Šibenik još nije spreman odužiti se velikom piscu: za Brešanovu spomen-sobu nikako da dođe pravo vrijeme

Da nije bilo skupine mladih, mahom studenata, koje je okupio zanimljiv projekt 'Šibenik, grad književnosti', i četvrta godišnjica smrti velikog hrvatskog i europskog pisca, dramatičara i satiričara Ive Brešana prošla bi potpuno neprimjetno, kao da i nije riječ o književnom velikanu koji je zadužio ovaj grad i ostavio mu u nasljeđe svoje rukopise, svoje knjige, svoj intimni stvaralački svijet koji se davnih dana trebao preseliti u Memorijalnu sobu posvećenu liku i djelu antologijskog hrvatskog pisca. Lokalna gradska i županijska vlast nema ni potrebe ni poriva svome sugrađaninu, velikom, i za hrvatsku književnost tako važnom piscu, obilježavati obljetnice, iskazivati poštovanje, odavati počast. Dokaz je to malograđanštine i provincijalizma grada koji se samo iz politikantskih razloga naziva - velikim.

Grad Šibenik je doduše prihvatio sufinanciranje tzv. Brešanove spomen-sobe u foajeu Kazališta, i svečano obećao da će ona biti otvorena posjetiteljima već godinu dana nakon piščeva odlaska, ali svih ovih godina teško se oteti dojmu da to čini nevoljko, gotovo da u tom projektu statira, glumi promatrača i neku vrst nehajnog, bezmalo nezainteresiranog, donatora.

I tako, godine prolaze i u ovoj četvrtoj nakon Brešanove smrti, umjesto vlasti, počast nenadmašnom meštru groteske iskazala je na svoj inovativni način jedna neformalna skupina mladih Šibenčana, predvođenih agilnom Danijelom Grubišić, studenticom pulskog Fakulteta za interdisciplinarnost,talijanski i kulturološke studije. Povezao ih je senzibilitet prema književnosti i poštovanje prema djelu napose domaćih, šibenskih autora. Razumljivo, Ivo Brešan, najveći među njima, dobio je i svoje posebno mjesto u njihovom projektu.

Mural na Šubićevcu

Najprije su grad ugodno iznenadili tijekom prosinca prošle godine velikim muralom s Brešanovim likom i znakovitom porukom: Imaš, recimo, razumna čovjeka, čvrsta značaja i visoko etičnih načela, ali daj mu neki komadić vlasti, i više ga ne možeš prepoznati. Mural je u gradskoj četvrti Šubićevac, gdje je Brešan živio sa svojom obitelji, sinom Vinkom i suprugom, profesoricom i književnicom Jelom Godlar Brešan.

Do kraja siječnja, uz mural, u nekadašnjoj Brešanovoj četvrti, bit će postavljeno nekoliko drvenih klupa za čitanje s malim knjižnicama na otvorenom.

A povodom godišnjice piščeve smrti (3. siječnja) u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić organizirali su tribinu o životu i djelu književnog klasika čija su djela nerijetko bila izvrgnuta osudi režima, i stoga je njegovo stvaralaštvo nepravedno marginalizirano. Kako to s pravom kaže njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik, šibenski redatelj i prevoditelj Pero Mioč, Brešanovo univerzalno djelo u Hrvatskoj ima malograđansku recepciju.
Nažalost u skladu s hrvatskim provincijalnim duhom…

Projekt Šibenik, grad književnosti, Danijela i prijatelji aplicirali su na natječaj iz programa Europske snage solidarnosti EU i za njegovu provedbu dobili tri tisuće eura. Realizirali su ga s partnerima, Gradskom knjižnicom Juraj Šižgorić i kulturnom udrugom Fotopoetika, i na potpori i suradnji su im beskrajno zahvalni, U šest mjeseci koliko je projekt trajao problematizirali su manjak vidljivosti domaćih književnika i kod čitatelja i kod medija, odnos grada i njegovih pisaca, organizirali dva književna gostovanja - Aljoše Vukovića i Maje Klarić, radionice kritičkog čitanja i već spomenutu posvetu Ivi Brešanu muralom šibenskog umjetnika, grafičara i muraliste Marka Svrake, koji je diplomirao na splitskoj Umjetničkoj akademiji, i obljetničkom tribinom o liku i djelu književnog velikana. I sve to su uspjeli u šest mjeseci i sa samo tri tisuće eura europske potpore!

Podrška projektu

- Projekt je započeo još na faksu, začet je na jednom kolegiju o putopisnoj književnosti, koji je govorio o tome kako valorizirati i među mladima afirmirati književnu baštinu. I pomislila sam- kaže Danijela Grubišić- zašto ne bi mi u Šibeniku djecu i mlade upoznali s književnom baštinom našeg grada. Sa svojim kolegama i prijateljima, svojim kasnijim projektnim timom, razgovarala je o ideji, ali s jasno postavljenim ciljem da projekt ne bude samo njima zanimljiv, nego i drugima, da naprosto bude društveno koristan. I bio je.

