ste ono polje. Njega nema više tko obrađivati. Propalo je i ove godine tko zna koliko vagona šljiva. Još uvijek može se ubrati deset vagona te šljive, ali nitko nema interesa da je otkupi. Nekad sam i ja na skalama pijace prodavao žirjanske
šljive. Ko će više. Da je ovdje izgraditi staklenike! Na Žirju je bilo prije dvi-tri hiljade ovaca, a sad ih ima bit će 150. A trava i dalje raste", zdvaja naš predsjednik SSRNH isto ko što i danas zdvajaju naši stranački čelnici o tome kako bi trebao negdje neko nešto, a mi ništa.
Ribarstvo i turizam
"Ribarstvo?", pita novinar, a Jerkov maše rukama...
"Tu je tek pravo bezvlađe. Radi svako što ga je volja i nitko ga ne kontrolira."
Jeben ti, čitam ja, pa ovo je isto, ili gore nego danas. A turizam?
"Neko vrijeme davali ste besplatno terene onima koji bi gradili ovdje vikendice?", govori novinar. I dobiva odgovor kako je i to propalo.
"Je, bila je namjera dati Žirjanima, koji ne žive ovdje, terene da bar na taj način budu vezani uz svoj kraj. Ali se i to izjalovilo. Ima i ovdje ljudi kojima je samo do novca, pa se i prodavalo i to bilo komu. Vidjeli ste Koromašnu. Sad je i to gotovo, nema više terena, zabranjena je gradnja. Ali se i dalje gradi. Nezakonito!", pričao je Josip Jerkov. Anno Domini 1982., prije ravno 40 godina. Onda kada je bilo bolje nego sada.
'Demografska katastrofa'
A sve isto, ako već nije i gore nego sada. Kako na Žirju, tako i na Kapriju. I vječita povika na "Jadroliniju", "monopolista" - a što bi tek bez nje, s ovim privatnicima na koje je još gora vika – vječiti vapaj za "malim, brzim brodovima", vječita priča o "demografskoj katastrofi". I predviđanjima kako u tada "dalekoj 1995." na Žirju i Kapriju neće živjeti niko, a sada po podacima iz 2011. na Žirju je bilo 103, a na Kapriju 189 stanovnika. Čak i više nego 1982. Kad je bilo bolje. I kad je bilo svega! Čak i žirajskih šljiva. O čijim vagonima, kao o ptici Dodo - svi pričaju, a nitko ih nije vidio!