Petrinja je od sredine 18. do početka 19. stoljeća bila živopisan gradić, s kućama jednom do druge gotovo jednakih visina, skladnog izgleda, iako u raznim bojama. Jezgru grada činila je tada fronta zgrada na današnjem Trgu Franje Tuđmana u punom sjaju, u kasno baroknom, klasicističkom, historicističkom stilu, niz jednokatnih kuća i javnih građevina, oko velikog Perivoja biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Na zapadnom dijelu perivoja nalazi se crkva Sv. Lovre, od 1780. godine, koja je ponovno sagrađena istog izgleda, nakon okupacije 1991. - 1995., kada je bila minirana. Crkva je prvotno podignuta pod patronatom austrijske carske kuće i Marije Terezije, a posvećena je zaštitniku grada Petrinje, svetom Lovri.
Petrinja je bila prosperitetno naselje vojnokrajiškog tipa u razdoblju kraja 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća, kada je gradić vrvio životom. U centru je otvorena Prva hrvatska tvornica salame 1821. godine koja je opskrbljivala mesom vojarne na području Vojne krajine tadašnje Austro-Ugarske, a u lokalima u današnjoj jezgri koju vidimo na starim razglednicama bile su uglavnom obrtničke radnje i dućani. Grad je bio poznat po lončarstvu, prosvjeti i kulturno-umjetničkom životu. Imao je mnoga sportska društva. I prekrasnu rijeku Kupu na kojoj je bilo kupalište. Mnogi stanovnici su imali drvene čamce. Kod Glazbenog paviljona i crkve Sv. Lovre postavljen je u šetalištu, uoči Prvoga svjetskog rata 1912. godine, vodoskok kipara Ferde Ćusa, secesijska fontana, zdenac. Fontana je uređena nakon što je grad dobio prvi gradski vodovod, a riječ je o ovalnom bazenu na čijem su vijencu četiri iste brončane figure golog dječaka koji se pokušava popeti na tijelo velike kornjače iz čijih otvorenih usta izbija vodeni mlaz i puni bazen.
Kako je sve izgledalo u punoj raskoši može se vidjeti na razglednicama Arhiva Matice hrvatske u Petrinji. Poznati arhitekt iz Petrinje Davor Salopek pomogao je našem fotografu Marku Todorovu snimiti ovih dana kadrove s istih pozicija i proveo ga kroz razrušenu povijesnu jezgru. Tako je u srijedu nastalo ovo potresno svjedočanstvo stradanja petrinjske kulturne baštine. Od kulturno-povijesnih cjelina tog područja Hrvatske najteže je u potresima stradala upravo povijesna jezgra Petrinje, u kojoj različiti stupanj oštećenja imaju sve zgrade od ukupno 527 zgrada u tom dijelu grada. Od toga 60-ak zgrada koje su zaštićeni spomenici kulture.
"Štete se kreću od vrlo teških do razornih oštećenja, a sve pojedinačno zaštićene zgrade u Petrinji teško su stradale", kažu u Ministarstvu kulture.
Ukratko su objasnili značaj kulturno-umjetničke cjeline Petrinja, koja je bila najatraktivnija lokacija u tom gradu.
"Urbani karakter naselje dobiva gradnjom barokne župne crkve Sv. Lovre 1781. godine, kojom počinje formiranje glavnoga gradskog trga. Za razvoj Petrinje značajna je tradicija mesne industrije. Urbanistička matrica Petrinje potječe iz prve polovice 18. stoljeća, a trg sa župnom crkvom i šetalištem ostao je glavni urbani akcent grada", rekli su u Ministarstvu kulture.
Drugu polovicu 18. stoljeća u Petrinji označio je gospodarski razvoj, što je utjecalo na procvat graditeljskih aktivnosti i gradnju grada u razdoblju od 1788. do 1793. godine. U tom razdoblju formirane su glavne ulice grada kakav je bio do nedavno, s prepoznatljivim primjerima barokne i klasicističke izgradnje. Gradski park ima razno bilje i drveće te velelisne lipe, zvane "ilirke", zasađene u vrijeme Napoleonove Ilirije (1809. - 1813.). Tu se nekoć postrojavala vojska. Kao vojno i trgovačko i obrtničko središte Krajine Petrinja je u sastavu Napoleonove Ilirije bila točka za trgovački promet između Indije i Francuske. Pokraj Kupe su se nalazila velika skladišta za pretovar robe.
