Iz Šibenika si ako te ferma ekipa koji sidi u "Harmonije" na pivi, u pet uri popodne, pa se deru za tobon: - Dis diga glavu? Di trčiš? Aj ka nama! - Žurin na posal! - Neš ti tvoga posla! Sidi ode s ljudin, paš i ti bit čovk, a ne novinar. - Ne mogu, kasnin! - Ki da si igdi stiga na vrime! A di te vrag sad nosa, a? Na tečaj za pravit šibensku kapu? Pa nisu mogli poslat nekog s manjon glavon od tvoje. Otiće materijala ka za tri normalne!
A u Muzeju, ne moš virovat, navala. Mislim se - Ajde da smo i to dočekali. Da je red prid vratima jedne kulturne institucije ka isprid veleposlanstva Republike Irske u Zagrebu. Polaznica je toliko da ih je moralo podilit u dvi grupe, jer u jednu nisu mogli stati. Sad će ih biti 14, a u drugoj za idućih misec dana još deset žena. Koje žele naučiti izrađivati šibensku kapu! Neke su se i minjale, poput Nediljke Šarić s Dragicom Knežević.
Jednoj odgovara termin sada, a jednoj u idućoj turi. Nediljka je, inače, još i u udruzi primoštenskih čipkarica "Pekljica" od samog početka djelovanja, već šestu godinu, pa ju je privukao i ovaj tečaj izrade kape. Želja joj je da svom mužu, koji nije od primoštenskih nego od "krapljanskih" Šarića, pokloni za rođendan svojom rukom izrađenu kapu za rođendan. A kad mu pada? Na 27. 7. Eto na! Na Svetog Kristifora, svetac koji se u Šibeniku štuje kao treći blagdanski dan nakon Svetog Jakova, koji pada na 25., i Svete Ane na 26. srpnja. Ima dotad dovoljno vrimena...
Pigini gobleni
- Izgleda teško, skoro pa nemoguće, ali ove će polaznice tečaja, odnosno radionice, nakon mjesec dana sve same svojim rukama izraditi šibensku kapu. Četiri tjedna, dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom po sat i pol, i nauči se sve. Makar neke od njih prije toga jedva da su i konac u iglu znale udjenuti - veli nam Marija Krnčević Rak, kustosica šibenskog Muzeja, koji treći put organizira ovo "šilo". A Liposava Kuštović, meštrovica i profesorica vlasnica obrta "Lipa", koja se ne bavi samo izradom tradicionalne šibenske kape nego i očuvanjem starih zanata, za to vrime anketira Šibenke - koja je već šta vezla, kukičala, heklala, rekamala. Neke jesu, neke nisu, al najveće iznenađenje među njima ipak je Ante Deronja, šef tehnike šibenskog Muzeja, inače inženjer prometa, koji se isto tako javio na tečaj. Zašto?
- A, eto... bio mi je izazov. Nešto novo, nešto kreativno. A i mama mi je Brankica Deronja bila na prošlom tečaju - i opet je tu - pa kad san vidio kako je ona lipo napravila tu kapu šta nam stoji kući, javila se i kod mene želja da napravim to isto. I evo me! - veli Ante. A meni odma lakše! Nisan jedini "ženski Petko" ode! Ima nas još. A uto stiže i direktor Muzeja Željko Krnčević Pigo.
- Ante, jes ti kad veza goblene! Nisi? E, a ja jesan! - pohvalija se odma direktor. A ja ne mogu virovat! Zar se i tim bavi(o)! Pored direktorstva i arheologije, te fotografije, maslinarstva, uzgoja tića, kulinarstva, gljivarstva, a uspija je i četvero dice ponapravljat. Jedna od njih je već spomenuta Marija, koja bi ga tamo početkom travnja tribala već i po treći put didom učinit...
Čuvaju prakapu
Al, pustimo dinastiju Krnčević, vratimo se kapi. Liposava nam priča kako se poznata šibensko-drniška kapa minjala kroz povijest, kako je uz more bila manja, da bi prema zaleđu rasla u visinu. Crne boule sa strane bile su zajedničke svima, ali su zato na tjemenu bili različiti vezovi. U Šibeniku je svaki kvart imao svoju, različitu, šaru. Od kojih su tri sačuvane, zahvaljući mapi Bečanke Natalie Bruck Auffenberg "Dalmacija i njezina narodna umjetnost", objavljenoj početkom prošlog stoljeća. Kažu da ju je poslala austrijska carica kojoj, eto, imamo zahvaliti što se nije izgubila. A u etnografskom muzeju u Beču čuva se i šibenska prakapa, koju je u ovih 15 godina, otkako se bavi kapama, isto tako Liposava nanovno izradila.
Prvi su sat polaznice tečaja krenule s učenjem boda, za što je najprije tribalo izvući konac na komadu bilog platna, odnosno lancuna, na kojem će vježbati. To je, odmah se vidilo, najbolje išlo Mariji Lokas, a potom se i brzo razjasnilo zašto. Njoj je Liposava predavala u srednjoj školi, tamo je ona naučila znanje, na satovima PTO-a, i prije toga na Domaćinstvu.
- Jeste vidili, a? A kažu da Šuvarovica nije valjala, a? - slavodobitno je kazao netko. A Marija dodala da, evo, ima već pet ili šest godina kako je u šibenskim srednjim školama ukinuto zanimanje krojačica, kojima je i Liposava predavala. Propala je i krojačko-tekstilna firma u Bilicama, Revija, nekoć najmoderniji šivaći strojevi još tamo stoje u pogonu. Trebalo bi ih samo upaliti. I to je Hrvatska - krojačka firma u stečaju, a ovdje žene uče na tečaju. Kako šivati, krojiti, vesti... kapu. Koja ne samo glavu čuva, nego i vridnu narodnu baštinu od zaborava. Svako naše selo ima svoje adete i običaje, svako misto drukčiji govor, al svima nama, od Murtera do Rogoznice, od zagore pa do Žirja plava, ista je, i tvrda glava. Zahvaljući crljenoj kapi, njojzi hvala!
A, eto... bio mi je izazov. Nešto novo, nešto kreativno. A i mama mi je Brankica Deronja bila na prošlom tečaju, kaže Ante Deronja, jedini muški na tečaju