StoryEditor
OstaloLana Stojićević

Šibenska multimedijalna umjetnica u nekoliko mjeseci dobila dvije velike nagrade i rezidenciju u New Yorku

Piše Marija Lončar
19. studenog 2021. - 08:07
Lana Stojićević, dobitnica nagrade Radoslav Putar.  arhiv/Vladimir Dugandžić/Cropix

Lana Stojićević, šibenska multimedijalna umjetnica sa splitskom adresom, u razmaku od samo nekoliko mjeseci dobila je čak dvije velike i važne likovne nagrade. U lipnju je tako postala laureatkinja ugledne nagrade, nazvane po znamenitom hrvatskom povjesničaru umjetnosti Radoslavu Putaru, i to baš na 100. godišnjicu njegova rođenja.

Studeni joj je pak donio treću nagradu za mlade umjetnike "Ivan Kožarić", koju u čast velikog, lani preminulog kipara dodjeljuje hrvatski Muzej suvremene umjetnosti. Zanimljivo je da je prva nagrada otišla u ruke još jednog, napola šibenskog umjetnika, mladog fotografa Luke Kedže, koji je, iako rođenjem Dubrovčanin, djetinjstvo i mladost do preseljenja i odlaska na studij u Zagreb proveo u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

Umjetničke vizije

I dok likovni kritičari neosporno hvale Kedžin rad "Tko tu živi dva" (30.000 kuna), kao i drugonagrađenog Mateja Vukovića za "Nakon nedjeljnog ručka" (25.000), Lanin "Betonicus" (20.000) ocjenjuju najbližim umjetničkim vizijama Ivana Kožarića, zbog čega su je neki već nazvali i novim Kožarićem. U obrazloženju žirija, pak, kaže se da je Lana Stojićević za svoj "Betonicus", inspirirana neohistoricističkim elementima divlje gradnje, sveprisutnim na hrvatskoj obali, stvorila umjetnički koncept koji predstavlja nesvakidašnji spoj kazališnih elemenata – scenografije, dramaturškog teksta i kostimografije u kontekstu suvremenog umjetničkog izričaja.

Lana Stojićević diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je trenutačno angažirana kao vanjska suradnica na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost. Iako s diplomom akademske slikarice, još se tijekom studija, kako je izjavila i u jednom od intervjua, odmaknula od stereotipno shvaćenog slikarstva, od kista i štafelaja, te je vrlo brzo otkrila da više inspiracije može pronaći u" trgovinama građevinskih materijala, nego u trgovinama umjetničkih materijala"! Izlagala je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih ističe Ostrale bijenale u Dresdenu, New East Photo Prize u Londonu i OFF bijenale u Budimpešti. I prije Putara i Kožarića, nagrade i priznanja nisu je zaobilazili, među kojima su i ona Metro Imaging s izložbe New East Photo Prize (Calvert 22 Foundation, London, 2016.) te godišnja nagrada za mlade umjetnike Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2015.).

Nagrade vam nisu strane, no je li vam najnovija, "Ivan Kožarić", na neki način i najznačajnija ili najdraža, s obzirom na to da su vas neki prozvali novim Kožarićem? Što kažete na to?
- Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti ove godine je prvi put dodijelio otkupne Nagrade za mlade umjetnike "Ivan Kožarić". Time su nagrađeni radovi, pa tako i moj rad "Betonicus", postali dio zbirke tog značajnog Muzeja, što je svakako velika čast. Mladim umjetnicima takve se prilike rijetko pružaju. Poticajno je dobiti nagradu koja je nazvana po jednom od najznačajnijih umjetnika s ovih prostora, ali iz moje pozicije čini mi se da nema potrebe za imenovanjem novih „Kožarića“. Kad dugo osmišljavate i stvarate određeni rad, toliko ste duboko u samom procesu da gubite poziciju „svježeg“ promatrača pa je lako posumnjati u ono što radite. Iako duboko vjerujem da i umjetnička struka mora biti što objektivnija, umjetnost nije npr. sport, ne postoje precizni čimbenici, čvrsta uporišta i pravila. Zato sam jako zahvalna i sretna na ovakvim potvrdama struke, jer sam svjesna da se mnoštvo faktora mora posložiti da bi na kraju netko bio izabran u određenom kontekstu.

Online prezentacija

Proteklog tjedna imali ste u Muzeju suvremene umjetnosti svoje predstavljanje. Recite nam nešto o tomu?
- U sklopu 13. dana fotografije Arhiva "Tošo Dabac" predstavila sam svoje radove preko online prezentacije. Predstavila sam većinu svojih dosadašnjih radova, iako sam pozvana zbog toga što često koristim medij fotografije. Međutim, uvijek naglašavam da za potrebe insceniranih fotografskih serija redovito osmišljavam i izrađujem dodatne elemente, poput kostima ili arhitektonskih maketa, tako da se nikad ne radi isključivo o fotografskim radovima. Osim fotografskog pristupa, pozvana sam i zbog toga što u radovima istražujem temu transformacije javnog prostora, koja je u fokusu projekta "Točka sastajanja" koji Arhiv "Tošo Dabac" provodi.
 