Danijela je iznenađena reakcijom i odazivom Šibenčana, podrškom projektu koju su u svom gradu dobili, tako da nastavljaju s djelovanjem dalje, s istim ciljem i u istom smjeru. Puno je zainteresiranih i u Šibeniku i u Zagrebu koji bi im se htjeli pridružiti i sudjelovati, pa je izgledno da će projekt Šibenik, grad književnosti, dobiti i svoju drugu ediciju. Ovog puta aplicirat će s većim projektom i za veća sredstva, a optimistično vjeruju da izgubiti ne mogu. Njihov fokus ostaje na šibenskoj književnoj baštini, a razmišljaju i o mapiranju rodnih kuća, stanova, spomen-soba pisaca koji ih imaju, i izradi aplikacije pomoću koje bi svaki posjetitelj Šibenika lako mogao obići ključne književne toponime grada.

Što ih je motiviralo, otkud taj impuls da se pozabave valorizacijom šibenske književne baštine? Za Danijelu je na to pitanje odgovor jednostavan:

- Moj interes za književnost mogu zahvaliti svojoj gimnazijskoj profesorici hrvatskog jezika i književnosti Ani Gunjača koja mi je usadila taj interes i strast prema knjizi.

I eto, kako je malo potrebno da se napravi puno!

S druge strane, već četiri godine traje prenemaganje lokalne vlasti najprije oko lokacije, a potom oko uređenja Brešanove spomen-sobe čije se svečano otvaranje odgađa iz godine u godinu. Vjerovalo se da bi mogla biti napokon otvorena posjetiteljima i štovateljima Brešanova lika i djela, lani za njegov rođendan, 27. svibnja, ali je taj plan omela koronakriza. Ranijih godina problem je bio prostor. Kazališna kavana ili foaje Kazališta. Napokon, Grad se odlučio za foaje, napravljen je troškovnik radova čija je vrijednost procijenjena na oko 100.000 eura i u studenome prošle godine, kako nam je kazao ravnatelj Kazališta Jakov Bilić, konačno je krenulo. Prva faza, građevinskih radova, trebala bi biti završena za mjesec dana, a onda se ide u multimedijalnu fazu za koju je HNK Šibenik aplicirao na Ministarstvo kulture, kako bi skinuli dio tereta s Grada koji će financirati 60 posto vrijednosti projekta.

Zašto se toliko čekalo?

- Duboko vjerujem da će sve biti završeno do 27. svibnja, Brešanovog rođendana, ali, ako u tome i ne uspijemo, najvažnije je da su radovi krenuli i sada više nema natrag- pomalo će frustrirano Bilić. Kazalištu je itekako, ističe, stalo da se Spomen-soba otvori do početka MDF-a, jer, osim svoje memorijalne funkcije, bit će to i dalje i radni prostor MDF-a.

Zašto se toliko čekalo, zar se nije u četiri godine mogla urediti jedna spomen-soba za koju je Brešanov sin Vinko odavno već donirao kompletnu očevu radnu sobu s radnim stolom, pisaćom mašinom i stotinjak kutija knjiga i rukopisa koji predstavljaju iznimno kulturno dobro?

Bilić na to pitanje nema odgovor, ali ga još drži optimizam. Lani je propalo otvaranje supstituirano prezentacijom projekta Memorijalne Brešanove sobe da bi se javnosti pokazalo kako će ona izgledati jednog dana kada doista bude i otvorena, i kako su je osmislili šibenski arhitekti Marko Paić, Ivana Lozić i Iva Cukrov, dok se za interijer pobrinuo grafički dizajner Ante Filipović Grčić.

Kad se jednog dana u foaje Kazališta napokon 'useli' Ivo Brešan, okružen svojim autentičnim radnim ambijentom, bit će to veliki dobitak za Šibenik i sve one koji vole književnost i poštuju njezine velikane, a Brešan je bio jedan od najvećih. Šteta da je živio u tako malom gradu koji se nije znao nositi s njegovom veličinom ni za života, a ni njegovim nasljeđem nakon smrti. Brešan je prezirao svaki režim i režimlije, rugao se poltronima i udvoricama, i nijednu vlast nije štedio od svoje ironije. To je platio nekom vrstom izopćenja i ignoriranja onih koji dižu spomenike i imenuju ulice samo 'dvorskim piscima' i režimskim zaslužnicima.

Vinko Nikolić je u Šibeniku, iako mali neznačajni pisac spram Brešana i njegova djela, s prvim danima hrvatske neovisnosti u Šibeniku dobio svoju ulicu. Brešanu će trebati puno duže, možda dok ne dosegnemo neku pristojniju razinu demokracije i dok ne stasa jedna nova generacija, više nalik Danijeli i njezinim prijateljima, negoli onima koji danas upravljaju gradom i državom i za čitanje, ergo, i upoznavanje domaće književnosti nemaju ni senzibiliteta ni prirodnog interesa...