Samo teorija dijeli nogometaše Šibenika od konačnog ispadanja iz društva najboljih. A o kakvoj se tankoj slamčici nade radi najbolje govori podatak da "narančasti" u preostala tri kola gostuju na Maksimiru i na Poljudu. Nema dvojbe da bi nada imala kakve-takve stvarne obrise da Šibenčani nisu doživjeli još jedan poraz u jalovoj igri na svom Šubićevcu. Što misle o njihovim zadnjim nastupima jasno su im dali do znanja Funcuti i ostali prijatelji šibenskog nogometa.
Gromoglasnim zvižducima i ne baš nježnim, zapravo uvredljivim povicima ispratili su poslije utakmice Šibenik - Varaždin (0:2) cijelu domaću momčad i članove stručnog stožera. O tome što se piše na društvenim mrežama da ne govorimo. Ne samo zbog poraza, koji praktički znači i definitivnu selidbu u niži rang. U nadmetanju s gotovo prepolovljenim sastavom gostiju, koji se i nisu toliko "kidali" na Šubićevcu, šibenska je momčad demonstrirala brojne slabosti. Značajke, koje odudaraju od odlika suvremenog i profesionalnog nogometa, a pogotovu od značenja susreta. Kao zadnje prilike da se ostane u društvu najboljih.
Bebek bez greške
Šibenske pas-igre, prijeko potrebne u suvremenom nogometu, bilo je jedva u tragovima. Nismo primijetili ni pretjeranu borbenost, ni motivaciju, kakvu bi trebala imati momčad, koja se bori za goli prvoligaški život. Istodobno, teško bismo mogli naći jednu, jedinu primjedbu na arbitražu internacionalca Ivana Bebeka, kojemu je to vjerojatno jedna od posljednjih, ako ne i posljednja šibenska utakmica u prvoligaškoj utrci. Ne samo zbog posrtanja narančastih, već i s obzirom na njegovu dob, koja ga tjera da se ostavi aktivnog suđenja.
"Što se uvježbavalo na treninzima prije utakmice s Varaždinom?" ili "Kakvu budućnost ima većina prvotimaca Šibenika poslije pada u niži rang, što automatski znači i smanjivanje njihove tržišne cijene?". To su pitanja, koja su nam se nametala tijekom i poslije utakmice Šibenik - Varaždin. Uz ona već potencirana u ranijim tekstovima u stilu "Gdje je bila pamet dijelu prvotimaca, kad su poslije dviju pobjeda nad prvakom Dinamom i prednosti od deset bodova pred Goricom, izazivali nerede u svlačionici?". Vrijedi i pitanje je li Čanadi mudro postupio, kad je čarke i poneku prijetnju u svlačionici, spomenuo s nemalim zakašnjenjem ili je odmah trebao otvoriti frontu u odnosu na buntovnike bez razloga!? Kakvog značenja će imati i najava jednog od važnih čimbenika na Šubićevcu "da će se sve znati o utakmici Šibenik - Gorica (0:4), kad završi prvoligaška sezona"!?
Zašto je problematičan kazneni udarac na utakmici Istra - Šibenik trener Damir Čanadi uopće spominjao pet dana poslije susreta, a ne odmah nakon nadmetanja u Puli? Za razliku od autora ovih redaka, koji je Duju Strukana i Frana Jovića "nagazio" u osobnoj prepisci već u poluvremenu pulske utakmice.
Mudrosti i objektivnosti nije bilo ni u tragovima poslije utakmice Šibenik - Varaždin, kad je Čanadi na presici izjavio "kako je njegova momčad bila ravnopravna u igri. S dvadesetak udarca na gol i 11 kornera. Da poraz boli, ali idemo dalje". Kao da su u suvremenom nogometu najvažniji posjed lopte i izvedeni korneri, a ne golovi i bodovi! Uz napomenu što zapravo znači "Idemo dalje"!?
