Šibenik je spreman obilježiti još jednu značajnu obljetnicu. Sedamdeset pet godina života i pedesetak godina skladateljskog rada maestra Dušana Šarca. Umjetničkog ravnatelja "Dalmatinske šansone“ i Omiškog festivala, autora brojnih dalmatinskih evergreena i klapskih uspješnica. Mnogi znaju napamet njegove pjesme, poput "Šibenske balade“, "Budi noćas mirno more“, "Dalmacija u mom oku“… Malo ih, pak, zna kako je završetkom gimnazije u Šibeniku Šarac u zadnji tren prelomio dvojbu glazba ili atletika.
Jeste li kao nadareni violinist u šibenskoj Glazbenoj školi sanjali skladateljske hitove i evergreene, priznati festival zabavne glazbe u rodnom gradu?
- Počeo sam s klavirom, ali nisam imao baš volje za sviranje! Dugo sam se natezao s roditeljima i profesorima, dok nisam izabrao violinu. U Šibeniku je tada bila svojevrsna moda ići u glazbenu školu, smještenu nasuprot Starog pazara. Nedaleko od nje su bili vezani i magarci. Tim putem su prolazili kamioni za TEF. Kamioni i magarci činili su agresivnu zvučnu kulisu. Vjerojatno zbog toga mi Šibenčani uvijek vičemo, glasnije pričamo i kad ne treba! Nisam ni sanjao o tome da bih mogao početi skladati. Dapače, veća mi je ljubav od glazbe bila atletika – počeo je naš "slavljenički“ razgovor Dušan Šarac.
Po prirodi ste ležeran, da ne kažem fjakast. To je gotovo nespojivo s ljubavlju prema atletici, sprintanju…
- Znam nekolicinu ljudi koji su zaluđeni motorima, brzinom, a privatno su, poput mene, mirni, opušteni. Očito su kontrasti spojivi, kad je riječ o takvim sportovima.
Splitski festival i klapa Šibenik bili su vam, očito, poticajni u prvim autorskim godinama…
- Istina je da sam u početku karijere bio vrlo vezan za Splitski festival. S klapama Šibenik i Jadrija bio sam intimni prijatelj. U tom je krugu bio i Arsen. Onda bi oni mene pitali "bi li moga šta izventati". Tako smo Arsen i ja počeli pisati za klape.
Koliko je istine u ćakuli da tako sjajne pjesme kao što su "Šibenska balada“ i "Dalmacija u mom oku“ nisu prošle festivalske natječaje? Potonja je pjesma vas i Mišu iznova lansirala u glazbenu orbitu…
- "Šibensku baladu“ nikad nisam ni slao na natječaj. Mene je klapa Šibenik samo zamolila da napišem neku pjesmu o gradu. Ni "Dalmaciju u mom oku“ nismo prijavljivali na festival. Taj smo album radili zajedno s Krstom Jurasom. Mišo je već tada imao nekoliko hitova, koje mu je napravio Đorđe Novković, naš najplodniji autor zabavne glazbe. No, Mišo se zaželio promjene. Rodio se album, koji je zaista postigao sjajan uspjeh. Kao i sve Mišine ploče, i ona je imala tiražu veću od sto tisuća primjeraka.
Mišo je, kažu, bio delikatan za suradnju. Jeste li imali "konstruktivnih“ svađa oko projekata?
- Mišo je, kao i Arsen, uvijek bio specifičan. On je veliki pjevač, koliko ga god neki podcjenjivali. Mišo je imao moderan glas, timbar, posve različit od drugih. A uživo je bio najjači. Oliverove snimke mogu slušati 10-15 sati i neće mi dosaditi, ali na njegovu koncertu nemam što raditi. To je razlika između Miše i njega. Mišo je volio mijenjati autore, pjesme, stilove. I sa svima je bio gotovo jednako uspješan. Nećete vjerovati, ali s njim nikad nisam imao problema. U suprotnom naša suradnja ne bi trajala desetljećima. Do danas. Samo smo se jednom gotovo satima natezali oko pjesme "Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“. Vraćao sam ga 75 puta u studio, dok nije otpjevao kako treba prvu frazu, stihove "Vezali me uz taj kamen…“!
Zanimljiva je priča kako ste pokušali spojiti Arsena i Mišu oko novog albuma…
- Mene je Arsen sreo u Zagrebu i predložio da Miši zajedno napravimo LP. Arsen mi je dao svojih pet, šest pjesama, koje sam odnio Miši u Tribunj. Tamo sam došao sa sestrom, jer ona je njemu predstavljala publiku. Njeno mu je mišljenje bilo bitnije nego moje! Cijela ideja je pala u vodu na pjesmi "Djevojka iz moga kraja“. Mišo je tvrdio da Arsen na refrenu previše misli na sebe, a manje na onoga kome je pjesma namijenjena. Nakon toga sam se s gropom u grlu vratio u Zagreb. Nisam se tri dana imao snage javiti Arsenu. On je znao da sam već danima u Zagrebu pa me nazvao s pitanjem "šta je Mišo reka". Kad sam mu prenio Mišine riječi, u Arsenu se pojavilo tipično šibensko ludilo, furija. Kazao je da će "Miši dati da snimi njegovu pjesmu jedino ako se na svakoj šibenskoj crkvi prikaže Gospa!". Na kraju je, ipak, prekršio obećanje pa su njih dvojica snimili onu otužnu pjesmu "Mi smo lišće s iste grane“.
