Ako je i bilo dileme što se može napraviti s deset kuna, sada je više nema – čuda! Čuda se mogu napraviti, ako ima želje, volje, truda, ljubavi, pozitive... svega onoga što u Osnovnoj školi Primošten ima na tone i kubike.

I dovoljno je otvoriti vrata za vrijeme marende pa vidjeti tu sretnu košnicu koja puno zuji, a još više meda daje, te mališanke i mališane, kako sjede, objeduju, pričaju i slasno mljackaju svoj prvi jutarnji obrok, kako u zobenu kašu pripravljenu na bademovu mlijeku dodaju suho i svježe voće, bananu, grožđice, lješnjake, orahe i dodaju u nju meda – netko nečeg voli manje, a netko više.

Pet do ponoći

Sjede lijepo za stolom, svakom je u ruci žlica, a imaju i svoj pijat, imaju i mliječni napitak na stolu, ili čaj, imaju svaki dan i svježe voće. I nije monotono. Nego je jedan dan za marendu riža na mlijeku, drugi dan je pura, odnosno palenta s jogurtom, treći dan je fritaja od jaja s povrćem i pomidoricama; jedan je dan kruh namazan maslacem i medom, drugi je kruh sa sirnim namazom i pancetom. To je, da ne duljimo, tjedni meni marende u Osnovnoj školi Primošten što ga je na Fejsu objavila Amalija Pancirov, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i diplomirana knjižničarka, marende koja je u cijeloj Hrvatskoj podigla toliko buke i zbrke, marende od 10 kuna ministra Fuchsa, a u Primoštenu pobire samo pohvale, kako roditelja, tako i svih onih koji su za nju čuli.

– Kako vam je to uspjelo? – pitamo ravnateljicu Mirjanu Matić. A ona odgovara iskreno, iako kroz osmijeh.

– Teško! Znate kad kažu da vam je obavijest o nečem stigla u pet do ponoći? E, nama je ovo stiglo u zoru, pred svitanje. Jest, pisalo se o tome da će marenda krenuti, odnosno njezino financiranje u medijima, ali mi u školi smo službenu obavijest o tome dobili točno pred zimske praznike, 23. prosinca.

Bio je to zadnji nastavni dan u prvom obrazovnom razdoblju i do 9. siječnja, kad je prvi radni dan, imali smo neka dva tjedna da se organiziramo i pripremimo – govori nam ravnateljica škole, koja je ujedno i profesorica biologije i kemije u školi, koja je tu zajedno sa svojim timom, u kojem je još tajnica škole Iva Bakotić, profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Ana Matošin, te Amalija Pancirov...

Kontaktirali su sve druge profesore, koji su putnici, okupili ih, i onda su, dumajući kao profesor Baltazar, napravili inventuru svega s čim raspolažu. I onog što im fali! A toga je bilo čak i više od ovog prvog. Opreme škola su, kako svi znamo, danas jako diskutabilne, pogotovo onih starijih, kao što je primoštenska, koja je stara 36 godina.

– Stavili smo na papir što nam je s kuhinjom i opremom, kakvi smo s kadrom, koliko imamo učenika, što možemo napraviti u vlastitu aranžmanu, a paralelno smo promatrali i mogućnosti nekakvog cateringa jer je Primošten turističko mjesto, ali barem zasad nismo našli nikoga tko je zainteresiran za to i tko bi mogao isporučiti nekakav kuhani obrok za ove novce koje mi imamo. I onda smo mi sami u školi krenuli sastaviti nekakav obrok, pa smo uspjeli u ova dva tjedna ubaciti po dva jednostavnija topla, kuhana obroka, omlet, odnosno fritaju, rižu na mlijeku, i zobene pahuljice, te puru.

Imamo kuharicu, ali samo na pola radnog vremena, ona vam je od osam do podne, za samo četiri sata ne stigne ni narezati kruh, namazati na njega med i maslac, a kamoli još nešto i skuhati. Na sreću, imamo dvije pauze, ovi mlađi učenici u razrednoj nastavi imaju pauzu nakon drugog sata, a stariji u predmetnoj nastavi nakon trećeg, pa se nekako uspijemo organizirati, uz pomoć dežurnih učitelja, dežurnih učenika i sve pripremiti. Trudimo se! – govori nam ravnateljica.

Atrij škole, mjesto na kojem se održavaju predstave, pretvori se za vrijeme marende u blagovaonicu, tu se postave klupe i stolice. Pribora im isto fali, novca za pribor i sitni inventar; inoks posuđa, kakvo bi trebali imati po zakonu, također nema ili ga fali, ali su zato pozvali i roditelje, što osobno, što preko Fejsa, da im ga doniraju. To je sročila agilna Amalija – žena zmaj.

– Dragi roditelji, djedovi, bake, tete, strine, ugostitelji, pozivamo vas da donirate stolnjake, šalice, tanjure, bokale i ostali inventar koji imate viška u svojim domaćinstvima kako biste nam pripomogli realizaciji zdravije marende za naše učenike.

