Dnevnik Diane Budisavljević Iza apsolutnog pobjednika Pulskog filmskog festivala stoji i jedna Šibenčanka: Ne propustite ni vi pogledati ovu istinitu i potresnu priču

Dnevnik Diane Budisavljević

O apsolutnom pobjedniku Pulskog filmskog festivala, filmu ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ redateljice Dane Budisavljević, proliveno je dosta tinte. Međutim, pomalo je ispod radara prošao podatak da je producentica tog filma Šibenčanka Miljenka Čogelja.

Film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, na kojem je radila i naša sugrađanka, do sada je pogledalo više od 25 tisuća ljudi širom Hrvatske, a interes publike koja je film dočekala s oduševljenjem, ne jenjava, pa se iz dana u dan proširuje lista kina u kojima film igra u redovnom programu već četvrti tjedan. Prigodu pogledati taj film imaju i Šibenčana, svakodnevno u CineStar kinu u Dalmareu od 17,45 sati.

‘Dnevnik Diane Budisavljević’ istinita je priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na snazi su rasni zakoni. Diana Budisavljević u jesen 1941. doznaje da se majke i djeca pravoslavnog podrijetla odvode u logore u blizini Zagreba. Broj i oznaku nepodobnog dobiva i njezin suprug, poznati zagrebački liječnik Julije Budisavljević. U atmosferi straha i prijetnji, nepokolebljiva i predana ideji humanosti, Diana s nekolicinom prijatelja iz svoga stana pokreće riskantnu akciju kojom je od sigurne smrti spašeno više od 10 tisuća djece. Završetkom rata njezino austrijsko podrijetlo postaje nepoželjno, a zasluge za najveću akciju spašavanja u Drugome svjetskom ratu prešućene do današnjih dana.

Glavnu ulogu Diane Budisavljević tumači Alma Prica koja je nedavno nagrađena za tu ulogu na Filmskom festivalu glumca u Vinkovcima. Njenog supruga Julija Budisavljevića igra Igor Samobor, njegovu sestru Miru Kušević igra Mirjana Karanović, a prvu filmsku ulogu nadbiskupa Alojzija Stepinca ostvario je Livio Badurina.

U ostalim ulogama su Areta Ćurković, Ermin Bravo, Krešimir Mikić, Vilim Matula, Urša Raukar, Biserka Ipša i dr.

Podsjetimo, film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ nagrađen je ljetos na Pulskom filmskom festivalu Velikom zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za režiju, montažu i glazbu te nagradama publike i kritike u pulskoj Areni.

 

 

- Redateljica Dana Budisavljević i ja na projektu smo počele raditi 2010. godine neposredno nakon čitanja “Dnevnika Diane Budisavljević 1941.-1945.”. Priča je bila toliko potresna i velika, epska priča o spašavanju ogromnog broja djece iz ustaških logora, priča o daleko većoj i opsežnijoj akciji spašavanja od svih za koje smo do tada znale, bilo nam je nevjerojatno da je potpuno nepoznata hrvatskoj javnosti. Osjećala sam da je užasno važno da u našem povijesno - političkom kontekstu takva priča dođe do publike- kazala nam je Čogelja.

Prema njezinim riječima, proces je trajao dugo jer je projekt bio pun izazova na više razina.

- Diane, se više gotovo nitko nije sjećao. Umrla je 1978., djeca koju je spasila bila su u vrijeme rata bebe ili jako mala djeca. Ona je u vrijeme rata imala već 50 godina. Najviše je o njoj znala njezina unuka Silvija Szabo koja je pronašla i objavila njezin dnevnik i koja nam je bila suradnica u cijelom procesu rada na filmu. Ali zbog manjka informacija o Diani bacili smo se na dugačko i opsežno povijesno istraživanje koje je vodio povjesničar Silvestar Mileta. On i njegov kolega Srđan Grbić intervjuirali su preko stotinu ljudi, prošli mnoge regionalne filmske, dokumentacijske i foto arhive, sve s ciljem da saznamo što više o tome tkoje bila Diana i tko su bili njeni suradnici i da pronađemo prave protagoniste za dokumentarni dio filma među koju je djecom, sada odraslim ljudima koje je Diana spasila- veli producentica iz Šibenika.

Ona kaže kako je izazov bio i isfinancirati projekt koji je dijelom igrani, a dijelom dokumentarni:

- Igrani nas dio vraća u četrdesete godine prošlog stoljeća. Kako se u Hrvatskoj snima jako malo filmova iz tog vremena takva su snimanja skupa i komplicirana. Svaka lokacija, kostim, lik, vozilo trebaju biti uvjerljivi, a za to je potreban priličan budžet, ali i tradicija snimanja perioda. Kako je nemamo bilo nam je jako teško naći vozila -da bismo snimili parnu lokomotivu cijeli smo set morali seliti u Sloveniju, tkanine za kostime -primjerice sve smo Dianine kostime morali šivati, a tkanine je naša kostimografkinja Martina Franić morala nabavljati u Beču, Zagreb smo morali snimati u Karlovcu, a nije lako bilo naći eksterijere nezagađene znakovima današnjice.

U financijskom smislu imali smo podršku Hrvatskog audiovizualnog centra i u razvoju i u produkciji, u razvoju smo imali potporu i od fonda MEDIA, a projekt je nastao kao koprodukcija između tri zemlje, Hrvatske, Slovenije i Srbije pa su nas podržali i tamošnji fondovi kao i međunarodni fond koji podržava koprodukcije Eurimages- zaključila je Čogelja.

 

 

 

 

 

 

 

 

Naslovnica Ostalo

Najčitanije