U nekoć velebnoj zgradi kupovao se najbolji kruh u Šibeniku; danas je tamo vjerojatno najružniji parking u zemlji

Bivša Šarina pekara, nekoć velebna zgrada u samom centru grada, desetljećima je bila jedan od simbola Šibenika. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je njen sjaj ali i funkcija, počela blijedjeti. Promjenom vlasnika, kasnije privatizacijom, prehrambeni pogon koji je hranio Šibenik doveden je žalosno stanje – ostali su tek goli zidovi kao podsjetnik na neka ljepša vremena. Vremena o kojima je krajem 80-ih pisao i novinar našeg Šibenskog lista, Živko Šarić.

Njegovu reportažu iz Šarine pekare, objavljenu u „Šibenskom“ u rujnu 1988. godine, zato ćemo prenijeti u cijelosti.

"Šibenska prodavaonica u Ulici bratstva i jedinstva poznatija još kao Šarina pekara samo u srpnju ove godine ostvarila je dobar promet i to isključivo po staroj cijeni – nižoj 50 posto od sadašnje, od preko 7,5 milijardi (prodato preko 120 tisuća komada raznih vrsta kruha.

Sve to bez obzira na zaista nepristupačnu lokaciju skučenost prodajnog prostora klasični način prodaje i slično.

Znači da je kruh još uvijek „car“, praktički bez premca na šibenskim stolovima. U prilog tvrdnji ide svakako i činjenica da, zbog povećane potražnje, ta prodavaonica kruha radi i nedjeljom (plus suhomesnatih i mliječnih proizvoda) i to non-stop te da izuzimajući prodaju na odjelima u Robnoj kući, samoposlugama na Šubićevcu i Baldekinu, ostvaruje promet od prodaje kruha koliko i sva prodajna mjesta u Šibeniku zajedno.

- Da radimo i noću bilo bi svita, govori Pave Bujas, jedan od dvojice poslovođa u šibenskoj prodavaonici. Za nas se lipe ka tići na baketinu. Ljudima nikad dosta kruha. Najlipši je po općem priznanju potrošača onaj što iz njega dimi za vrijeme prodaje.

Rad u prodavaonici za trajanja turističke sezone počinje s prvim pijetlovima, u 5.30 ujutro. Zapravo po ure ili čak uru ranije neslužbeno, kaže Andrija Nadoveza, drugi poslovođa u prodavaonici.

Valja sve pripremiti tako da kad se butiga otvori prodaja ne stoji. A i kakva bi to prodavaonica kruha, u pitanju bi došao i sam naziv – Šarina pekara da kupac mora čekati tri ure svježi kruh.

Kupaca ima, dakako. I to pravih ranoranilaca. Vozači, dežurni milicioneri, ljubitelji škurog, tzv. „narodnog kruha“.

Zatim veliki broj iz jutarnje smjene u Reviji čije radno vrijeme počinje u 5.50 – još jedan dokaz da je kruh (i pecivo) bez konkurencije na radničkom jelovniku.

U čemu je tajna Šarine pekare zapravo?

Locirana uza sam rub najživlje prometnice u gradu, prilično neugledna i prostorno skučena – zar kruha nema i drugdje u Šibeniku, uostalom?

Čini se da je odgovor sadržan u činjenici da se u spomenutoj prodavaonici prodaje tradicionalno najfriškiji kruh u gradu – posve topao i posve mek.

- Vakog čuda nigdi nema – meki grabe, tvrdi vraćaju natrag, šali se prodavačica Dubravka Šprljan, aludirajući očito na ponašanje potrošača.

A potrošači su, odista, izbirljivi. Pipaju, opipavaju, vraćaju i usputno grintaju. Ne sve i svakoga. Iako, kad čovjek bolje razmisli, i nisu toliko osjetljivi.

Uopće ih ne smeta što prodavači istom rukom dodaju kruh i naplaćuju. (A gospeti, kako ću drugačije – pari da imam stotinu ruku, veli Dubravka.)

Bivaju sretni ukoliko im kupljeni kruh „prlji“ ruke, znači da je svjež.

Najpopularnije iz niza od nekoliko vrsta kruha što ih spravlja ovdašnja Krka?

- Polubijeli, zvan još i „narodni“, bez konkurencije do 6.30, uvr glave do 7 uri, rasproda se cijela količina, veli Nadoveza.

 Uspijevaju ga kupiti ranoranioci i oni najuporniji. Kod umirovljenika je na posebnoj cijeni. Iako se čini (ili bi trebao činiti) 30 posto od ukupne prodaje „narodnjaka“ nikad dosta.

Kupci nisu niti posebno izbirljivi – tolerantni su i u situaciji kad nije puno topao i posve mek (navika, što li). Dokaz da i između kruha ima – kruha!

O tome svjedoči i podatak o 7,5 tisuća kilograma prodatog „narodnog“ kruha tijekom srpnja (i to sve za uru, dvije),

Reklama (uglavnom usmenog karaktera)- „topli kruh čitav dan“ pali, izgleda.

Prodaja ide kad i nije sve u skladu s reklamnim motom.

- Bitno je da ga ima, i da ga uvijek možemo naći na jednom mjestu, rezoniraju „ljubitelji“ kruha. A u sezoni od pomidora, kukumara i paprika – što ti je važnije od toga.

U danima vrelim, kad ulična temperatura zna biti uvećana i za desetak stupnjeva unutar prodajnog prostora (bez obzira na istovremenu manipulaciju kruhom i novcem) Šarina pekara ne zna za zastoj, radi non-stop.

- Još da nam nije ove dice – saobraćajaca koja ne dozvoljavaju kupcima ni minut zastoja vozilom na ulici, di bi nam bio kraj – veli poslovođa Nadoveza.

Zbilja. No dobro je ipak. Dok je kruha i opet kruha, naročito toploga, nema zime. Za sitne pare – u Šare, dakle nećete ostati gladni."