Bilo je samo pitanje dana kada će se to dogoditi. Kada će se virus oteti kontroli. Kada će početi kolati mimo bolničkih karantena. I kada će ozbiljno zaprijetiti široj populaciji.
U Hrvatskoj se to zbilo ovoga vikenda. Dvadesetak dana nakon što je unutar granica Lijepe naše zabilježen prvi slučaj korone, menadžer koji je čekao rezultate testa ušetao je u Klaićevu bolnicu. Troje liječnika pozitivnih na COVID-19 opaki su virus mogli unijeti u bolnički sustav. Građani kojima je izrečena stroga mjera samoizolacije su, šepureći se po ulicama, zarazu mogli prenijeti drugima.
Više nema mjesta uvjerenju kako će nas Hrvate najgore ipak zaobići. Nema gledanja sastrane kako broj oboljelih u susjednim zemljama rapidno raste. Niti prevelike samohvale jer su naši epidemiolozi pošast korone uspjeli držati pod kontrolom nešto dulje nego drugi.
Sada je sasvim izvjesno da bi i u Hrvatskoj broj oboljelih mogao drastično narasti.
Pitanje je samo koliko nam vremena ostaje do najgorih dana? Do trenutka kada će Hrvatska početi brojati mrtve. Kada će broj premašiti stotine, možda dosegnuti i tisuće. Kada će oboljeli napuniti bolnice, a zdravima preostati jedino pjesma sa balkona.
Sudeći po iskustvima drugih, ostalo nam je još 10 do 15 dana do eksplozije epidemije i u našoj zemlji.
Kako smo došli do ove brojke?
Prateći kalendar i koristeći elementarnu matematiku. Usporedili smo naime rast oboljelih od koronavirusa i vremenske periode kada su se ti skokovi događali u tri europske države: Njemačkoj, Španjolskoj i Francuskoj. Svaka od njih na tom je putu imala svoje specifičnosti.
Ono što im je zajedničko je da se virus u sve tri pojavio u zadnjem tjednu siječnja. Da su prve smrti registrirane polovinom veljače (u Francuskoj krajem veljače), te da je najvjerojatnije u zadnjem tjednu veljače počela lokalna transmisija kojoj se sve teže ulazilo u trag. Ono što se, po svemu sudeći ovoga vikenda dogodilo u Hrvatskoj.
Od tada je prošlo između 10 i 15 dana do drugog prijelomnog trenutka. Onog kada se broj novooboljelih u jednom danu - poduplao. U Njemačkoj je 5.ožujka taj broj sa 260 skočio na 534. Što je Nijemcima bio znak za uzbunu. U Francuskoj je vrag odnio šalu 7.ožujka, kada se broj pozitivnih testova gotovo udvostručio, skočivši sa 190 na 336. Dan kasnije u Španjolskoj je zabilježen skok sa 149 na 557.
Tada je postalo očito da epidemija nije zaustavljena. Nego upravo suprotno: da se nezaustavljivo širi. Od tada do danas Njemačka je skočila na 7 214. Francuska na 6633. A Španjolska 9942 zaraženih koronavirusom.
Pri čemu Njemačka ima 17 mrtvih. Francuska 148. A Španjolska 342 umrla.
Može li Hrvatska izbjeći ovakav scenarij? Teško. Iako je jedno proći njemačko, a sasvim druga stvar proći španjolsko iskustvo. O čemu najbolje govore brojke o mrtvima.
Nekoliko stvari nam možda ipak ide u prilog.
Hrvatsku izravno nije zahvatio prvi val epidemije. Onaj koji se Europom širio tijekom siječnja izravno iz epicentra u Wuhanu. Sreća u nesreći je da se koronavirus pojavio zimi, a ne u kasno proljeće, kada Hrvatska vrvi turistima, između ostalih i onima iz Kine. Kod nas su prvi slučajevi „uvezeni“ iz susjedne Italije krajem veljače. To je dalo našem zdravstvenom sustavu neko vrijeme da se pripremi.
Kada je koronavirus došao u Hrvatsku, situacija u talijanskim bolnicama već je postala alarmantna, pa naši epidemiolozi ništa nisu željeli prepustiti slučaju. Sve zaražene su potpuno izolirali. Nije nas, dakle, korona poharala već na početku, kao što se to dogodilo u Sloveniji, gdje je od pojave prvog pozitivnog do većeg širenja virusa prošlo samo dva ili tri dana. Niti se širila kroz bolnički sustav, kao što je to bilo u Italiji.
Treća pozitivna stvar je što nismo bili dio Schengena, pa smo lakše kontrolirali one koji ulaze u zemlju. Kao što sutra možemo lakše zatvoriti granice i spriječiti dotok virusa izvana.
U Hrvatskoj je u ovome trenutku 56 oboljelih. Tek nekoliko ih ima srednje tešku kliničku sliku. Ostali tek blaži oblik bolesti. Situacija, dakle, još nije eksplodirala. Europa se zatvara, a taj primjer slijedi i Hrvatska. Uz manje socijalnog kontakta, trebalo bi biti i manje oboljelih. Moguće da će val koji slijedi u Hrvatskoj ipak biti nešto slabiji nego što je bio u drugim zemljama.
I peta, posljednja i najvažnija stvar.
Samo o nama ovisi hoćemo li sve ovdje navedeno pretvoriti u našu prednost ili u nedostatak.
O liječnicima hoće li savjesno nastaviti obavljati svoj posao. O sanitarnim inspektorima hoće li ustrajno nastaviti loviti i kažnjavati građane koji krše odredbe o samoizolaciji. O policajcima hoće li se konačno bolje organizirati i ubuduće izbjeći sramotno duga čekanja na granicama.
I, naravno, o samim građanima. Hoćemo li u ovim teškim vremenima koja su pred nama poštovati pravila.
Kako bismo katastrofu bar ublažili. Kada je već ne možemo izbjeći.