Bilo je i teže...
Čanadijeva izjava poslije poraza je, nema sumnje, dobar povod za svojevrsno psihijatrijsko-nogometno vještačenje. S pitanjem, što austrijskog trenera hrvatskih korijena tjera na istupe, koji nemaju nikakvih, ama baš nikakvih dodirnih točaka sa stvarnim stanjem na Šubićevcu!?
Bilo je i težih situacija u povijesti Šubićevca, duboko urezanih u sjećanje autora, koji je prvi put pisao izvješće o nastupu šibenskih nogometaša s utakmice Jedinstvo - Šibenik(1:4), odigrane daleke 1970. godine u Bihaću, ali nikad tako apsurdne situacije. Ispada se iz društva najboljih poslije više od 20 pojačanja (ili "pojačanja"!?) u jednoj, jedinoj sezoni, te plasmana u finale Kupa Hrvatske!
Utakmica s Varaždinom asocirala nas je i na davno ispadanje iz "one" Druge lige u sezoni 1974/1975, kad su Šibenčani, također, potonuli u niži rang poslije nadmetanja s nogometašima iz baroknog grada. No, oproštaj je imao mali simpatičan detalj s pogledom u budućnost. Svjesni da nemaju ni teorijske šanse za ostanak ondašnji stručni stožer dao je priliku šibenskim juniorima. Pomalo zaboravljenim Zoranu Markovu, Stipi Pintariću, Jošku Čaleti Čarliju… A kad su Varaždinci prošlog petka poveli sa 1:0 trener Damir Čanadi potražio je osvježenja u već amortiziranim Dejanu Radonjiću i Josipu Kneževiću, te crnoputom Barnabasu, te usput poslao na klupu Amira Hiroša, jedinog igrača, koji je s dvaput pogođenim okvirom suparničkih vrata jedini nešto pokušavao. Za razliku Hiroša, Dolček i Špeljak su djelovali kao glavni protagonisti nekad popularne serije "Izgubljeni u svemiru", dok se iskusni Čanađija doimao kao iscijeđeni limun.
Usporedbe radi, varaždinski je stručnjak Mario Kovačević, pritisnut brojnim izostancima, na šibenskom travnjaku pružio priliku trojici juniora.
Stvaranje i prodaja
- Mi živimo isključivo od stvaranja i prodaje igrača. Nemamo vlasnika ni velikog sponzora, a ne možemo se osloniti ni na gradski proračun - izjavio je minulog tjedna na HRT-u, gostujući kod zagrebačkog Šibenčanina Petra Vlahova, predsjednik Gorice Nenad Črnko. Ne krijući da ih je ovog proljeća u teško, "davljeničkoj" bitci sa Šibenikom uvelike pomazila i sreća, ali i spasila vjera "da je nemoguće, ipak, moguće" u doba, kad su im narančasti bježali deset bodova, te istodobno imali bolji međusobni skor.
Orijentacija na stvaranje mladih, domaćih igrača je vjerojatno i temeljna dugoročna politika vlasnika HNK Šibenik njemačkog Hrvata Željka Karajice.
Takvu je politiku u svojim najsjajnijim danima, valja podsjetiti, imala Šibenka. Nemali broj pojačanja, koja su već stizala u drugoligaškim danima, bio je u stilu "drži vodu, dok naši mladi dođu". A oni su stigli relativno brzo. Ne samo Dražen Petrović. Početak stvaranja velike Šibenke naslutio se puno ranije. Već u godinama, kad je rođena sjajna juniorska petorka: Aleksandar Petrović, Fabjan Žurić, Nenad Slavica, Predrag Šarić i Goran Furčić. Kad su nadareni košarkaši iz svih krajeva ondašnje općine Šibenik dio ljetnih blagdana provodili na dobro organiziranim kampovima u Skradinu.
Kamo sreće da i Šubićevac u idućim sezonama krene sličnim putem!