Kad ne dime TEF-ovi dimnjaci Šibenska multimedijalna umjetnica Lana Stojićević izdanje novine o TEF-u s pričama bivših radnika; dijelit će se besplatno po kafićima i čitati uz kavu

Kad ne dime TEF-ovi dimnjaci

Kada su u ljeto 1996. godine srušena četiri dimnjaka, tada gotovo stogodišnje, Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) u Crnici, koja je uz Tvornicu lakih metala (TLM) na istočnoj, suprotnoj strani grada bila sinonim industrijskog razvoja Šibenika i vremena kada su te dvije tvornice hranile grad, nagrađivana i po mišljenju mnogih kritičara jedna od najzanimljivijih mladih umjetnica u Hrvatskoj, šibenska akademska slikarica sa splitskom adresom, Lana Stojićević tek je polazila u prvi razred osnovne škole. Život je htio da se tih godina s obitelji doselila u neposrednu blizinu ugasle tvornice s kojom je dijelila i naziv u novoj adresi – Prilaz tvornici.

Miris mangana

Ipak, sve što se tada događalo s TEF-om: od rušenja dimnjaka, a poslije i tvorničkih zgrada i hala do problematične sanacije terena zatrpanog tonama zaostale troske te spremnika natopljenih opasnim fenolnim voda, preko fantomskog poduzeća i malog kruga odabranih zaposlenika koji su nastavili raditi u nepostojećoj tvornici, sve je to bilo daleko od Lanine pozornosti. Osim imena ulice u kojoj je proživjela djetinjstvo i ranu mladost, uz TEF ju je vezivalo još samo sjećanje na zagušljiv miris mangana koji bi se poslije kiše širio zrakom.


Tek godinu, dvije nakon diplome na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kada se o prostoru bivše tvornice počinje sve više govoriti kao o jednom od najatraktivnijih, ne samo u Šibeniku nego i znatno šire, i na koji su lokalni političari prizivali bogate strane investitore i sanjali neki novi, tko zna komu namijenjen, grad budućnosti, Lana je saznala o brdu TEF-ove troske u selu Biljane Donje, odloženoj u neposrednoj blizini tamošnjih kuća. Ostala je šokirana viđenim prizorima, kao i stalno isticanim sumnjama u potencijalnu opasnosti tog otpada.


Bio je to i početak njezina umjetničkog bavljenja TEF-om.
– TEF je kompleksna, zanimljiva i zastrašujuća priča na svim razinama. Počela sam tražiti sve što se o tomu pisalo: crno brdo, zaista je luda priča. S jedne strane imate Šibenik koji je praktički rastao s TEF-om, a s druge Biljane Donje koje s tom tvornicom nemaju nikakve veze, ali imaju njezinu trosku. Kad su je dovozili, ljudima su rekli da je to građevinski materijal. Zanimaju me društveno bitne teme, ali mi je s umjetničkog aspekta važno da u tomu postoji i zanimljiva estetika. I ta crna brda od 140 tisuća tona troske imaju dojmljivu vizualnu komponentu – govori Lana.


– Tako je nastao multimedijalni projekt "Crno brdo" koji je predstavljen 2015. godine. I nije na tomu stala. Svoju, kroz umjetnost ispričanu, priču o TEF-u, željela je nastaviti tamo gdje je sve počelo. Priliku za to dobila je na natječaju za mlade umjetnike, koji je pokrenula zagrebačka umjetnička organizacija "Otvoreni likovni pogon", koju vodi poznata hrvatska umjetnica i aktivistica Kristina Leko, koja predaje i na berlinskoj umjetničkoj akademiji, a čiju je izložbu "Kako živi narod" imala priliku vidjeti i šibenska publika.

Šetnja s radnicima

– Natječaj je tražio da prijavimo temu bitnu za zajednicu i ja sam prvo htjela da to budu TEF i TLM. Ideja je bila vezana uz dim tih tvornica. TEF-ov je bio crn i smrdljiv, a ipak, kako svi govore, manje opasan negoli nevidljive fine, ali puno opasnije TLM-ove maglice. No, kako bi za realizaciju početne ideje trebalo puno vremena, a i novca, na kraju sam izabrala samo TEF, jer je zanimljiv i zato što nije doživio klasičnu hrvatsku privatizaciju. Bilo je i tu problema, ali nije bilo dugotrajnih neisplata plaća i mučnih štrajkova – navodi Lana. Projekt je počeo u listopadu prošle godine – in situ, kada je okupila nekoliko bivših radnika i s njima prošetala mjestom na kojem se nekada uzdizala tvornica.


