Od jedinog do ultimog šibenskog tiskanog tjednika još pamtim miris olova, u kojem su se u tiskari u samostanu svetoga Lovre na Gorici davnih 1950-ih izlijevali reci novinskih tekstova za "Šibenski list" (iako sam stariji i od njega, za simboličnu jednu godinu). Kao susjed te tiskare i pučkoškolac, često sam tamo nosio ocu sendvič sa sirom i pršutom za marendu, dok je on kao novinar i urednik Šibenskog lista nadgledao štampadure i samu završnicu tiskanja njegova novog broja.
Još pamtim i prizore iz cijelog tog prostora, koji je bio nacionaliziran fratrima, te ispunjen tiskarskim strojevima iz njemačkih ratnih reparacija, sa glavnim meterom, Nijemcem, Albertom Noeom, koji je tamo počeo raditi kao strani radnik, da bi do mirovine bio i ostao ugledan građanin, Šibenčanin. On je, naime, jedini u Šibeniku tada odlično znao taj magični tiskarski zanat, pa čak i mnoge tehničke izazove novinarstva. Jer, te 1952. u Šibeniku je bilo još 10 posto nepismenih i više od 30 posto polupismenih stanovnika, pa su se i u novinarskom poslu ključni meštri tražili svićom.
Nova era
I, kao i danas, na kraju ere tiskanog novinstva, Šibenski je list u Šibeniku bio jedini tjednik, te stoga glavni medij u stvaranju novog, poslijeratnog, socijalističkog, ekonomskog i kulturnog razvoja grada i tadašnjeg kotara Šibenik. Sredinom tih 1950-ih nisam bio jedini među nepismenima, kojeg su učili velika i mala slova pomoću Šibenskog lista, jer tada nije bilo dječjih slikovnica kao što ih je bilo već potkraj 1960- ih.
Uostalom, kuhinjski stol u mojoj kući u Docu je i tada bio više okupiran Šibenskim listom, Slobodnom Dalmacijom i Vjesnikom, nego pijatima i čašama. Iako je imao samo četiri stranice, taj početni Šibenski list je zadovoljavao većinu znatiželje tadašnjih malobrojnih čitatelja: političari su dobivali na uvid sve što su tada trebali znati, a ostali su nalazili važne obavijesti o kino-programu, nogometu i veslanju, te poneku crticu iz povijesti, kratke zanimljivost iz grada i obavijesti iz matičnog ureda o rođenima, vjenčanjima i umrlima.
Sjećam se da bi mi ćaća znao reći da bi puno onih govorancija moglo biti i puno kraće i jasnije, i da novine moraju donositi samo novosti, ali da je i to što Šibenski ima na uske četiri stranice pametnome dosta, iako nije ni po mise.
Danas, na kraju ere tiskanog novinstva i novinarstva, kad i Šibenski list ima svoju digitaliziranu arhivu, kad ima i svoj internetski portal, kad je integriran u sustav Slobodne Dalmacije i Hanza medije, kad djeluje usred globaliziranog tržišta informacija i medijske bitke svih protiv svakoga, kad je većina posjetitelja njegovih internetskih informacija visoko obrazovana i kompjutorizirana, i kad nema političke vlasti koja bi ga sputavala, većinu čitatelja ima na internetu, besplatno, a manjinu na kioscima, uz minimalnu novčanu naknadu.
Podizač naklade
Listajući kućnu arhivu, naišao sam na podatak da je najvišu tiskanu i prodanu nakladu Šibenski list imao u 1982. i 1983., kad mu je glavni urednik bio moj otac, što se slučajno podudarilo s liberalizacijom politike u Jugoslaviji, Hrvatskoj i u Šibeniku, kao i s tehnološkim vrhuncima tadašnjeg tiskanog novinarstva. Šibenski se tiskao u 3500 primjeraka (na rekordnih 12 stranica), a prodavao u 3100 do 3200, i tada pretežno u gradu Šibeniku (iako se distribuirao širom današnje županije). Slučajno, zadnja dva puta je dostigao približno jednake prodane naklade, kad je na dar čitateljima, 2018., u paketu sa Slobodnom donio i moj Veliki rječnik šibenskih riječi, a godinu kasnije moj Šibenski prezimenik, jednu i drugu knjigu s pripadajućim dvjema novinama u blizu 4000 primjeraka.
Šibenski list je bio i škola za desetke odličnih šibenskih i hrvatskih novinara, od kojih su mnogi radili i za Vjesnik, Danas, Jutarnji list i HRT, ili bili poduzetni pokretači internetskih portala što su mijenjali kulturu i identitet Šibenika i Hrvatske. U tom kontekstu izazovno je pitanje: kakav Šibenski list treba novom Šibeniku i njegovoj sve dinamičnijoj županiji u totalno digitaliziranoj medijskoj igri što slijedi? Treba li opstati kao samo privatni medij ili u sklopu odgovarajućeg javno-privatnog partnerstva, kao ponovno ključni punkt za prezentiranje i poticanje razvoja europskog Šibenika? Kao samostalno tiskani periodični medij, ili samo kao digitalna platforma za promociju, kritiku i marketing Šibenika za 21. stoljeće? Kao jedan od najstarijih čitatelja tiskanog i digitalnog Šibenskog lista, veselim se onom što će nam donositi oni na kojima Šibenik ostaje.