Lucija Alfier i Ante Vukov, studenti glume s malešnoga otoka Zlarina Spremajući prijemni iz glume, pekao sam ćevape i govorio im monologe iz Begovićeve drame

Lucija Alfier i Ante Vukov, studenti glume s malešnoga otoka Zlarina

Njih dvoje rodilo se u šibenskom rodilištu s mjesec i pol dana razlike, 1997. godine. Mala razlika, ali dovoljna da zbog administrativnih okolnosti jedno – ona, Lucija Alfier – Akademiju dramske umjetnosti (Akademija za kazalište, film i televiziju) u Zagrebu upiše prije dvije godine, a drugo – on, Ante Vukov – prošle godine.
Ovo im je, dakle, treća, odnosno druga akademska godina u njihovim mladim životima – dvadesetogodišnjaka.
Reć bi – studenti ko studenti, ali kad s jednog te istog, i to malešnog, otoka istovremeno studira dvoje vršnjaka, i to glumu – onda to postaje zanimljivo.
Ti su šibenski gimnazijalci mogli studirati što su htjeli. Antino matematičko usmjerenje završavaju upravo takvi, a i na Lucijino opće (oboje Gimnazija "Antun Vrančić" u Šibeniku) odnosi se isto, jer oboje su bili odlikaši.
Da, mogli su što su htjeli.
A oni su htjeli glumu. Oboje s istog ishodišnog mjesta, otoka s možda dvjesto duša zimi, i... koje je to uopće maleno mjesto koje tako snažno drži mlade ljude inače sklone iza prve okuke odlepršati u novi život i novi svijet kad stasaju do studija – i to glumačkog!?
Oboje su školom, pa i stanovanjem tijekom velikog dijela školske godine, od osnovne do srednje, bili vezani uz Šibenik i tamošnje obiteljsko stanovanje. Ali ako ih sad pitam što im znači kad kažu "idemo doma, idemo kući...", oni će reći da se to odnosi na – Zlarin. Kuća, to je Zlarin.
Isključivo Zlarin.

Šibenik je divan, prekrasan

– Ma Šibenik je divan, prekrasan, imala sam tamo odlično društvo, moje prijateljice, ekipu, ali... kad uz to imaš ovo neko svoje malo misto, onda ti se čini da nekako nisi uzemljen do kraja dok ne dođeš, dok se s broda ne iskrcaš upravo tu. Ovdje je meni savršeno, tu je upravo onako kako se želim osjećati. Mojoj ekipi u Šibeniku stalno obećajem da ću doći, ali ne mogu – nešto me drži u Zlarinu i stalno mislim da ću nešto propustiti ako se maknem... Ništa ne moram raditi, samo otići do Lokvice, viditi te ljude u mistu, i mene preplavi osjećaj da sam svoja na svome. Ovdje je sve iskrenije i sve je intimnije nego u Zagrebu. Čaroban je Zlarin...
– Jako sam vezan za Zlarin! Ima tu neki određeni i neopisivi gušt vratiti se na svoje, u svoje, imam baš neki snažan osjećaj da sam tu rasta i stasa. Zlarin me resetira, to je neopisiv osjećaj kad dođeš ovamo, i baš ga jako volim. I što je manje ljudi, više ga volim – kaže Ante.
– I mene Zlarin resetira i to je najbolja riječ – kaže Lucija.
Ante je išao za sestrom.
– Matematička mi je bila nužno zlo jer me ionako ništa nije zanimalo osim glume, a za to ne postoji srednja. O glumi sam sanjao od osnovne škole i ništa drugo nisam imao u glavi. Kao mali nisam ni znao da se to može studirati. A poslije druženja i razgovora s Leonom Lučevom saznao sam sve i – evo me!
Generacije djece zlarinske, ili one koja se u Zlarinu zateknu ljeti, uz sve ostale zanimacije, školice i radionice, jedrenja, plivanja i lov ciplića na teću... godinama su imali i dramsku radionicu koja je kao "Dječja republika" postojala i ove godine. Godinama su je vodili upravo Leon Lučev i kolegica Petra Radin, ove godine Petra, Filip Detelić, Ivan Grčić, Marko Hergešić i Mario Kovač.
Radionica se uvijek održava na trgiću Ispo leroja (mjesnog tornja sa satom), a tu, poznato je, počinje i završava, ovisno o prilazu, zlarinska Gujina ulica u kojoj živi Lucijina obitelj Alfier.
– To je moj put za plažu i Petra Radin, koja je s dicom imala te dramske radionice, rekla je mome ćaći da "pošalje malu" kad je već tu. Stric Stipe i ćaća Vinko su mi govorili da neka idem, a ja sam imala sedam godina i nisam to želila pa sam neko vrijeme s gornje strane ulice išla na plažu, da zaobiđem dramsku radionicu.
Jednom sam po inerciji krenula nizbrdo, ugledala me je Petra i rekla: "Mala Vinkova, aj dođi!" Bilo je krcato dice i ja sam došla i – dogodila se ljubav, upravo fascinacija na prvi pogled. Imala sam ja i prije hobije, jedrila sam i još koješta, ali tu mi se otvorio neki drugi svijet... A i volila sam, ovako malo, biti u centru pažnje. I jako sam komunikativna...
–... Da, da, i mene su Petra i Leon usisali sa sedam godina, i da nije bilo njih, ja danas ne bi bio na Akademiji, možda bi bio na PMF-u. S njima dvoma, zaljubio sam se u glumu do kraja!



