Ćakula s Bojanom Cinottijem Inovator zaljubljen u oktane i volane otkriva kako je uz "teke znanja i sriće" napravio dron koji snima ispod mora

Ćakula s Bojanom Cinottijem

Za nekoga tko je spretan u svemu i svačemu u narodu postoji izreka: što očima vidi – taj rukama izradi! Šibenčanin Bojan Cinotti, međutim, otišao je korak dalje – za njega se može kazati: što očima ne vidi – rukama izradi! Taj 50-godišnji član Inovatorskog društva "Faust Vrančić", zaljubljenik u svoj Šibenik, oktane, kotače i volane, karting i adrenalin, nedavno se s nautičkog sajma "Rijeka Nautic show" vratio sa "Zlatnim kompasom", vrijednom nagradom koju je, kao drugi od 12 odabranih izlagača, dobio za svoj Marine Dron V2. Priznanje je to ne samo za Cinottija, nego i šibenske inovatore, ali i sam grad u kojem je, očito, ostalo "Faustova špirita".



Ne treba boljeg povoda za razgovor s čovjekom čiji mi je lik, doduše tek djetinji, ostao zakopan negdje u sjećanju još iz osnovnoškolskih dana u Crnici. Moguće čak iz Kornatske ulice jer Cinottijevi su u to vrijeme bili podstanari kod Ćire Ninića, legendarnog šibenskog meštra automehaničara pred čijim su dvorišnim vratima uvijek bili parkirani auti za popravak.

Odvela nas je priča iz Kornatske do Kronjinog magazina, gdje su se Bojanovi roditelji skrasili u novoj kući nakon podstanarskih godina, do Maribora, majčina rodnoga grada u kojemu je zajedno sa sestrom provodio ljetne i zimske praznike, pa opet natrag u Šibenik, u klupe "Šuvarove" gimnazije iz koje je nastavio školovanje u razredu brodostrojara tadašnje Tehničke škole.

– Sićam se marende i onih bublica šibenskih, pripolovili bi ih popola, stavili šunke i malo sira i pješke kući, otprilike kilometar ipo. Nije se imalo novaca ni za žvakalice, pa se išlo drito kući. Jedino ako su digdi bile frenje ili bi štokod drugo uletilo, malo bi zakočija. Tehnička škola je bila već malo ozbiljnija. Ima sam i curu, a i potvrdu da mogu vozit auto, s tim da je ćaća mora bit sa mnom. Položija sam sa 17 godina, a vozačku dozvolu dobija sa 18. Šverca sam se, naravno. Ćaći bi reka da idem oprat auto poviše kuće, a onda bi završija na Šubićevcu i nakon tri ure vratija bi se praznog rezervara.

Srićom, nikad mi se u prometu nije ništa desilo ka šta se, nažalost, današnjoj omladini dešava. I mi smo na svoj način bili ludi, ali smo baratali s manjim konjažama. Nisu aute bile toliko brze, ceste su bile lošije, nije bilo autoceste... Danas dica od 18 godina sidaju u aute od 300 konja! A i ti motori... nije bilo ni takvih motora. Mi smo vozili automatike – APN 4 i APN 6 su bili plafon. Gradski frajeri su bili na Elektroniku 90. Onda je doša red na Katanu, Suzuki i oni koji su ih vozili, to su već bili gradski šerifi. U tom điru sate i sate sam sidija ispod stabla i gleda priko puta Šupukov kafić isprid kojeg je bija Ive Šarić Bare na Nortonu, Damir Škugor na Hondi sa šest cilindara i njihovo duštvo... Ista ekipa je bila i isprid "Fafarinke"... – prisjetio se moj sugovornik.



Te mladenačke dane nakon srednje škole prekinuo je vojni rok u bivšoj državi, odslužen manjim dijelom u Puli, a većim u Kladovu. Indeks Fakulteta strojarstva u Mariboru, na koji se upisao nakon vojske, nikada, veli, nije popunio do kraja. Nije bilo suđeno. Ipak, na neki je način cijeli život ostao u okruženju strojeva u ovom ili onom smislu. Nakon povratka u Šibenik zaposlio se kao pripravnik u TLM-u, a onda ga je stjecaj okolnosti odveo u Njemačku.

– Bilo je to 4. 12. 1989. Počeja sam se snalazit na sve načine. Dnevno sam učija po 30-ak riči i polako nadopunjava i usavršava znanje. U tim godinama ništa ti nije teško, a ima sam želju učit i iskusit nešto novo. Planski je bilo ostat pet godina plafon, a na kraju sam osta skoro 20 godina.

Bojan se sjeća i ratnih godina kada je, zajedno s hrvatskim gastarbajterima, do duboko u noć pripremao, pakirao i utovarivao humanitarnu pomoć za Hrvatsku u 7,5-tonske kamione, a ujutro se ustajao i nastavljao raditi u špediciji, logistici...
– Kako smo imali ugovor sa Xeroxom, jakom američko-japanskom firmom, pokriva sam kao logističar sve njihove potrebe. Bija sam zadužen za takozvani hot-line. Nema to veze sa prvom asocijacijom na taj izraz, nego sam bija na raspolaganju centrali Xeroxa u Holandiji. U slučaju hitnosti za pronalaskom nekog zupčanika, rezervnog dijela, remena... pronalazio bi sve te dijelove i vozio ih. Sve su to bile duge vožnje. Tuka sam kilometre na dionicama München – Berlin, München – Hamburg, Kiel, Karlsruhe... Zvali bi me usrid noći, i nije tu bilo odbijanja – nego za volan, i vozi.
 


