piano i mezzosopran Gordana i Nera - Raffaello i Ferrero Rocher; dva okusa iste poslastice ovih dana slave 15 godina zajedništva u glazbenoj suradnji i prijateljstvu

piano i mezzosopran

Dvije glazbenice s Muzičke akademije u Zagrebu, kamo je na studij jedna otputovala iz rodnog Zadra, a druga iz rodnog Šibenika, nisu ni sanjale da će ih sudbina spojiti u Šibeniku.

I obiteljska, i profesionalna. Svakako – ovih će dana mezzosopranistica Nera Gojanović i pijanistica Gordana Pavić obilježiti petnaestu obljetnicu zajedničkog rada malom serijom koncerata u Šibeniku, Zagrebu i Zadru (znači u gradovima rođenja, i gradu umjetničkog rođenja Zagrebu).


Prvi koncert najavljen je za ovu subotu u Muzeju grada Šibenika, idući 6. svibnja u Povijesnom muzeju u Zagrebu i treći 26. svibnja u Kneževoj palači u Zadru.


A njih dvije... već naizgled dvije različite osobnosti, pa i izgledom različiti tipovi, no obje, ako se i to smije reći – zgodne i atraktivne glazbenice.


Uopće su se slučajno upoznale prije 15 godina, kad je u Šibeniku trebao nastupiti argentinski pjevač naših korijena Rodrigo, a trebalo mu je još programa.

Pjevačici Neri, koja je upravo diplomirala i odlučila s diplomom Muzičke akademije u džepu vratiti se u rodni Šibenik, netko je preporučio korepetitoricu Gordanu i – kako bi se to reklo u filmu "Casablanca" – bio je to početak jednog divnog prijateljstva. I nadasve plodne suradnje.


– Jer nije to bilo tek pukih 15 godina s koncertima na preskok, ili što se sve računa u obljetnice. Mi smo zaista svake godine i gotovo svakodnevno radile zajedno.

To je kontinuitet iz dana u dan, ne samo koncerata i nastupa, nego stalnih proba, stalnih planova, stalnog truda da svaki program bude različit, da smislimo nešto novo i da se ne ponavljamo – govori Gordana Pavić dok u kafiću čekamo Neru Gojanović.

Nikad u kratki spoj

– Krenule smo zahvaljujući toj poslovnoj prilici – kažu danas obje. Gordana je bila zaposlena u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku, a Nera još nije radila nigdje. Prvi samostalni koncert imale su 2004. godine u Šibeniku.


– Živjele smo u Šibeniku, nastupale i u Šibeniku i drugdje, a radile smo predano u svakoj sredini.

Onda, smišljale smo razne forme, kostimirane koncerte, koncerte sa scenografijom, sjećamo se obljetnice Mozarta kad smo priredile kostimirani koncert "Mozart Galla".

Trudile smo se da baš izgleda svjetski, i kad sad mislimo o tome – uspjele smo. Iza njih je oko petsto zajedničkih nastupa!


Na energiju njih dvije vezala se energija kolega klasičnih glazbenika, i onih podrijetlom iz Šibenika koji žive drugdje, poput Martine Klarić ili Pavla Mašića, i onih s drugih strana, poput Krešimira Stražanca, Adele Golac Rilović, Marijane Prohaske, Ozrena Bilušića i mnogih drugih.

Šibenik je, govore, grad koji se svidi, nerijetko se kolege zaljubljuju u nj, svakako, rado dolaze. Redovito su nastupale, najčešće prilikom zatvaranja festivala klasične glazbe "Musica appassionata".

Koji put su na njihovim koncertima bile operne arije, koji put pjesme iz mjuzikla, pa iz filmova, sakralna glazba – stalno su nešto izmišljale – kažu njih dvije.


Kad ih čovjek samo vidi – pravi su antipodi: jedna sitnija i svjetlija, druga krupnija i tamnija, obje vitke, jedna naoko mirna, druga temperamentna i bučna...

Gordana kaže: – Ali to je dobro! Nemojmo se zavaravati, mi smo obje jednako vrlo poslovne.

Podjednako nam je važan, najvažniji, rezultat. Pritom su različitosti nebitne. Jedino nam je stalo do toga da se naš projekt održi na najbolji mogući način.

Kao i u svemu u životu, važno je dijeliti bitno od nebitnog, biti spreman na kompromis i nadasve toleranciju.

Nas dvije, tako različite, nikad nismo došle u kratki spoj... Nera ima kvalitete potrebne u ovom poslu, radišna je i velike radne energije i ja to cijenim.


– Kad smo se upoznale, Gordana je bila mirno, povučeno, umjetničko stvorenje.

Kad sad gledam, bilo je nemoguće predvidjeti da će taj prvi susret iznjedriti ovako dugu i dobru suradnju, napokon, i jedno divno prijateljstvo – Nera dopunjava Gordanu.

Uvijek nedostaje vremena

I nakon 15 godina jednako se vesele svakom projektu i svakom koncertu.

Uvijek im, kažu, nedostaje vremena za razgovor i uvijek imaju jedna drugoj još nešto reći, kao one dvije iz zatvora...


Neru ne pitamo jer je u "sukobu interesa", ali Gordanu pitamo što misli o zlosretnom oblaku koji se nadvio nad festival klasične glazbe "Musica appassionata".


– Kad sam ja došla u Šibenik, došla sam u dobro ozračje, na dobar teren, a ne u sredinu koja ne zna što je klavir, što je violina.

Šibenik je grad glazbene tradicije, pa sve svjedoči o tome! Mislim da Šibenik ne bi trebao gasiti dobar festival klasične glazbe.

Da ne ispadne da smo bili bolji prije 50 godina nego danas. Svaka sredina koja se smatra kulturnom, napokon, i svaka kuća koja se smatra takvom, mora imati dobru ponudu klasične glazbe, odnosno barem neki nosač zvuka s klasikom u kućnoj biblioteci.


Za koncert kojim obilježavaju 15 godina zajedničkog rada pripremile su klavirski i pjevački repertoar uz pratnju klavira. Bit će to djela Ravela, Debussyja, Kunca, Chopina, Bizeta, Straussa, Donizettija, Delibesa.


Za kraj evo anegdote. Kaže Nera Gojanović da su ih zbog njihova različita izgleda – o drugim različitostima da ne govorimo – u jednom društvu prozvali: Raffaello i Ferrero Rocher.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije