Dvije i po godine sastavljao je Murterin Vitomir Rameša (1948.) maketu njemačkog bojnog broda "Bismarck" iz 2. svjetskog rata, jednog od najčuvenijih ratnih brodova u povijesti i ponosa Hitlerove Njemačke. Oko Božića premazao je sivom bojom u karakterističnoj vojničkoj nijansi i posljednji detalj na trupu dužine 1,25 metara u mjerilu 1:200, udario mu crveni 'koper' na podvodni dio i otad se "Bismarck" sa svim svojim topovskim kupolama i najsitnijim detaljima, sačinjen barem od dvije tisuće djelića, sur i pomalo zlokoban koči na počasnom mjestu usred minijaturne flote od 60 Ramešinih jedrenjaka - logera, trabakula. leuta i gajeta. To su najčešće graditeljske teme ovog umirovljenog pomorca i samoukog maketara, a izrađivao je prema nacrtima i maketarsku klasiku, kao Cutty Sark, Bounty, Santa Maria... Toliko je brodića u njegovoj murterskoj kući, još 40-tak je u Kornatima, u obiteljskom restoranu koji je dao u najam, a razdijelio ih je kaže, još stotinu i razasute su diljem svijeta.
Odium tajnovitog, čak i mističnog pratio je izgradnju stvarnog, gotovo 260-metarskog broda, tehničkog i tehnološkog savršenstva svoga doba, pa je i sastavljanje makete pružalo uzbuđenje kakvo može osjetiti jedino netko predan tome poslu koji traži pedantnost i živce debele poput brodskih konopa.
Povijest ratovanja
Zbog "Bismarckove" (pre)moći na moru britanski premijer Churchill slabo je spavao te je barem zakratko mogao odahnuti tek kada ga je njegova ratna mornarica torpedirala i poslala 'fondo' 1941. Rameša je bolje prošao: san mu se stanjio ipak zbog makete slavnog broda. Kao što djeca s nestrpljenjem iščekuju što će otkriti u svakom novom kinder-jaju, tako je i Vitomir 140 petaka, kada je na kioske dolazio poseban časopis posvećen tome svojedobnom čudu vojne brodogradnje, s uzbuđenjem nagađao koji će, laserski izrezan dio "Bismarckove" makete biti umetnut između korica svakog broja, hrvatskog pretiska talijanske edicije ugledne maketarske kuće Amati. Opremili su "Bismarcka" luksuzno, s dijelovima od mesinga, čak i alpake, kako i doliči značaju toga broda u povijesti brodogradnje i ratovanja.
- Eto, to je moj gušt, kratim vrime s maketama već dobrih 45 godina i pravim ih s puno ljubavi, jer bez toga ništa ne može uspiti. Taj su časopis u Murteru kupovala još trojica mištana, navodno su počeli sastavljati maketu, ali je sigurno nisu dovršili, jer bi se s time pohvalili. Čak bi reka da san "Bismarcka" sastavija prvi u zemlji, govori Vitomir Rameša sa zrnom ponosa dok kucka po "Bismarckovim" bokovima i malo žešće dohvaća topovske kupole, ne bi li me uvjerio kako je sve to čvrsto i solidno, barem za stotinu godina. Kada je, još kao noštromo na opskrbnim brodovima "Plovputa" počeo s maketarstvom, a ljeti radio obično za stolom koji bi iznio na rivu, prilazili su mu brojni prolaznici pa bi u razgovorima saznao da se u to vrijeme dosta njih pokušavalo baviti maketarstvom, ali je malo tko ustrajao.
Prostor u Murteru
- Odustajali bi na pola posla, a i ne čudi me. Ako ne bi imali svoj kutak za to nešto potribe od alata, svima su smetali, ženama naročito, ili ne bi imali živaca za pipav posal pa bi sve zaitnili, smije se Rameša. Tada je bilo dosta nacrta koji nisu bili skupi, no danas je teže jer ljudi nemaju novca.
