Kada je riječ o svijetu televizije i novinarstva, Dorijan Klarić može se pohvaliti dugogodišnjim iskustvom koje ga je oblikovalo ne samo kao profesionalca već i kao osobu. Njegova ljubav prema televiziji rodila se još u djetinjstvu, kada su mu emisije bile neiscrpan izvor inspiracije i igre. S prijateljima iz kvarta igrao se televizije, a svaki pogled na ekrane donosio je novu fascinaciju i želju da jednoga dana bude dio tog čarobnog svijeta. Odrastanje u Šibeniku, gradu bogate kulturne tradicije Međunarodnog dječjeg festivala, dalo mu je priliku da od malih nogu gradi temelje svoga obrazovanja i profesionalnog usmjerenja u gradskom kazalištu i na Radio Šibeniku. Već tada bilo je jasno da će njegovo srce biti posvećeno medijima, jer ga je strast prema novinarstvu vodila kroz godine, oblikujući ga kao izuzetno dinamičnu i višeslojnu osobu, piše portal Hello Magazin.
Svaki projekt na kojem je radio donio je nove izazove, ali i iznimno vrijedna iskustva. Njegova rana karijera bila je obilježena radom na emisijama poput ‘Exkluziv Tabloida’ i ‘Extra Magazina’, koje su ga izgradile kao urednika i dovele u kontakt s talentiranim kolegama. S posebnim zadovoljstvom sjeća se suradnje s Antonijom Stupar Jurkin i Editom Misirić, kao i mnogim sjajnim novinarkama s kojima je dijelio radne dane u jednoj od najpozitivnijih redakcija u kojoj je ikada radio. No, emisija koja mu je donijela najviše smijeha i nezaboravnih trenutaka bila je ‘Top.HR’, koju je stvarao s Anom Miščević. Njihov je rad bio prožet neprestanim humorom i smijehom, toliko da su jedva uspijevali zadržati ozbiljnost pred kamerama.
Kroz godine je naučio cijeniti konstruktivne kritike, ali i ignorirati one koje dolaze iz neprovjerenih izvora ili s negativnim namjerama. Njegov krug “kritičara” ostaje uzak, a mišljenja publike filtrira s dozom zrelosti i profesionalnog iskustva. Smatra da danas, u vremenu društvenih mreža, mišljenja dolaze s previše buke i da su izgubila svoju težinu. Ipak, ne osvrće se previše na to jer je naučio vjerovati vlastitim instinktima i savjetima onih kojima vjeruje. Važna lekcija koju je naučio u ovom poslu jest da se ne možeš svidjeti svima, bez obzira na to koliko se trudio.
Iako u njegovoj karijeri nije manjkalo izazova, suočio se i s onima koji su mu pomogli da izgradi čvrsto srce koje danas igra na duge staze. Neke neugodne situacije su ga naučile kako se nositi s ljudima koji nemaju dobre namjere, dok su ga godine rada u svijetu medija učinile manje naivnim. Premda danas smireno prihvaća odgovornost, sjeća se vremena kada je kao mladi urednik nosio teret svake pogreške, bilo svoje ili tuđe.
Možete li nam opisati svoj put u televizijskom voditeljstvu? Što Vas je potaknulo da krenete tim putem?
Ako se dobro sjećam, u televiziju sam se zaljubio čim sam je ugledao. Kao dijete sam bio fasciniran tim svijetom, pasionirano sam pratio brojne emisije, s prijateljima iz kvarta se igrao televizije… Imali smo valjda neku lošu antenu početkom devedesetih pa se, recimo, ‘Hit depo’ mogao gledati samo ako se nitko ne približava televizoru, HTV 3 je imao samo jedan susjed pa smo išli kod njega, ukratko, zahtijevalo je praćenje TV programa ponekad i snalaženje, nije sve bilo servirano kao danas. Zvučim si sad kao neki djed, ali bila su to druga vremena. Osim toga, odrastanje u Šibeniku, na Međunarodnom dječjem festivalu, rano mi je u životu dalo priliku da se educiram u šibenskom kazalištu te na Radio Šibeniku, dvjema gradskim institucijama u kojima sam doslovno proveo djetinjstvo. Ukratko, moj neki put nije iznenađenje nikome tko me poznaje iz tih dana, novinarstvo mi je oduvijek bilo fascinantno i bavim se njime doslovno cijeli život. Srećom, dovoljno je dinamično i višeslojno pa su godine proletjele.
Koji su bili Vaši prvi koraci u medijima i kako ste se nosili s izazovima na početku karijere?
Ako ćemo o prapočecima, u osnovnoj i srednjoj školi sam pisao i tiskao časopise, nekakve čudne ‘šoubiz fanzine’, radio na radiju… Bila je to psihofizička priprema za dolazak u Zagreb prije 20 godina. Nekoliko godina na Indexu i deset godina na RTL-u bile su moje životno, poslovno i kojekakvo odrastanje. Bio sam pedantni emotivac, valjda najgora moguća kombinacija, barem mi se sad tako čini, ali odrastanje i je takvo, puno improvizacije i sa svakodnevnim životnim lekcijama. Moj osobni izazov bilo je ispoštovati, ali i ‘ukrotiti’ svoju mladost, a bilo je, naravno, i tržišnih izazova. Sad ću opet zvučati kao neki starac, ali u to je vrijeme medijska scena bujala, a estrada pogotovo. Bilo je puno više medija, šoubiz rubrika, urednika, estradnih poznavatelja, reality zvijezda… Trebalo je to sve pohvatati, zadržati integritet u poplavi žutila i identitet u poplavi mladih talentiranih ljudi u novinarstvu. Zagreb je nekoć, sjetit će se mnogi, imao i do pet društvenih zbivanja dnevno od kojih je barem jedan ‘top klasa’. Kamere su snimale punom parom, članci s fotogalerijama su se slali s terena… Koliko god je bilo uzbudljivo, bilo je i izazovno.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.