Do Kožarićeve nagrade odveo vas je projekt "Betonicus", u kojem se bavite svojom starom temom arhitekture, divlje gradnje, apartmanizacije, betonizacije... O uzurpaciji javnih površina i pomorskog dobra ovog su se ljeta raspisali mediji, no zašto je vama kao umjetnici zanimljiva ta tema?
- Neplanskoj preizgradnji dalmatinskog krajolika posvetila sam više radova – kako se radi o kompleksnoj temi, moguće ju je obraditi kroz različite medije i pristupe. Osim bitne činjenice da se uglavnom radi o ilegalno izgrađenim i naknadno legaliziranim građevinama, zanimljivo mi je to što takvu arhitekturu često karakterizira upotreba neostilskih elemenata, npr. raznih stupova i stupića. Rad "Betonicus" započeo je s istraživanjem skladišta scenografija i kostima HNK Split, koja su mi zanimljiva jer se u njima nalaze izmiješani pasivni elementi raznolikih kazališnih predstava. Nakon istraživanja literature o općoj, ali i lokalnoj povijesti kazališta, odlučila sam se koncentrirati na arhetipske arhitektonske elemente koji se iznova kopiraju u različitim periodima.

Primjerice, dok se na splitskom Peristilu nalaze antički korintski kapiteli, njihove kopije možemo pronaći u uskladištenim scenografijama, ali i u kontekstu suvremene divlje gradnje. Zato sam sve opisane slojeve odlučila povezati u imaginarnu predstavu u kojoj personificirani neokorintski stup od betona igra glavnu ulogu, a društvo mu prave personificirana PVC vrata, „lik“ na koji često možemo naići dok šećemo povijesnim jezgrama dalmatinskih gradova. Tragedija, za koju sam napisala kratki ulomak te osmislila kostimografiju i scenografiju, inspirirana je činjenicom da neostilski elementi divlje gradnje ulaze u ulogu povijesnog stila koji oponašaju, baš kao da su likovi u kazališnoj predstavi.

Arhitektonski ornament

"Betonicus" vam je donio i Nagradu "Radoslav Putar", koji je, među ostalim bio teoretičar slavne grupe Gorgona, kojoj je i Kožarić pripadao. Nagrada uključuje i rezidencijalni boravak u New Yorku. Kada putujete u Veliku jabuku?
- Nagrada "Radoslav Putar", koju već 20 godina dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, koju čine organizatori sličnih nagrada u 12 europskih država. Pored dvomjesečnog rezidencijalnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, nagrada se sastoji i od samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice i mjesta u žiriju iduće godine. U New York bih trebala otputovati u drugoj polovini 2022. godine, a izložba u Institutu bi se trebala održati nakon toga, kao svojevrsni rezultat newyorškog iskustva.

Na izložbi finalista Nagrade, pored "Betonicusa", izložila sam i rad "Neoornament", koji je nastao baš za tu izložbu kao svojevrsna najava teme koju trenutačno istražujem i kojoj planiram posvetiti kompleksniji projekt. Radove povezuje srodna tema – arhitektonski ornament. Tim radom istražujem slojevitost lokacije na Zapadnoj obali u Splitu, na kojoj se krajem 19. i početkom 20. stoljeća nalazila tvornica cementa "Gilardi i Bettiza", koja je proizvodila i betonske dekoracije. Danas se na toj lokaciji nalazi modernistički hotel "Marjan" Lovre Perkovića, koji je u međuvremenu i devastiran. Rad se sastoji od fotografije i skulpturalne intervencije, a njime istražujem suvremeni odnos prema industrijskoj i arhitektonskoj baštini.
 

Što kažete kada o vama govore kao umjetnici i aktivistici s obzirom na teme kojima se bavite? Jeste li zadovoljni koliko ono što radite ima percepciju u javnosti, odnosno koliko mladi umjetnici imaju prilike i prostora za vidljivost u Hrvatskoj?
- Ako je svaka umjetnost koja se na neki način referira na društvenu stvarnost i koja u sebi nosi određeni stav – aktivistička, onda je svakako i moja umjetnost takva. Međutim, vjerujem da to nije dominantna značajka mojih radova, već jedna od više jednako bitnih dimenzija. Postoji korektan broj inicijativa koje mlađim umjetnicima osiguravaju vidljivost, ali mislim da struka treba raditi na tome da se umjetnički rad u potpunosti počne percipirati kao rad. Tu prvenstveno mislim na potrebu za adekvatnim i obaveznim honoriranjem umjetnika i umjetnica za njihov rad. Po nekom zastarjelom sistemu često se, i to pogotovo od mlađih umjetnika/ca, očekuje da je vidljivost dovoljna kompenzacija za rad.

Šibenski kantuni

Čime se trenutačno bavite, što vam golica maštu i prste i hoćemo li vas vidjeti u Šibeniku uskoro s nekim projektom?
- Pored nekih ugovorenih rezidencija i izložbi, trenutačno primarno nastavljam istraživanje prethodno spomenute teme kojom sam se bavila u radu "Neoornament". Nažalost, trenutačno nemam dogovorenu niti jednu suradnju koja se na neki način dotiče Šibenika, ali sam jako sretna što sam prethodnih godina realizirala više profesionalnih angažmana u i o Šibeniku, poput radionice u sklopu 59. MDF-a, kao i radionice u sklopu projekta Grad na drugi pogled. Tom prilikom sam i realizirala rad kojim istražujem intrigantne šibenske „zazidane kantune“ po staroj gradskoj jezgri. Također sam u suradnji s umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon realizirala projekt o šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura. Kako me izuzetno zanimaju lokalne teme, zasigurno ću još projekata posvetiti šibenskim temama.

item - id = 1144155
related id = 0 -> 1144289
related id = 1 -> 1108825
20. studeni 2021 12:19