"Bismarck" ga je koštao šest tisuća kuna, pedeset kuna po broju, a rad mu je ionako užitak. Kada imaš gotove dijelove i dugogodišnje iskustvo, onda to ide brzo, veli Rameša i pokazuje već požutjele izreske članaka iz "Slobodne" koje je o njegovim maketama objavljivao dugogodišnji dopisnik iz Murtera Edo Juraga, kasnije i kolegica Mande Turčinov Ježina. Međutim, novinara je ovaj put pozvao k sebi manje da bi se podičio svojim novim uratkom, koliko zato da objavi svoj prijedlog i zamolbu načelniku Toniju Turčinovu da za njegove makete koje želi ostaviti svome Murteru, općina osigura jednu sobu "pet za pet" kako bi bili dostojno izloženi javnosti.
-Eto, načelnik je reka: "Vidit ćemo!" a ja ću pričekati, kazuje. Jedini sam maketar na Murteru, a najbliži je jedan kolega u Betini, no on radi drugačije, to su stilizirane gajetice a ne prave makete. Izradio sam 200 brodova i tija bi da nešto u Murteru ostane iza mene; danas-sutra sve će se to raščepiti i razniti, jerbo za ovo niko meni blizak nema tolko srca ni smisla, objašnjava Rameša.
Siromašni i okrpani
Brodići ga spašavaju, drže čovika dalje od gostionice, a radost iščekivanja svakog novog broja "Bismarcka" mogu razumjeti samo oni s nekom sličnom strašću kao što je Vitomirova prema moru iz kojega je izaša, u kojemu se rodija i cili ga život ne pušta, kako govori. Pa i nije čudo da već desetljećima slobodno vrijeme ispunjava gradeći makete brodova, kada je u plovidbi proveo najveći dio života, profesionalno od svoje 16. godine, samo sa četiri završena razreda osnovne škole. Kasnije je uz rad položio osmoljetku, kada je odlučio napredovati više od običnog mornara. Položio je čitav niz stručnih tečajeva za pomorska zvanja, te je na kraju dospio do kvalifikacije kapetana obalne plovidbe.
-Takvo je bilo vrime, svi smo bili siromašni, bosi i okrpani, a nama je ipak bilo nešto bolje, jer je otac Roko navigava uz obalu. Mater je bila u Kurnatima s ovcama i u polju, škola mi nije išla i moja prva navigacija bila je na jednom trabakulu ćaćinog prijatelja sa Šolte, prisjeća se Rameša. I kaže s osmijehom, da njega nikakvo more, ma koliko bjesnilo, ne može izbaciti iz škvare.
- Ja mogu i u bačvi navigati, cili dan me može tamburati gori-doli bez posljedica, govori i opisuje jednu od najneugodnijih traversada, kada je za timunom bio osam sati neprekidno zajedno s barbom po fortunalu neviđenog maištrala koji ih je na "Kornatu" Slobodne plovidbe pratio iz Grčke do Italije. Svim drugima iz posade bilo je zlo od silnog valjanja...
Željezu se odupro na vrijeme da ga ne uzme, govori- a željezo ovdje ima značenje prekoocenskih brodova i to nakon što mu je brod "Solaris" šibenske "Slobodne" zamalo postao grobnicom kod Cape Towna. Bilo je to 1968., a onda se 1973. oženio i tada je sve bilo dobro, nasmijao se Vitomir pogladivši bradu u znak obilja. Prešao je na "Plovput", "dobru firmu s dobrim ljudima", a i on je kaže, bio savjestan radnik pa su mu pretpostavljeni rado izlazili u susret. Dok su djeca bila malena, proveo je nekoliko godina s obitelji na svjetionicima, da on i supruga zajedno podižu sina i kćer. Kada su stasali za školu, opet se prebacio na brodove "Plovputa" i vikendima bi bio kući u Murteru ili na Kornatima, gdje je svojim rukama, zajedno sa suprugom, izgradio kuću i restoran u prizemlju.
Ne može bez mora
- Sami smo radili, šta iz gušta u stvaranju, šta iz potribe. Od temelja do pločica napravija sam kuću u Murteru i na Kornatu, jedino šta za razliku od originalnog zidara stavin u beton koji tondin više, smije se Vitomir. I dodaje da je u životu ima sriće, ali i nesriće: prije deset godina umrla mu je supruga, a kćer udana u Australiji podlegla je leukemiji 2015.
