Kad pričamo o "rujanskom ratu" kao da se češće zadržavamo na šibenskoj strani Šibenskog mosta, a rjeđe na onoj drugoj, vodičkoj strani.
Jedan od krunskih svjedoka s "druge strane" svakako je Ante Buha, zapovjednik Vodičke satnije, a kasnije i trećeg bataljuna.
- Nama je dolazak srpskih pobunjenika i JNA na Šibenski most bio strašan šok i to iz više razloga. Upravo sam se vratio na kraći odmor poslije teških borbi na Velikoj glavi i to praktički nenaoružan, jer smo sve oružje predali ratnicima koji su nas zamijenili u skradinskom zaleđu. Zato je teško predočiti što se događalo u Vodičkom kriznom štabu, kad je javljeno da su tenkovi na mostu. Na položaje smo slali ljude u radnim kombinezonima s lovačkim puškama, no odlučne da zaustave neprijatelja. Vodičani se nisu nimalo prepali. Prihvatili su logiku da puno bolje naoružani neprijatelj mora znati da smo tu, da mu svoje položaje ne kanimo lako prepustiti.
Kod prve hrvatske žrtve, hrabrog Marinka Karduma, nije bilo nimalo straha. Samo silna motivacija…
- Da je bio manje hrabar, možda bi i danas bio živ. Približio se neprijatelju previše blizu. Pogodio je tenk, ali s daljine s koje se zolja ne aktivira. Samo koji tren poslije pao je kao pokošen.
Što su za Vas značile granate, koje su već drugog dana na neprijateljske položaje padale sa Žirja?
- Bilo je to više u psihološkom nego u ratnom smislu. Kao znak da im možemo uzvratiti, da je i neprijatelj ranjiv. Pogotovu, kad smo zaustavili kamione, koji su sa streljivom i naoružanjem bili namijenjeni južnom bojištu, ali je odobreno da ga možemo uzeti.
Trećeg ratnog dana Vodicama je prohujala vijest o "predaji tenkova JNA"…
- Vijest sam primio sa silnom rezervom. Momcima sam prije odlaska na magistralu blizu "Haciende" dao zadaće u svim mogućim varijantama. Zašto nisu postupili po mojoj uputi da otvore vatru na tenkove, kad je bilo vidljivo da od predaje nema ništa, to mi ni danas nije jasno!? Pogotovu u trenucima, kad su se tenkovi okrenuli natrag prema Čistoj Maloj.
Vi ste kod "predaje" imali posebno zanimljiv, neočekivan susret…
- S nevjericom sam na tenku JNA prepoznao Jovu Grubića, mog predratnog predavača u Vojnoj školi u Bileći. Sjeli smo i pregovarali na čudan, gotovo miroljubiv način. On je najprije inzistirao da se mi, Vodičani, predamo JNA, a potom sam ja tražio da nam oni predaju tenkove. Dočekao sam logičan odgovor u stilu "Neću se predati, a da i hoću, KOS bi me pronašao u najskrivenijem kutku svijeta. Stradala bi mi obitelj". Zatim je okrenuo automobil u smjeru Šibenskog mosta i više ga nikad nisam vidio.
Kažu da ste u trenucima, kad je gotovo u tajnosti bila dogovorena akcija konačnog oslobađanja Šibenskog mosta u nedjelju, 22. rujna, bili pakleno sigurni u uspjeh?
- Imao sam silno povjerenje u moje borce, koji su u nekim ranijim akcijama utjerali silan strah u kosti neprijatelju. Bio sam miran i zbog saznanja da je operativni plan osmislio hrvatski časnik, pokojni Božo Marković, prebjeg iz JNA i vojnik od glave do pete. Ruku na srce, stigli smo na Šibenski most bez pretjeranog otpora neprijatelja. Zabranio sam mojim vojnicima da se pretjerano raduju, jer je oko dvjesto boraca u tom trenutku bilo laka meta pobunjenim Srbima. Radije sam zapovjedio prodor prema Gaćelezima.
Javna je tajna da su na šibenskom području trajale borbe i poslije primirja, a koje je taj dan potpisao predsjednik Franjo Tuđman…
- Ne sramim se toga što smo prekršili predsjednikovu zapovijed. Jednostavno, nisam imao snage vratiti svoje borce na početne položaje ili da već osvojeno područje vratimo neprijatelju. Pogotovu, kad smo došli pred gostionicu na ulazu u Gaćeleze, zaposjeli položaje na Velikoj i Maloj Mrdakovici. Shvatio je to kasnije i predsjednik Tuđman, te odustao od službenog prijekora za naš neposluh.
Crte razgraničenja, koje je hrvatska vojska utvrdila u "rujanskom ratu" nisu se praktički mijenjale do "Oluje". Što je za Vas značio kraj rata?
- Povratak mom starom poslu i obitelji, koja mi znači sve, a živjela je u strahu zbog mog odlaska "pod zastavu".
Pretpostavljam da ste poslije "Oluje" s posebnom radošću otišli u rodni Velušić, u prominski kraj?
- Teško je opisati radost povratka, ali mi je automatski u glavi "zazvonilo" pitanje zašto su moji susjedi Srbi digli oružje na nas Hrvate!? Znate, pohađao sam osnovnu školu u kraju gdje je oduvijek bilo miješano stanovništvo. Zato bih volio susresti nekog iz mog razreda, a da danas živi u Srbiji. Postavio bih mu jednostavno i kratko pitanje "Zašto!?".