U razdoblju cehovskog obrtništva u Petrinji su, kako pronalazimo u jednom članku, osobito bili cijenjeni lončarski i košarački majstori, potom stolari, bravari i posebice mesari. Trgovina se u Petrinji intenzivnije razvila nakon mira sklopljenog 1718. godine u Požarevcu, kada se povećao uvoz iz Osmanlijskog Carstva, a izvozilo i trgovalo bakrom, željezom, tkaninama, mesnim prerađevinama i lončarskim proizvodima. Grad je imao kazalište, a školstvo se ustalio od 1774. godine, kada je ovdje osnovana takozvana normalna škola. U doba hrvatskoga narodnog preporoda utemeljene su Gradska glazba, Čitaonica-kasino, kao i podružnica Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva iz Zagreba osnovana 1843. godine. Grad je već imao i Bratovštinu za kršćanski nauk sv. Lovre, Građansku policiju i Streljačko društvo.
Druga Banska pukovnija sa sjedištem u Petrinji je ukinuta 8. rujna 1873. godine. Nakon razvojačenja 1881. godine Petrinja je ponovno priključena Civilnoj Hrvatskoj. Prvi Statut Grada Petrinje potvrđen je od Zemaljske vlade u Zagrebu 19. veljače 1883. godine, a od 1885. godine Petrinja se nalazi u sastavu Zagrebačke županije.
Početkom 20. stoljeća Petrinja je doživjela procvat na gospodarskom području. Godine 1911. dobila je električnu rasvjetu. Otvoren je tada i stalni gradski kinematograf.
"Petrinja, stoljećima važno gospodarsko, prosvjetno i kulturno središte Banovine, prema nekim povjesničarima postojala je već u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva (3. i 4. st. n. e.), a njezin naziv svoj korijen najvjerojatnije vuče ili od latinizirane grčke riječi petrus (kamen) ili pak po crkvi Sv. Petra što se na tim prostorima nalazila još od vremena Sisačke biskupije", zapisao je dr. sc. Ivica Golec.
Naravno, svjedoka vremena kada su nastale razglednice koje prikazujemo više nema. Ipak, razgovarali smo s Petrinjcem, slikarom Zvonkom Marinovićem, koji je ranije vodio Galeriju "Krsto Hegedušić", koji se prisjetio nedavne povijesti središta grada, svoje mladosti i vremena o kojoj mu je pričao njegov djed. Ta se galerija također nalazi u staroj jezgri u perivoju i stradala je u potresu.
- Rođen sam 1952. godine. Moj djed Blagoje vodio je 30-ih godina Petrinjsku građansku službu, nakon što se vratio iz Prvoga svjetskog rata, gdje je bio na istočnom frontu. Za Petrinju se kaže da je grad mesara, učitelja i lončara. U Prvoj hrvatskoj tvornici salame Mate Gavrilovića, kasnije tvornici Gavrilović, bile su zaposlene generacije i generacije stanovnika. Velika je tradicija prosvjete, a lončarstvo je bilo vrlo prisutno sve do pojave plastike. U prizemlju kuća u staroj jezgri bili su dućani s raznom robom i razni obrtnici. Sjećam se četiri dućana u kojima se brašno i šećer kupovalo iz velikih kutija, zbrajalo se na kasi u kartonu - priča nam Zvonko Marinović.
Kad je bio dječak, Petrinja je bio prekrasan gradić, djed ga je vodio u crkvu nedjeljom, a kasnije bi išli na sladoled. Petrinja je ljeti živjela na Kupi, odnosno od svibnja do kraja rujna. Marinović je imao prvo drveni čamac, a potom plastični, i danas ga ima. Igrao se nogomet, a zimi hokej. Petrinja je imala i poznati hrvački klub i dala šampiona Vladu Lisjaka. Nekoć je, ne baš tako davno, bila bogat kraj.
- U okupaciji i Domovinskom ratu grad je dosta stradao. Stara jezgra potom nije nikad kvalitetno obnovljena. Kako su mladi uglavnom otišli živjeti drugdje, gotovo nitko mlađi nije znatno ulagao u obnovu starih kuća u središtu. Iz nekih je i prije potresa raslo drveće. Problem je bio i to što su neke kuće imovinsko-pravno neriješene, s mnogo vlasnika koji su se raselili, jedan vlasnik ovdje, drugi u Americi, treći u Kanadi, četvrti u Australiji... Puno je kuća u centru i u vlasništvu Gavrilovića - ispričao je Zvonko Marinović.