Za povratak u Šibenik Cinotti se odlučio nakon stresnog razdoblja, dvaju operativnih zahvata na koljenima i šestomjesečnog bolovanja. Najprije je radio kao serviser aparata za kavu, u međuvremenu se aktivirao u Auto-moto klubu "Mihovil", vozio trke, a onda se, kaže, okrenuo u karting smjeru u kojem je ostao prepoznatljiv. Tako je i kreirao električni karting.

– Nisam informatičar nit me to zanimalo, ali struja, elektronika, baterije, sve me to vuklo i interesiralo. Tako sam doša na ideju – ajmo ća napravit električni karting. Mozga sam dvi godine, skuplja neka sredstva da vidim di, šta i kako, a onda sam ga u svojoj garaži napravija za malo više od misec ipo dana i prezentira isprid Regionalne razvojne agencije, pa kasnije isprid katedrale... Onda je došla litnja pauza, a meni vrag nije da mira. Sve sam mozga kako bi bilo lipo nešto napravit na struju, a da bude na moru.

Presudno je, veli Bojan, bilo jedno kupanje kod Primoštena. Prva verzija Marine Drona, jednostavne plutajuće naprave koja je, najjednostavnije kazano, imala stalak s mogućnošću okretanja i kamerom za snimanje podmorja, nastala je nakon što je promatrao djecu u igri sa "surfićima". Obišla je poslije brojne domaće i međunarodne sajmove i pobrala zlatne medalje, a Bojana je ta "dron priča" povukla kao val na moru.

 

– Odlučija sam napraviti Marine Dron V2 koji će imati i prijenos slike podmorja na daljinu. Proša sam jeftino jer sam dobija srednju klasu profesionalne robe za malo novaca. S jedne strane bija sam sritan, a s druge strane u velikom problemu jer sam kupija fly-dron sa četiri pogona, a meni je triba marine-dron sa dva pogona. Šta ću ja sa ova druga dva? Kako ću izvest da to sve funkcionira? Jesan li napravija grešku, nisam li napravija grešku, jesam li se privarija... Sve sam se to pita. Tribalo je, uz sve to, kupit još jednu kameru koja ima TV izlaz da može prenosit sliku, pa se nakupilo još par stotina eura troškova. Onda sam krenija sve to rastavljat i spajati.

Bija sam i sam jako skeptičan oću li uspit jer ima tu miljun žica, elektronike, programa, stvari koje se programiraju priko laptopa, a nikakvih uputa. Znači, moraš sve sam. Svaku žicu. Uspija sam nakon misec ipo dana i mogu reći da sam ima neku ludu sriću da uz teke znanja napravim to šta sam tija. Vjerojatno me dragi Bog pogleda u datom momentu pa reka: Aj da mu učinim uslugu, pa da mu krene...

Priznao mi je Bojan na kraju razgovora da tu verziju "broj 2" neće dalje usavršavati, osim ako ne dobije narudžbu koja se ne odbija. To ne znači da se u njegovoj radionici na Staroj cesti neće ništa događati.

Baš mu je, kaže, pala na pamet jedna ideja o "verziji 3" koja će malo sličiti na pojas za spašavanje i imati jake pogone za glisiranje. Spomenuo je i nekakva karbonska i kompozitna vlakna, i gips, i kalupe, i spajanje. Na kraju se baš i nisam mogla spojiti. Jedino sam razumjela da taj Bojanov budući Marine Dron V3 neće biti nekakva inačica španjolskih igračaka kakve se prodaju po bespućima interneta. Cinottijev je šibenski internet ispod njegove šilterice.


Karting staza u vojarni?


– Sad će biti pet godina od osnutka Cina racing kart kluba. Počeli smo na Šubićevcu, na igralištu za skejt blizu teniskih terena, i ubrzo se pokazalo da ta površina nije primjerena, pa smo sa te lokacije prišli isprid Dalmare centra. Krenija sam u tu priču, napravija karting stazu, nabavija neke kartinge koji su bili neophodni za edukaciju. Već sam ima dva-tri kartinga, a kako je raslo zanimanje za njih, tako sam i povećava broj. Sad sve skupa imam 14 kartinga koji su, nažalost, u garaži zbog nedostatka staze. Morali smo je napustiti, a neki novi prostor još nismo pronašli, iako bivša vojarna Bribirski knezovi stvarno ima potencijala i tamo bi se mogla urediti kvalitetna staza. Nažalost, nije gradska, ni županijska, nego državna.

Ministar Marić bi nam učinija veliku uslugu kad bi je ustupija Gradu. Pronašli bi neki koncesijski model. Tamo postoji asfalt, trebala bi mala adaptacija... To je pozitivna stvar i jedna lipa priča. Šibenik je posta poznat po tome. Ljudi me znaju, dolazu, pitaju... Dokaza sam da radimo dobro. Kao klub smo bili i na prvenstvu države, osvojili drugo i treće misto, regionalni sam povjerenik za jug, od Zadra do Dubrovnika. Imamo 30-ak natjecatelja među dicom. Već drugu godinu guramo šest natjecanja kroz godinu. Jedno je bilo i na Ljubici. Bilo je lipo, gradonačelnik Željko Burić je podilija pokale, odradili smo to vrhunski i dobili super ocjene. Sad dolazi na red Omiš 22. listopada i onda Dubrovnik, pa je sezona zaključena... – govori Cinotti.

Naslovnica Šibenik

Najčitanije

POSNI ŽIVOT Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)

Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)
Nemaš pojma o matematici. Ne znaš dva više dva. A sutra kad dođen kod tebe u mesnicu kupit mesa, zbrojit ćeš bez...
Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)