E, moj Ive zaboravni...

Stariji šibenski košarkaški djelatnici ne kriju doprinos Zadra u stvaranju prvoligaške Šibenke. Teško bi svojedobno Baldekin stigao do prvoligaškog bala da iz Jazina dobrom voljom Josipa Gjergje nisu stigli nadareni košarkaši Petani, Babić i Šuljak. Nekoliko godina poslije, kad je stasao legendarni Dražen Petrović, Zadrani su se čudili brzom odrastanju nekad nejakog, a potom goropadnog susjeda.
- Znam da vam puno znači Dražen, ali ćete veliki klub postati tek kad u gradu dobijete "pravu" košarkašku oporbu - (polu)ozbiljno mi je onomad zborio već spomenuti Gjergja.

Teške riječi

O zadarskom neprihvaćanju očiglednih šibenskih (košarkaških) vrijednosti govorile su i teške riječi u uvredljivim pjesmama Tornada na ne tako davnom dalmatinskom derbiju. Poput tituliranja Krešimirova grada "selendrom našeg Jadrana". Šibenski prijatelji košarke bi to tretirali kao "navijački folklor" da u njima nije glasno sudjelovao Ive Ivanov, zadarski prvotimac, koji je prije samo sedam mjeseci branio boje Baldekina. Košarkaš, koji je u "selendri" imao plaću od oko šest tisuća eura, te zdušno pjevao s Funcutima.
Eh, moj Ive! Tvoje teške riječi su potez od kojeg u pravilu bježe sportski profesionalci, koji na travnjaku ili parketu retroaktivno poštuju sredinu u kojoj su zarađivali kruh. Da ne govorimo o promašenosti tituliranja "selendrom" najstarijeg samorodnog hrvatskog grada s dva spomenika UNESCO-a!
Ako se vratimo Gjergjinoj (polu)ozbiljnoj tezi o košarkaškoj oporbi, onda nema dvojbe da je Šibenik postao "pravi" klub! Javila se, u kuloarima, prilično glasna oporba. Ipak, sportski direktor GKK Šibenik Filip Vukičević je u njezinu etiketiranju posegao za teškim riječima. Nazvao ih je "izdajnicima, kojima nema povratka u klub".
A mnogi žele obrnuto! Da se klupska vrata otvore. Da se stvori stručno-tehnička komisija, u kojoj bi bilo mjesta i za sjajnog veterana Predraga Šarića, i košarkaškog zanesenjaka Josipa Klisovića. Da koristimo iskustva s Gripa, kad je splitski Žirjanin Željko Jerkov po tri sata dnevno volontirao u najdražem klubu.

Krvna zrnca

Teške su riječi nepotrebno pale i na otvaranju inače sjajnog nastupa "Dubioza kolektiva" na šibenskoj Poljani. Uvodna besjeda u stilu "Ovaj koncert nije namijenjen nacionalistima, rasistima, fašistima i generalno svim šupcima" nije primjerena silvestarskoj noći, a pogotovu ne Krešimirovu gradu. Gradu, za kojega je uvaženi kolega Saša Ljubičić kazao "da je uvelike iznad demokratskog prosjeka". Gradu, u kojemu se, za razliku od drugih balkanskih sredina, rijetko ili nikako prebrojavaju krvna zrnca. To mi, Šibenčani, nismo radili ni u tisuću dana opće i zračne opasnosti, u Domovinskom ratu.
Zbog spomenute ratne opasnosti nogometaši Šibenika nisu u prvim ratnim godinama dugo igrali na Šubićevcu. A kad su "prisilno" istrčali u Poljudu, "brojači krvnih zrnaca" registrirali su da su u momčadi po tri Srbina, Hrvata i Albanca, te dva Bošnjaka! Na Šubićevcu je, međutim, vladalo uvjerenje kako imamo momčad, sastavljenu od sedmorice Šibenčana, dvojice albanskih prijatelja i dva sarajevska momka, koji su se pred Mladićevim granatama sklonili u gostoljubivi Šibenik!