Šibenik je imao brojna pjevačka imena. Mišo, Arsen, Vice, Pattiera, Đani… No, praktički samo dva velika skladateljska imena, vas i Arsena…
- Ne bih se htio uspoređivati s Arsenom. On je, ipak, bio svestrani umjetnik. Kantautor, pjesnik, slikar… Jednom smo nas dvojica dogovarali sastanak u deset sati ujutro. Njemu se to činilo rano, čudio se tom terminu. A kad sam ga bocnuo s pitanjem: "Zašto je rano, pa ti Arsene nisi u radnom odnosu?", on je odgovorio: "Jesam. Sam sa sobom!" On se svakog dana dizao u šest sati ujutro. Zato je i sve stizao. Želim reći da je u današnjem društvu poremećen red vrijednosti. Ljudi poput Ive Brešana nisu primljeni u HAZU, a nema tko nije postao akademik! Zato barem mi s imenom i prezimenom moramo poštovati neki red i veličine.
Jednom ste izjavili da ste, kao i Arsen, sve najbolje već napisali. Što vas, onda, motivira na nove pjesme?
- Prava je istina da više nemam motivacije! Ako postoji mirovina za bravare, električare, zašto ne bi glazbenici mogli otići u penziju!? Ljudi me često znaju pitati: "Zašto ne pišeš kao prije?“ A što ću pisati!? Neću napraviti pjesmu, ako me tekst ne zaintrigira. Druga stvar, danas diskografija više ne postoji. Prije je to bila prava mašinerija. Kad sam davno s Mišom i "Parnim valjkom“ snimao pjesme u Italiji, domaćini nam nisu mogli vjerovati kolike tiraže imamo. Govorili su nam "da smo mi svjetski rekorderi u diskografiji u odnosu na broj stanovnika“. Nikad neću zaboraviti kako sam svoju diskografsku kuću jedva nagovorio da izda Oliverov CD "Žuto lišće ljubavi“, koji je kasnije dosegao tiražu od 120 tisuća! Iz prve nisu htjeli čuti za njegovu novu ploču, jer je prethodnu prodao u "samo“ 30 tisuća primjeraka! Danas malo pjevača živi od glazbe. Neki više potroše na snimanje pjesama, albuma, videospotova nego što od toga zarade. Teška srca moram reći da je nastankom Hrvatske nestala naša diskografija!
U zadnje dvije godine dobili ste i gradsku i županijsku nagradu. Kao da ta priznanja po nepisanom pravilu najsporije stižu do onih Šibenčana koji su to davno zaslužili…
- Svjestan sam i ja te istine. Zato se priznanjima na prvu nisam toliko radovao. Sad mi je, ipak, drago da sam zaslužio obje nagrade. To je moj grad, zavičaj.
Svojevrsno priznanje je i najavljeni autorski i rođendanski koncert na Sv. Mihovilu…
- Bivši predsjednik Šibenske glazbe Darko Gulin predložio je da napravimo koncert još prije dvije godine. Tada sam ga kategorički odbio. Smatrao sam da mi je to teret, znajući kako ću morati okolo moliti da mi netko nešto napravi. On je bio uporan, pa me je, na kraju, slomio. A ja sam uspio prilično lagano dogovoriti dolazak Đanija Stipaničeva, Marka Škugora, Helene Bastić, Ive Pattiere i još nekih klapa. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako napravim kakav gaf! – završio je u svom stilu Šarac.
Meštar za pašticadu
Dušan Šarac ne kužinaje samo u glazbenim studijima, već, za razliku od drugih šibenskih muškardina, ima mota i u svojoj kužini.
- Uh! Prije svega volim ići na pazar. Dok sam bio u Zagrebu, uživao sam cjenkajući se na zagrebačkoj Trešnjevci. Kuhanje je posebna priča, ali ne kuham bilo što, nego uvijek spizu u kojoj ja guštam. Pogotovo mi je drago kuhati za društvo. To me umiruje. Najdraže mi je napraviti juhu i lešo meso, uz šalšu i krumpire, ali svi mi kažu da sam meštar za pašticadu. Za nju mi je recept dala jedna stara Korčulanka - pohvalio se Šarac.
Šibenčani bi i za Toma
Jonesa rekli 'ne'š ti pivača'
Dalmatinska šansona je vaš skladateljski spomenik…
- Ideja da u Šibeniku stvorim kvalitetnu glazbenu manifestaciju počela se rađati nakon što je krenula silazna putanja Splitskog festivala, koji je nekad bio u rangu San Rema. Po kvaliteti pjesama i izvođača. U početku mi uopće nije bila želja da to bude festival. Bilo mi je najvažnije da privučem pjevače. Prave glazbenike. Svi su mi se odazvali na osnovi poznanstava i tako se zakotrljalo.
Danas mi se, nakon dvadeset godina, čini da je festival cjenjeniji okolo nego u Šibeniku. No, ja sam se odavno pomirio s našim mentalitetom. Da sutra na Šansonu dođe Tom Jones, Šibenčani bi rekli "ne'š ti pivača!". Mi se nikome ne divimo. No, kad bolje razmislim, to je možda i ispravno razmišljanje!?