Zov glumačkog poziva

Oboje su istovremeno, i uz pomoć istih ljudi, osjetili taj neki zov, i da su predodređeni za poziv koji bi možda i promašili da se ljeti na Zlarinu nisu održavale te dječje radionice Petre Radin i Leona Lučeva, njihova Zlarinjanina.
Leon ih je, kao i Sergej Mioč i Pero Mioč iz šibenskog teatra, pripremao za Akademiju.
Zapravo, njihova prava fascinacija pozivom prostrujala je iz glumačke osobnosti Leona Lučeva, kažu oni danas.
Leonu Lučevu oni su pak bili prvi koje je spremao za prijemni na Akademiji.
– Njegov pristup, njegova energija... to je nešto što se ne može opisati, on je baš pokretač! On sve nekako zna, sve kuži, on je, uostalom, nas dvoje znao u dušu. On nas pogleda i zna što je u nama i to iz nas izvuče! Tako smo se spremali za prijemni.
Oboje su prijemni položili iz prve.
Ante se čak i nije pretjerano spremao jer cijelo ljeto, već šest godina, radi u obiteljskom fast foodu "Jež" uz zlarinsku rivu.
– Kad sam za prijemni spremao monologe Marka Barića iz drame "Bez trećeg" Milana Begovića, pekao sam ćevape i govorio im monologe.
– Kome njima?
– Pa ćevapčićima.
Tvrdi da ni jedan nije izgorio.
Oboje su se za prijemni pripremali i sa po jednom pjesmom, zlarinskih pjesnika. Lucija s "Ti koja imaš ruke..." Vesne Parun, a Ante s pravom stihovanom dramom, s antologijskom, izuzetno jakom pjesmom tada još živog Mladena Bjažića, "Moja mati".
Lucija studira u klasi Dore Ruždjak Podolski, premda se to iz godine u godinu mijenja, studenti se prestrojavaju, a
Ante je studij počeo u klasi prof. Joška Ševe.
Zanimljivo je, oboje su skloni – drami.
– Ja sam vam za tešku dramu... – smije se Ante dok mi objašnjava svoje afinitete. – Meni je tuga najljepša emocija! To je ono što najviše osjećam i što najlakše mogu izraziti.
(A meni nije jasno kako, s tim vedrim licem i nasmijanim plavim očima!?!)
–... A to su i moji afiniteti. Samo, na Akademiji se mora proći sve, čak je bolje više se truditi i usvajati ono za što nisi tako predodređen unutar sebe, kao što smo Ante i ja za dramu.
– Zato profesori s nama više i rade druge stvari, sve moramo moći u toj profesiji, a ono što je afinitet, to je ionako zauvijek s nama – govori Ante.
Premda kao studenti ne smiju raditi – čega se najviše drži upravo prof. Joško Ševo (monolozi za ćevapčiće u fast foodu ne računaju se) – oboje su ovog ljeta imali neke svoje studentske gaže.
– Snimili smo ovo ljeto film "Čajanka", kojim Frane Bilić iz Zadra kani upisati režiju pa smo to radili za njegov prijamni.
Odatle nama i ove slike sa seta na Zlarinu. Ma odlični su ti angažmani među studentima, pomažemo si međusobno, a i korist je obostrana.
Snimali su po Zlarinu. Mislili su "ajme, sad će nas viditi na tom našem poslu".
– Imala sam – kaže Lucija – neku sitnu nelagodu, ali na koncu je sve prošlo diskretno, pa i neopaženo.
Kad izađe ovaj tekst, oni će biti u Zagrebu, rješavati sitne zaostatke i upisati novu godinu. A Ante će sa sestrom Marijom poslije ljetnog rada u njihovu obiteljskom "Ježu" (uz mamu Katicu, oca Damira i brata Andriju – djeluju kao radna brigada!) na put u Rumunjsku. Lucija u Zagrebu ima još dvije sestre studentice: Gabi studira medicinu, a Matea veterinu. Uspiju se u Zagrebu vidjeti jednom mjesečno.
– Na Akademiji radimo svaki dan dvanaest sati, radimo ko konji, to je baš žrtvujući posao, odmah su nam profesori rekli – zaboravite svoje vrijeme, svoje lice, ne bavite se ovim ako vam nije presudno...
A njima je bilo. Presudno.
Sad će na jesen i Lucija i Ante uroniti u svoj studij ipak bez mnogih početničkih tegoba te prve godine na kojoj je Luca, kaže, došla do ruba ("sve je tako stresno, a ti imaš samo osamnaest godina..."), ali joj je zvijezda vodilja u njezinim teškim trenucima i dilemama bila mama Blaženka ("ona me je dizala kad mi je bilo najteže").
– Do druge godine nisam ni znala jesam li ja u sebi sposobna za sve to... Sad je već drugačije.
Kako su brzo prošle ove dvije, tri godine, tako će i ostale, u tren će Zlarin dobiti dva "gotova" glumca koja će u "Dječjoj republici" pronalaziti druge dječje talente. No, kako se vide u tom svijetu scenskog rada kad diplomiraju? Njihovi kolege snimaju reklame, sapunice, naravno i ozbiljne uloge, ali treba početi, treba se probiti, treba imati posla, naprosto raditi, jer, kako reče Luca, glumac bez rada je ništa. Zaziru li, evo – od sapunica?