- Već sam devet godina s drugom ženom, iz Slavonije je i dobro je. U srcu uvik boli, a izvanka je čovik normalan, tako triba biti. Sin je otvorija restoran u Modravama, onaj na Kornatu smo iznajmili, a ja sada iman brod od 6,5 metri i taksiram, opet u navigaciji. Nikako ne bi moga bez mora i plovidbe... Eto, to je moja istina, kaže Rameša.
Pa ako se odupro željezu da ga ne uzme, drvo ga je obuzelo. Zapravo, nije "Bismarck" jedini materijal za makete koji mu stiže iz Italije. Već godinama on na Kornatima skuplja naplavne komade debla koji iz rijeke Po dospiju u more, pa ih spasonosni kurenat koji cirkulira Jadranom i čisti ga od plutajućeg otpada donese do ovih obala, a on od toga, samo s običnom teslicom izdjela trupove leuta, gajeta i drugih brodova savršeno pogođenih i usklađenih linija. Iz jednog komada, bez ikakvog nacrta, od vrbovine ili lipovine godinama namakane u moru, konzervirane solju da traje i traje. Pravi talent, oblikovan u školi dr. Potribe, morem izvaljan kao oblutak.
Roko Rameša, Vitomirov otac bio je jedan od prvih poslijeratnih kapetana na Mučenici, linijskome brodu koji je prevozio putnike od Šibenika do murterskih luka.
- Bila je to “Delfin plovidba” u onim godinama posli rata, a moga su ćaću kao momčića partizani pokupili s Kurnata pa s njim na Vis, di je vozija Tita i Čerčilovog sina, kazuje Vitomir. Dugo godina prepričavalo se među otočanima kako je Roko na Mučenici makiništi izdavao komande. Nije bilo brodskog telegrafa, pa je kapetan Rameša s jednim udarcem nogom po štivi u pilotini signalizirao strojaru da makinu prebaci u vožnju naprijed, dva udarca značila su da treba stati, a tri su bila zapovjed za vožnju krmom.
Koliko su lipi, toliko su i vražji, govori Rameša za Kornate ili Kurnate, po murtersku, otočje koje su kao siromašni težaci otkupili od zadarskih plemića i stoljećima se muče na njima.
- Za tamo nešto uspiti, uvik se tribalo pritrgniti i kada se to uzme u obzir, ne znam je li neko od nas Kurnatara baš uspija, tvrdi Rameša za roditeljsko nasljeđe. U vrijednosti jedne kuće na otočju mogu se u Murteru napraviti tri; barem šest ruku treba proći materijal prije ugradnje. Za spas od brodoloma, on i supruga u nekoliko su navrata iz leuta do razme natovarenog građom za kuću na Kornatu,
u more bacali vreće s pijeskom i armaturno željezo kada bi ih zatekla nevera u Murterskome moru.
- Eto, to je moj gušt, kratim vrime s maketama već dobrih 45 godina i pravim ih s puno ljubavi, jer bez toga ništa ne može uspiti. Taj su časopis u Murteru kupovala još trojica mištana, navodno su počeli sastavljati maketu, ali je sigurno nisu dovršili, jer bi se s time pohvalili
- Ja mogu i u bačvi navigati, cili dan me može tamburati gori-doli bez posljedica, govori i opisuje jednu od najneugodnijih traversada, kada je za timunom bio osam sati neprekidno zajedno s barbom po fortunalu neviđenog maištrala koji ih je na “Kornatu” Slobodne plovidbe pratio iz Grčke do Italije
- Sami smo radili, šta iz gušta u stvaranju, šta iz potribe. Od temelja do pločica napravija sam kuću u Murteru i na Kornatu, jedino šta za razliku od originalnog zidara stavin u beton koji tondin više, smije se Vitomir. I dodaje da je u životu ima sriće, ali i nesriće: prije deset godina umrla mu je supruga, a kćer udana u Australiji podlegla je leukemiji 2015.
- Već sam devet godina s drugom ženom, iz Slavonije je i dobro je. U srcu uvik boli, a izvanka je čovik normalan, tako triba biti. Sin je otvorija restoran u Modravama, onaj na Kornatu smo iznajmili, a ja sada iman brod od 6,5 metri i taksiram, opet u navigaciji. Nikako ne bi moga bez mora i plovidbe...