One su držale ne tri, nego sva četiri kantuna od kuće, kopale i obrađivale vinograde i maslinike do kojih su dolazile brodovima veslajući i po sat vremena i ustajući se u dva ili tri sata u noći. Kada bi se umorne vratile kući nije bilo odmora - čekala su ih djeca, kuhanje, pranje, čišćenje… I tako iz dana u dan, iz godine u godinu, dok su se njihovi muževi, ronioci i spužvari, kruh zarađujući daleko od kuće, "kalavali" u more duž cijelog Jadrana.
Priča o izdržljivim i hrabrim ženama s Krapnja ipak je uvijek bila u sjeni one o spužvama i roniocima, ali je to odlučila promijeniti jedna Splićanka po mjestu stanovanja, a Krapanjka u duši i tilu – Milena Mratinić. Na veliku radost i uz podršku starijih otočanki pokrenula je regatu u ženskom veslanju. Zapravo, pravu krapanjsku feštu u pohvalu starim vremenima i važnosti uloge žene u njima, pod nazivom "U susret Gospi do Anđela". Ove je godine tako održana šesti put. Sudjelovalo je 28 veslačica podijeljenih u sedam ekipa! U srazu mora i vesala, mlađih i starijih, znatiželjnih i iskusnih, na cilj je, a veslalo se gotovo cijelom dužinom Krapnja, prva stigla gajeta "Vesela".
U pobjedničkoj ekipi bila je i najstarija veslačica regate Smiljka Milutin koja će krajem mjeseca proslaviti svoj 78. rođendan. Nitko joj te godine ne bi dao. Ne vide se ni na licu ni u držanju. Iskustvo i vještina u veslanju i ovaj su put presudili, potvrdit će Smiljka koja krapanjsku regatu ne propušta od kada je pokrenuta.
– Preklani smo bile prve, lani druge, a evo sada smo opet pobijedile – smije se Smiljka i objašnjava kako je nošnja, koju žene nose na regati, nekada bila rezervirana za vjenčanja i druge svečane prigode.
- Rođena sam i odgojena na Krapnju. Bilo je nas šestero dice, a ja san bila četvrta po redu. Otac mi je bio ronilac, spužvar, a mater je radila u polju. Vodila nas je sa sobon kada je prskala loze. Polje smo imali u Jadrtovcu, Žaboriću i Brodarici, a veslali bi i uru vrimena da dođemo do polja, a onda bi toliko još pješačili do zemlje. Zbog škole smo se morali vratiti do dva sata na Krapnju, inače bi nas mater cili dan držala u polju…
Težak je to bio život, prisjeća se Smiljka. Osnovnu školu završila je na Krapnju, a nakon toga krenula je u domaćinsku u Šibenik.
– U ono vrime bilo je puno dice na otoku. Imali smo tri škole, bilo nas je po četvero u klupama. Kasnije smo sestra i ja išle u srednju domaćinsku parobrodon u Šibenik. Parobrod je dolazija iz Primoštena, staja je u Zablaće, pa u Zlarinu i tek onda bi doša u Šibenik. Ali, nakon trećeg razreda mater nas je ispisala iz škole. Bilo je skupo plaćati parobrod – kazuje Smiljka.
Mater joj je, kaže, uvijek govorila da se nikada ne uda za onoga koji ima zemlju, ali to joj se upravo dogodilo.
– Udala san se s 19 godina. Moj muž Niko isto je bio ronilac, a ima je i zemlju – 10.000 loza, masline, smokve… Dok je on bija na moru, a iša je i u Siriju, svekrva i ja radile smo polje. Sve ručno, motikon. Bilo je teško, ali je tako moralo biti. A danas je sve drukčije. Ne znan je li i bolje! Sada se mladi ožene i rastanu nakon godinu dana, a sami su izabrali i opet se ne slažu! A nitko ih nije tira da se oženu, kao što su nas tirali – kaže Smiljka i poručuje kako će i idućih godina na regatu, sve dok je zdravlje bude služilo!