Ne zaziru od sapunica



– Ne zazirem, samo ne bih htio da me to kao mladoga obilježi... Ali ja, srećom, imam mog menotora Leona, koji će mi i dalje pomagati, i u izboru. Svakako, moraš startati, a onda – napredovati. Trećeg nema.
Ni Lucija nema ništa protiv sapunica, a kad gleda Renea Bitorajca u reklamama – opet uživa u njegovoj glumi. Ali ni Luca ne bi htjela da je odmah i isključivo upamte po sapunicama, premda – dobar glumac je dobar glumac, ma gdje to radio.
– Novac mi nije bitan, glumac ionako malo zarađuje i ja sam spremna čekati, u tom poslu moraš biti spreman na čekanje. Puno je vremena pred nama, sve se događa u svoje vrijeme i s nekim razlogom, ja sada imam dvadeset i samo želim studirati, a poslije – di god da budem, dat ću sve od sebe. Ova profesija sazdana je od rizika i upornosti, tisuću puta padneš i tisuću puta moraš ustati. Rekao mi je upravo to jednom, kad sam tragično loše raspoložena ušla u tramvaj, jedan nepoznati, stariji čovjek: "Znam da ti je teško, ali nije sramota tisuću puta pasti, sramota je ako tisuću puta ne ustaneš."
A ovo dvoje su, svaki na svoj način, jednom u djetinjstvu (pa oboje!) – ustali iz mrtvih!
Lucija je nakon izlaska iz rodilišta, kad su je malešnu dovezli na Zlarin, prestala disati i pomodrila je. Kaže, bilo je oko toga strke i frke, ali sve se, evo, najbolje završilo.
Još samo da prestane pušiti, što je svečano obećala babi Gabrijeli.
A Ante... Ante je pao s prozora njihova šibenskog stana, s trećegA kata!
– Ko zna šta je moglo biti sa mnom, a ja sam, evo, živ i bez posljedica.
I on puši, izgleda da nikom ništa nije obećao, a uz to je još i vegetarijanac, i to od treće godine. Crna ovca u familiji...
Lucija obožava sir i crno vino... "I onda još Marijan Ban i meni je to kraj svita!"
Danas se oboje zafrkavaju s tim što im se davno dogodilo, uz pretpostavku da im je možda upravo u tim dramatičnim okolnostima na početku života proradio u glavi neki dodatni nerv, evo – onaj za glumu...


Lucija o Anti
– Aaaaa... Antiša, Antiša... on je sve! Kad ga upoznaš, voliš ga do srži, najviše na svijetu! Lip je i poseban! Kad sam bila na prvoj godini, stalno sam tražila nekoga koga znam otprije da mi bude spona, veza, a kad je Ante doša, sve je postalo bolje u to teško zagrebačko vrijeme. A to šta vam je reka da sam neodgovorna, to će mi platiti, ubit ću ga! Ma to sam se u srednjoj školi teško budila i znala sam kasniti pa bi me uvik on zvao za ić u školu... Ja sad više ne kasnim, a Ante, on je švicarski sat! Nadopunjujemo se, on je moj glas razuma s jedne strane, a ja njemu s druge strane. Jako ga volim!


Ante o Luciji
– Luca? Luce je super i nema šta o njoj ne bi moga reć lipoga... A ružnoga? Hahaha... da je neodgovorna, hahaha! S tih misec i po dana razlike znam za nju otkad znam za sebe, svugdi smo zajedno bili, po Zlarinu, po toj dramskoj radionici, možda se nismo sto posto jedan od drugoga zarazili glumom, ali sve oko toga događalo se istovremeno i mi danas radimo to što radimo i podupiremo se u svemu. Luca je u jednoj osobi moja najbolja prijateljica i moja najbolja kolegica. Ima li bolje?


Na Akademiji radimo svaki dan dvanaest sati, radimo ko konji, to je baš žrtvujući posao, odmah su nam profesori rekli – zaboravite svoje vrijeme, svoje lice, ne bavite se ovim ako vam nije presudno...

Naslovnica Šibenik

Najčitanije

POSNI ŽIVOT Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)

Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)
Nemaš pojma o matematici. Ne znaš dva više dva. A sutra kad dođen kod tebe u mesnicu kupit mesa, zbrojit ćeš bez...
Šibenski mesari kažu da danas, kad im ko uzme dva-tri kila, pitaju kupca 'Šta se slavi?' A nekad su se cili buti kupovali; Svit više ne puni škrinje, miri na deke i na grame (FOTO)