Sandra Babac Damjanić "Šinjorina Smokva": Živjeli smo na dvije adrese, u Zagrebu i Poljicima, a onda je prevagnulo...

Pobjeći iz grada na selo, tamo napraviti kuću, preseliti se, te trajno živjeti s obitelji – ideja je na koju pomisli sve više ljudi kojima je, osobito u kasnijim desetljećima života, postala "puna kapa" urbanog života, posebno u primorskim gradovima gdje turizam zadnjih desteljeća postaje nepodnošljiv. Ipak, od ideje do realizacije dug je put, tako da malo tko u tom naumu uspije, a neki zastanu i ne odmaknu se od same početne ideje.
Sandra Babac Damjanić, poznata i kao "Šinjorina Smokva" po nazivu svog brendu izvrsnih domaćih voćnih namaza koje proizvodi u okviru obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, već je davno sa suprugom ostvarila tu ideju, te se iz Zagreba gdje je živjela i radila u medijima, odnosno iz Zadra gdje je odrasla, preselila na obiteljsko imanje u Poljica, u seoski, ruralni ambijent, gdje sa svojom obitelji već godinama živi i radi. Kako je sve počelo, pitamo Sandru:
- Mi smo živjeli na dvije adrese, Zagreb i Poljica. Djeca su nam nekoliko godina išla u dva vrtića, zagrebački i vrški (Vrsi pored Poljica u zaleđu Zadra op. n.). Kad je starije dijete, kći Maura, trebala krenuti u školu, rekla sam iz zezancije, može li ići u dvije škole? Suprug Alan Damjanić radio je kao turistički vodič i mogao je živjeti i izvan Zagreba zbog prirode posla. S druge strane, 2004. godine posadili smo prvih 100 stabala smokava i iz praktičnih razloga bilo je puno pametnije doći živjeti blizu smokava jer nije se iz Zagreba moglo "na daljinski" upravljati rezidbom, gnojidbom, navodnjavanjem, kombinirati dolaske vikendima, usklađivati sa školskim obvezama... Kad je Maura krenula u prvi razred osnovne škole, prelomili smo i "utaborili" se u Poljicima. Imali smo iznad garaže 25 četvrnih metara kućice u kojoj smo se uselili iz obiteljske kuće mojih roditelja koja je bila u neposrednoj blizini. Tamo smo živjeli do 2012. godine kad smo izgradili kuću, a ujedno i mali pogon za preradu smokava i ostalog voća. Sjećam se da su nas radnici koji su izvodili građevinske radove tada zezali "vidi ih, žive u maloj gajbi, a grade tvornicu"... Mislim da se niti jedan Japanac ne bi pobunio nad komforom te kućice od 25 kvadrata gdje smo živjeli do tad, gdje smo se čak igrali i skrivača. Jednom me djeca nisu uspjela pronaći jer sam se sakrila ispod šugamana na radijatoru... Te 2012. godine smo se preselili na kat novosagrađene kuće i konačno se nastanili u Poljicima – kaže Sandra Babac.
Ipak, nije sve bilo tako idilično. Čime malo zapuhne i zagrmi, prvo nestane struja, pa u vrijeme dok su imali fiksnu telefonsku liuniju, ostali bi i bez telefonske veze, a onda bez struje ne bi niti hidrofor za vodu radio, tako da bi često ostajali praktično bez osnovnih "komunalija". Bilo je i raznih drugih tehničkih problema, a s obzirom da je zapadni dio Poljica na velikom udaru bure, bilo je i poteškoća zbog jakog vjetra. U proljeće i ljeti tamo sve izgleda idilično, poput franvcuske Provanse sve puno zelenila, ali kad zima pokaže svoje zube, sve se mijenja, ističe Sandra.
Godinama se idiličnost života na selu polako mijenjala i s problemima koje životna razdoblja donose sa sobom. Sin Josip ima 15 godina, kći Maura 17, dvoje tinejdžera na selu, dalje od grada, kako to izgleda pitamo Sandru.
- Mislim da su oni profitirali životom na selu jer su naučili živjeti u skladu s prirodom i životinjama, prepoznati opasne vrste, ubrati šparogu, razlikovati biljke... E sad, kad su ušli u to doba odrastanja, puberteta i rane mladosti, sad grad postaje ono što im nedostaje. Ja sam djecu učila voziti automobil znatno prije roka i veselim se što će Maura za godinu dana upisati vozački i kad se osamostali u tom smislu i napuni 18, imat ćemo još jednog ekstra vozača u kući tako da ja neću morati biti stalno mama-taksi. To će biti biti velika olakotna okolnost, s tim što ona recimo već zna i traktor voziti, što je također značajno za život na selu. S druge strane, kad su bili uključeni u sportske aktivnosti, znala sam godišnje raditi po 15-tak tisuća kilometara godišnje samo za razvoženje na razne sportove. Do 4. razreda pohađali su školu u Poljicima, a od 4. do 8 razreda područna škola Bartola Kašića imala je organiziran prijevoz učenika, s tim što sam ih jedne godine morala ja voziti u školu i na sportske aktivnosti i doslovno sam živjela za volanom kao šofer. Sad se to svodi na "dođi mama po nas u grad nakon izlaska s prijateljicama i prijateljima... U autu imam i vreću za spavanje, jer nisam od onih koji imaju u gradu neki stančić da mogu tamo predahnuti. Ali bez obzira, rekla sam, ja ću vas odvoditi i dovoditi samo da ne bude problema. Ipak, sin se sve više buni zašto nemamo stan u gradu i teško to sad postaje pomiriti, jer grad je ipak važan kao mjesto odrastanja...
U sadašnjoj fazi, kaže Sandra, bilo bi idealno kad bi mogli živjeti na relaciji grad – selo. U uvjetima karantena zbog koronavirusa, život na selu bio je kudikamo lakši jer je mogućnost kretanja bila veća nego u gradu. Osim toga, ljudi na zemlji uvijek imaju posla, a u uvjetima koronakrize dodatno su se okrenuli nabavci starog povrtlarskog sjemena i uzgoja vlastitog povrća i voća. Osim toga i cijene hrane idu u nebesa, a moguće su i nestašice, pa je orijentacija prema selu višestruko korisna.
- Nitko ne brani djeci da biraju svoj životni put. Život na selu je izvrstan, ali ne možete se opet isključiti bez grada. Sinergija mora postojati, uostalom mi po današnjim omjerima nismo nešto puno udaljeni od grada. Dvadesetak minuta vožnje je smiješno i za Zagreb gdje bi dnevno gubila minimalno po dva sata u prometu, a ja u Zadru za ta dva sata stignem obaviti nekoliko stvari i još stignem popiti kavu na štekatu. U Zagrebu je kapital, tamo se vrte poslovi, bliže je "oltaru", ali onda se postavi pitanje, nisi li ipak sretniji i zadovoljniji s manje, a imaš i unutarnji mir? Inače smo i obitelj planinara, prošli smo zajedno više od 90 vrhova, tako da nam je priroda već odavno način života i iz te perspektive možemo reći samo najbolje – zaključuje Sandra Babac Damjanić.