StoryEditorOCM
Zadar plusIŠLE SU MU ‘TRICE‘

Andrej Plenković nije bio veliki tehničar, ali imao je odličan šut! Kaže to Umberto Piasevoli, svojedobni košarkaški trener sadašnjeg premijera...

Piše Dražen Žura
26. rujna 2021. - 11:45

Uobičajeno je u Hrvatskoj, nerijetko i u svijetu, da se nakon velikih sportskih ili drugih rezultata u životu, iza imena mnogih pojave brojni mentori svake vrste. Netko je prvi dodao loptu najboljem igraču Europe, drugi zabio gol nekom vrhunskom vrataru, treći je opet zakucao loptu preko NBA igrača. I tako bismo mogli nizati u beskraj...

Studij i košarka

Nedavno je u Opatiji, na Liburnia kupu, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nadugo i naširoko govorio o košarci, koju je, postoje službeni dokumenti, svojedobno i trenirao. Istina, nije nikoga isticao, međutim, "Slobodna" je pronašla jednog od onih koji su doista u "svojim rukama imali" Plenkovića, ali i druge čiji su očevi ili djedovi imali veliku političku ili pak gospodarstvenu ulogu. U ondašnjoj i današnjoj državi, naglasio je Umberto Piasevoli, košarkaški trener koji je prošao podosta toga u ovom sportu, ponajviše s mladima, pa nije preskočio ni našeg predsjednika Vlade.

– Bio sam iznimno mlad trener, istodobno i zagrebački student, uz to Zadranin, samo jedan od onih koji su inficirani tim sportom. Na treningu se potkraj sezone, preciznije 1985., pojavio Andrej Plenković. Bio je to zapravo prelazak iz KK Maksimir, koji je godinama vodio Ilija Matijević, poslije poznati i priznati košarkaški sudac, u KK Centar, gdje sam trenirao kadetsku, potom juniorsku i seniorsku momčad – prisjetio se Piasevoli i krenuo s pričom o tome kako je tko od poznatih pristizao pred njegovu dirigentsku palicu.

Dvojica prijatelja

– Onda, vidim i danas, veliki prijatelji bili su premijer Plenković i Krunoslav Katičić, glavni tajnik HDZ-a... Stoga mi je bilo logično da se na istom mjestu u slobodno vrijeme nalaze dva dječaka koja su voljela košarku. Bio je tu i Dalibor Hrnjak, sin Milana Hrnjaka, ministra građevinarstva, stambeno-komunalnih poslova i zaštite čovjekove okoline u prvoj Vladi RH. Međutim, meni je u to vrijeme na jednom treningu u oko upala zgodna plavuša koja je za ruku držala svoga sina. Tek su mi poslije rekli kako je riječ o Nevenki Košutić, odnosno kćerki dr. Franje Tuđmana, kasnije predsjednika Hrvatske. Uz nju je bio sin Dejan, kojeg sam uspio dovesti i do seniorske momčadi Centra – veli Umberto, koji nije imao milosti za sinove ili unuke ljudi s titulama.

– Košutića sam jednom trostruko kaznio za neposlušnost pa me bilo strah da će, kad odraste i sjeti se te priče, sve prenijeti djedu Franji. Dugo mi je bilo neugodno – nasmijao se Piasevoli, istaknuvši kako se u to vrijeme Plenković i Košutić nisu poznavali, jedino su dijelili istu svlačionicu.

Miran i stabilan

Nije preostalo ništa drugo nego krenuti s pitanjima o košarkaškim kvalitetama premijera Plenkovića. Je li imao mota?

– Jest! I to ne govorim jer u ovom trenutku obnaša dužnost koja mu je povjerena. Imao je odličan šut, čisti dešnjak, nije imao neku iznimnu tehniku, ali je fizički bio jak i, napominjem, dominirao je u šutu. Gledano iz trenerskog kuta, da je nastavio trenirati, mogao je izrasti u klasično krilo ili, kako to današnji treneri vole kazati, u "lažnu četvorku". Od nas iz Centra otišao je u Črnomerec. Ali, njemu je škola bila bitnija, zapravo, svima njima koje sam već spomenuo i kojima mogu pridodati Marka Šarića (diplomacija), Krešu Rašana, direktora Parka prirode Telašćica.

Može li se iz toga doba premijeru pripisivati nekakva sebičnost ili slično u čemu je odskakao od ostalih?

– Ne, riječ je o jednom mirnom i stabilnom dječaku koji je nadasve volio košarku, međutim, nije zagrizao u onoj mjeri koliko je možda trebao. Doista je bio discipliniran, ne samo on, nego i drugi. Nikad neću zaboraviti jednog među njima, nažalost, tragično je preminuo, Nevena Stojnića, zagrebačko dijete, koji uz sve svoje mogućnosti u igri nikad nije htio u Cibonu, radije je trenirao s nama u Centru.

