Marina Ninić šibenska je obrtnica, vlasnica fotokopirnice na Vanjskom i već treću godinu zbog svoje socijalne osjetljivosti i osviještenosti svjedoči da "nije u šoldima sve".
Marina Ninić se, naime, prije tri godine odlučila na posao primiti 25-godišnju Antoniju Morić iz šibenskog Centra za socijalnu inkluziju i danas svojim primjerom pokazuje koliko je važno biti otvoren i bez predrasuda prihvaćati i ljude s drukčijim potrebama.
U malenoj sredini poput Šibenika takvi potezi, osobito kada je riječ o poslu i poslodavcima, prava su rijetkost. Za Marinu Ninić to je bila gotovo intuitivna odluka, bez kalkuliranja i premišljanja "pala" je na Antonijin pogled i osmijeh.
- Kada je Antonija došla u kopirnicu prije tri godine, njezina asistentica iz Inkluzije zamolila me je da je primim te da je Antonija zainteresirana raditi kod mene. Obrt je, naime, još 1991. godine osnovao moj otac, ali kada se on razbolio prije 11 godina, počela sam raditi samostalno. Kada sam Antoniju ugledala na vratima, njezin pomalo tužan pogled i osmijeh odmah su me razoružali. Otac me kasnije pitao jesam li sigurna da sam razumjela što mi je asistentica rekla. Jesam, tata, smiri se, razumila sam! Rekla sam mu i ni u jednom trenutku nisam požalila - uz smijeh govori Marina.
Težak početak
I tako je počelo. No, početak baš i nije bio lagan. Niti za Antoniju niti za Marinu.
- Bilo je teško i turbulentno na početku. Antonijina asistentica mi je rekla da ju primim na dva ili tri sata rada i da joj dam bilo što raditi, ali nisam željela da ona čisti ili pere nego smo od početka krenule s ozbiljnim poslom. Ali, trebalo se je prilagoditi, biti strpljiv… Sve artikle složila sam po abecedi da se lakše snalazi, kupila digitron i učila je zbrajati… Ali, Antonija je nevjerojatno hrabra i uporna. Jako se trudila i iz dana u dan se sve bolje snalazila. Nadmašila je i mene… - govori Marina i s nekim tihim ponosom dodaje da je i ona uz Antoniju naučila biti strpljiva osoba.
- U ove tri godine bilo je turbulentnih razdoblja, trebalo je dosta strpljenja, ali smo sve prebrodili. Antonija je bila potištena kada je došla, nije puno razgovarala i nije se smijala. Sada je sve drukčije. Imala je teško djetinjstvo, pa se nadam da sam napravila dobro djelo zato što sam je zaposlila. U početku je radila, a takav je bio i dogovor, svega 2-3 sata dnevno, a onda se to produžavalo tako da sada radi skoro cijelu smjenu. To nije zapošljavanje za stalno, nego neka vrsta honorarnog posla za koji Antoniju plaćam. Samostalna je i puno puta ostajala je sama u kopirnici dok bih ja morala otići na banku ili obaviti neki drugi posao. Premda je bilo grešaka ili problema, to nije važno, jer Antonija radi i trudi se, a to je najvažnije!
Majčini geni
Marinina kopirnica nalazi se na vrlo frekventnom mjestu, pa usluge fotokopiranja, skeniranja, uvezivanja, plastificiranja, korištenja kompjutora i interneta mnogi trebaju, zbog čega je u prostorijama nerijetko gužva. Oni kojima se žuri i koji se prvi put susretnu s Antonijom koja, reći će Marina, sve radi malo sporije, u takvoj situaciji znaju biti vrlo neugodni.
- I danas ima situacija da ljudi ne znaju da je Antonija iz Inkluzije, da je osoba s posebnim potrebama te previše nervozno reagiraju na nju, jer je ona malo sporija. Bilo je i trenutaka kada sam se morala i ja umiješati i smirivati situaciju, ali ne dam na nju. I ja sam se u početku pribojavala kako će sve to ispasti, pa sam Antoniju malo držala po strani. Pomalo sam je uključivala, pisali smo zadaću u kojoj je ona bilježila sve što treba raditi, a onda je počela i sada može sve: kopira, printa, plastificira, šalje mailove, piše dopise, istina treba joj malo više vremena, ali i to radi. Išla je i na tečaj informatike. Stvarno se trudi i zainteresirana je za posao, a i stalno mi pomaže oko mobitela - govori Marina i dodaje da su za njenu sklonost da pomogne drugima "krivi" majčini geni.
Vijest da je kandidirana za Šibensku grandecu jako ju je iznenadila, a prihvatila ju je nadajući se da će biti još obrtnika i poduzetnika koji će nekim drugim Antonijama pružiti priliku da se uključe u život.