– S nekim radnicima već sam u kafiću, gdje bismo se našli, razgovarala o TEF-u, ali je zanimljivije bilo to ispričati na terenu te se prisjetiti gdje se što nalazilo. U jednom trenutku neki su rekli "Ovo više nisu putovi kojim smo išli", jer je sve bilo srušeno, a teško se orijentirati u prostoru kada nemaš prepoznatljivih točaka. Šetnja TEF-om i prisjećanje bivših radnika je tonski snimljeno. Do sada sam razgovarala s 10-ak ljudi. Najmlađi ima 50-ak godina, a najstariji oko 90. Meni je bilo zanimljivo sve što su govorili. Opasni otpad u TEF-u, kazali su, oduvijek se spominjao, ali se govorilo "Ili će umrijeti od raka pluća ili od gladi!". Unatoč tomu, iz perspektive moje generacije, radni uvjeti u TEF-u bili su iznenađujući: radnici su imali menzu, ambulantu i zubara u krugu tvornice. Mogli su ići u toplice, a mi bismo danas rekli: "Molim? Koje toplice".
Naravno, nije sve bilo idealno i moja namjera nije idealizirati tu situaciju, ali stvari treba gledati u kontekstu tadašnjeg vremena. Tada se ni o ekologiji nije razmišljalo, kao što vjerojatno i mi danas ignoriramo neke stvari za koje će se poslije ispostaviti da su bile važne – smatra Lana.


Zanimljivo joj je, kaže, kako dio radnika s kojima je razgovarala ni danas ne vidi problem oko otpada i troske.
– To je složen problem, a prema podacima koje sam uspjela prikupiti, kod troske je najveći problem bio to kako se obrađivala. Fenolne vode se i zovu opasni otpad i to nitko ne dovodi u pitanje, samo mi je apsurdno da se javnost uvjerava da je TEF saniran, a golim okom se vidi da nije. Čak je nedavno u izvješću tvrtke TEF navedeno kako na prostoru bivše tvornice još postoji opasni i neopasni otpad.


Osim kazivanja bivših TEF-ovaca, svoja saznanja o nekadašnjoj tvornici, Lana pronalazi i u šibenskom Državnom arhivu. Dragocjen izvor informacija joj je i Informativni list TEF-a, tvorničke novine koje su se besplatno dijelile radnicima, a po kojima Lana sada "kopa" u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" i stvara nove, svoje novine koje će tiskati u 500 primjeraka i uskoro besplatno podijeliti po kafićima.

Promocija novina u knjižnici

Novine u kojima će na 32 stranice objaviti priče bivših, intervjuiranih radnika nazvala je "Tvornica elektroda i ferolegura – Kad ne dime tvornički dimnjaci", a taj je naslov preuzela iz članka u nekom davnom broju Informativnog lista TEF-a, u kojem se pisalo kako su zbog redukcije struje pogoni i peći neko vrijeme morali mirovali.


– Ovo je umjetničko-istraživački projekt. Ne želim raditi zbornik radova o TEF-u. Naglasak je na ljudima koji su sustavu bili nebitni. U razgovoru s radnicima nije me zanimala klasična povijest, nego njihove osobne priče, svakodnevica, odnos prema radu, kolektivu, tvornici i njihov međusobni odnos. Referirat ću se dosta i na crteže iz arhiva koje interpretiram na svoj način. Kada umjetnici rade slične projekte obično budu izloženi video-intervjuu, ali ako ima 20-ak takvih intervjua posjetitelji ih ne stignu konzumirati. Jako mi je stalo da se TEF vrati u javni diskurs. Zato sam i izabrala formu novina, da ljudi o TEF-u mogu razgovarati uz kavicu, u kafiću, klasično dalmatinski – ističe mlada šibenska umjetnica koja svoj jedinstveni broj TEF-ovih novina na štekate "izbacuje" već ove jeseni, a najavljuje i njihovu promociju u šibenskoj knjižnici.


Privrženiji radnici

– Priče bivših radnika TEF-a vrlo su zanimljive. Jedan od njih, koji se u zaposlio odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1945., govorio je kako je TEF bio opljačkan, nedostajalo im je alata, strojeva, svega. Morali su se snalaziti kako su najbolje znali. Većina nije bila obrazovana, ali su bili ludo sposobni – praktički inovatori! Uglavnom su imali pozitivan odnos prema svom poslu i kolektivu. Ako to usporedim s današnjim generacijama, moglo bi se reći da su bili povezaniji i privrženiji, što je i razumljivo jer su neki gotovo cijeli radni vijek proveli na istom radnom mjestu – zaključuje Lana Stojićević.


TEF, kazalište, Pariz


I dok oni koji prate umjetnički put Lane Stojićević, koja je tijekom studiranja dobila Dekanovu te Rektorovu nagradu, a jedna od nagrada koja krasi njezine police je i ona HDLU za najboljeg mladog umjetnika, iščekuju najavljene novine o TEF-u, paralelno s tim, priprema i projekt kazališnog skladišta splitskog HNK, u želji da te neobične i zanimljive zakutke, u kojima, nakon predstave, završe svi kostimi, scenografija i rekviziti koji na sceni grade iluziju prostora i vremena, učini javnosti vidljivim.
Uskoro je čeka i odlazak u Pariz gdje će preko HDLU-a boraviti 40-ak dana u rezidenciji. A nakon pariškog puta, u sklopu projekta "Grad na drugi pogled," na tu će temu održati radionice za srednjoškolce u rodnom Šibeniku.

Naslovnica Ostalo