Koliko su se Plenkovićevi roditelji, jednako i drugi, zanimali za sport koji im djeca treniraju?

– Možda neki neće vjerovati, ali ne mogu kazati nego samo istinu: za razliku od današnjih pritisaka, kojih ima ne samo u košarci nego i drugim sportovima, nitko nije ni jednom riječju utjecao na mene. A zašto? Jer su bili realni! Nisu se vodili svojim položajem u društvu, nego im je najbitnije bilo da se njihova djeca zdravo razvijaju te istodobno vode brigu o svojem školovanju. I ništa više od toga.

Susret na Višnjiku

Prije neku godinu imali ste nenadani susret s Plenkovićem, vašim bivšim igračem. Kako je protekao?

– Bilo je to u vrijeme Davis cupa na Višnjiku. Andrej je, umjesto u VIP salon, sjeo ispred kafića, brzo sam ga ugledao i prišao mu s pitanjem: Sjećate li me se, premijeru? Nije mu trebalo puno, odmah me je prepoznao, krenuli smo se rukovati, ali su odmah reagirali ljudi zaduženi za njegovu sigurnost. Odmah im je rekao da mogu biti mirni. Pozdravili smo se i malo porazgovarali o starim dobrim vremenima i svatko je otišao na svoju stranu, uz premijerovo obećanje kako će nazočiti jednom od susreta te njegove generacije i drugih koje sam trenirao u Centru. Ima tu i puno mojih Zadrana – Lućano Barić, Arsen Marin, Mirko Jošić, koji je i danas uz košarku u KK Sonik-Puntamika, zatim Zdenko Perić koji radi u KK Zadar. Možda sam nekoga i preskočio pa neka mi oproste svi!

TRENERSKI PUT Temelj je rad s mladima

Umberto Piasevoli danas je zamjenik voditelja škole košarke KK Zadar, dok je svojedobno uz Ivana Barića utemeljio privatnu školu košarke pod imenom "Zadar prvi koš".
– Imali smo odličan rad, stvarali igrače koji su se poslije rasuli po mnogim hrvatskim klubovima, pa i u Europi. Gdje god smo gostovali, a obišli smo puno toga, uvijek bismo donosili pehare i odličja. Godinama sam kao predavač instruktor gostovao u susjednim zemljama, Italiji, Sloveniji, Crnoj Gori i Bosni Hercegovini, jer rad s mladima je temelj koji mi je bilo drago prenositi i drugima. I ja sam učio od najvećih, na ovaj ili onaj način. Bio sam jednim dijelom angažiran uz Krešu Ćosića kao izbornika Jugoslavije, što mi je bila velika čast jer sam radio s vrhunskim igračima toga doba. Veliku potporu su mi davali Vlado Vanjak, Srećko Medvedec, Ivo Pulanić Učo, Pepsi Božić, Slavko Trninić te Danijel Jusup, koji je moja generacija tako da sam i s njim surađivao. Bilo ih je još, bojim se da sam nekoga izostavio...

VELIKI GIERGIA Pinovih pet ‘specijala‘

Vrhunac moje trenerske karijere, koja, istina, traje i neka to bude što dulje vrijeme, jest poziv koji mi uputio Giuseppe Giergia, čovjek koji je bio vrhunski europski igrač, kojeg se spominjalo i u svijetu, pa i NBA društvu. Pinu sam neko vrijeme bio pomoćnik u Zadru, što je za mene bilo nešto iz najboljih snova.
Sjećam se 1993. godine, kada je Pino, zbog obaveza u reprezentaciji koja je iz Toronta donijela svjetsku broncu, znao biti odsutan. Imao je toliko povjerenja u mene da mi je ostavljao momčad. I nije tu bilo neke osobite filozofije, dao bi mi dva lista papira na kojima je bilo ne više od pet "specijala", jer se njegova filozofija košarkaške igre, onda i danas, sastojala iz jednostavnosti, odnosno slobode igračima. A toga je sve manje i zato ga razumijem u njegovim frustracijama i kad se grozi ako igrač na jednoj utakmici izgubi loptu više puta nego ih je Pino izgubio u cijeloj karijeri.
I još nešto? Svaki put kad bismo išli u inozemstvo, igračima i nama iz stručnog stožera, konkretno meni i Josipu Bepu Bajlu, stalno je ukazivao na potrebu da upoznamo grad u kojem smo igrali i odsjedali. Otvorio nam je oči i vrata svijeta koji do tada nismo poznavali.

23. travanj 2024 22:19