Svi se snalazimo

Sadašnja ravnateljica zahvalila je i bivšem dugogodišnjem ravnatelju Nedjeljku Marinovu, koji je iz vlastitih sredstava škole opremio kuhinju i godinama je radio na poboljšanju uvjeta tadašnje čajne kuhinjice, zahvaljujući čemu škola ima jedan dobar frižider, profesionalnu perilicu suđa, korito za pranje, štednjak. Naravno, fali još radnih ploha, fali visećih elemenata gdje će se pohraniti suđe, fali inoks potića, inoks zdjelica, pribora. Ali, snalaze se! I oni i djeca.

– Mališi su malo osjetljiviji na kuhane obroke, na zobene pahuljice, očito se nisu kod kuće puno sretali s njima, jer neki čak i ne znaju što je to, dok se ovi u pubertetu, u fazi razvoja, vraćaju i po repete, osobito po voće, kad imaju tjelesni, pred kraj nastave, kad se energetski potroše. Onda im ova jabuka ili banana koja ostane višak od marende dođe kao naručena, a mi se pobrinemo da ih čeka na vidnom mjestu – govori nam ravnateljica, koja kaže da je i njoj i njezinim kolegama najveća nagrada kada vide da roditelji, osobito u obiteljima s više djece, jako cijene to da je netko njihovu djetetu stavio na stol obrok s toplim napitkom i voćem.

Japanski poučak

Istodobno, kaže da razumije kolege koji su bili prinuđeni uzeti nešto u pekarama, jer niti imaju kuhinju, niti kuhara. Kako će ići dalje, teško je reći, trebat će vidjeti s osnivačem, sa Županijom. Ali, ne samo sa Županijom, nego i s Ministarstvom, jer ono treba dati suglasnost da se kuharica zaposli na puno radno vrijeme; puno je tu posla, puno logistike, koja se sad obavlja volonterski, jer treba svako jutro ići u nabavu namirnica, dovesti ih, pripremiti. Županija ide na javnu nabavu, treba vidjeti hoće li njome sve škole biti objedinjene, o tome će biti sastanak već ovaj ili idući tjedan, pa ćemo svi skupa biti pametniji.

No, sve skupa je već sad dalo fantastične rezultate. Jer, možete li zamisliti, recimo, da ima djece u nižim razredima koji nikad do sada nisu kušala med ili džem? Nego samo Nutellu! Pa probaju, zato što su probali oni drugi. Djeca se kroz zajednički objed socijaliziraju, uče se, veli nam Amalija, da počiste za sobom, da ostave stol čist.

– Kažu da u japanskim školama uopće nemaju čistačica i spremačica, nego da to mali Japanci, učenici rade! – veli nam profesorica.

– Ne znam je li to istina, ali tako kažu! – ograđujemo se. I složimo brzo da bi to lako mogla biti istina jer se prisjećamo kako su japanski nogometaši na Svjetskom prvenstvu bili planetarna senzacija kada su nakon svake utakmice sami očistili svlačionicu. Eto, gdje su to naučili, u japanskim školama.

Tko zna, možda će jednog dana i naši mališani biti takvi uzorni i svjesni građani, jer ih u Osnovnoj školi Primošten uče da, nakon što završe objed, uzmu svoj pijat i ono što je na njemu ostalo odlože u jednu plastičnu raminu. Ništa se ne baca, nego će zob i orašaste plodove u ostacima hrane koje đaci nisu pojeli nekoliko profesora koji imaju koke odnijeti njima za hranu.

– Znate što je još super? Super je što nitko od djece dok je za stolom nema mobitel u rukama! Inače, čim iziđu vani, iz učionica, odmah tipkaju, svatko u svom kutu, na svojoj društvenoj mreži. A sada je super, razgovaraju, komuniciraju, gledaju jedan drugog! – veli Jelena Bolanča, asistentica u nastavi.

Uglavnom i ona i ravnateljica i svi s kojima smo razgovarali slažu se u jednom – sada je odmor postao prekratak. Trebalo bi ga proširiti jer ne bi valjalo da djeci objed uzme ono vrijeme koje je potrebno da se nakon dva ili tri školska sata sjedenja malo prošetaju i razgibaju na svježem zraku, u školskom dvorištu. Možda i na cijeli školski sat! No, kako to već zadire u ionako pretrpanu školsku satnicu, ali i u raspored vožnje školskih autobusa, to ni jedan ravnatelj neće moći raditi na svoju ruku. To je već posao za osnivače, Županiju i Ministarstvo prosvjete i obrazovanja. U svakom slučaju, ako je itko dvojio, kad posjeti Osnovnu školu Primošten uvjerit će se kako je ovo deset najbolje potrošenih kuna iz državnog proračuna. Odnosno, ovo je sada tek euro i 33 centa. Ali je zato potez i po!