Ovaj memento posvetili smo trojici kolega kojih među nama više nema. Dva su umrla nakon Domovinskoga rata (Ante Balin i Đuro Bećir), a jedan, Omer Jureta, za vrijeme rata. Bili su dio ekipe od desetak šibenskih novinara kojih se javnost sjeća po njihovim različitim, ali nadasve zanimljivim radovima iz raznih sfera društvenoga i javnog života. Agilni, otvoreni, hrabri. Pravi neumorni pregaoci svoje profesije. Naše su fotografije iz predratnoga doba, kad se u toj "branši" radilo po cijeli dan i kad se obično govorilo kako novinar "nema radnog vremena".
Najstariji među njima, Ante Balin, inače poznati šibenski glumac i redatelj mnogih dječjih i drugih kazališnih predstava, bio je i izvrstan TV snimatelj. Prisjećamo ga se ovom prigodom kad je započinjao karijeru i kad smo zajedno na Murteru pravili prikaze o poznatoj pomorskoj havariji broda "Proleterka". Snimao je, s piscem ovoga teksta, s jednom starom bloxicom "na navijanje" s visoke grane dizalice "Veli Jože". Tako da je kamerom "švenkao" gledajući naopako – kroz njezin objektiv! Da bi u trenu zatim rekao: "Ovo se ja samo šalim." Bio je iznimno duhovit čovjek. Poslije je vrhunski ušao u štos, snimao je i režirao izvrsne priloge i reportaže, posebno one iz NP-a Krka. Zajedno sa svojim "toncem" (također pokojnim) Milanom Orlovićem, inače i dugogodišnjim novinarom Radio Zagreba.
Prijeratni običaj je bio da se novinari svakoga jutra nađu negdje na kavi i piću. Nije bilo kafića u današnjem smislu, a obično se sjedilo u bivšemu DIT-u (Društvo inženjera i tehničara) ili u "Bobisa", u današnjoj Zagrebačkoj ulici, gdje se razglabalo o temama za pisanje, pretresali događaji i gradske ćakule. Na jednome takvom sijelu snimljena je i naša fotografija, negdje pred kraj sedamdesetih godina. Jureta i Bećir – nerazdvojan par.
Jureta je bio veteran "Slobodne". Dugogodišnji novinar i šef šibenskoga dopisništva do ratne 1993., a Bećir novinar "Vjesnika" pjesničkoga nadahnuća i potom novinar "Šibenskoga lista", dok je urednik još bio doajen šibenskoga novinarstva Joso Jakovljević.
Obojica su bili strastveni u svojoj profesiji, svaki na svoj način. Jureta temperamentne naravi, Bećir – poput diplomata. Bili su nerazdvojni. Juretu je, nažalost, jednoga popodneva u listopada 1993. dostigla zla kob. Stradao je na murterskoj cesti u prometnoj nesreći koju su drugi prouzročili. Vraćao se svojim autom od roditeljske kuće u Šibenik. A samo nekoliko sati prije toga, ovaj novinar je s njime ručao kod njegove majke, gdje je Omer koristio dio svoga (posljednjeg) godišnjeg odmora.
Ad mortibus memento!