Kapa dolje Antone Ovo je priča o izuzetnom čovjeku iz Drniša: Njegova misija je spašavanje ljudskih života; Radi to i u spomen na poginulog brata

Kapa dolje Antone

Prošlog tjedna, među 137 dobrovoljnih davatelja krvi koji su primili odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske iz ruku predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović, bio je i Drnišanin Anton Vukičević. Krvna grupa nula pozitivna. Odlikovan je za plemenitu i humanitarnu aktivnost darivanja krvi i krvnih sastojaka u 2017. godini, u kojoj je došao do stotog darovanja. Već po tradiciji, predsjednik ili predsjednica RH, u povodu obilježavanja Dana darivatelja krvi Republike Hrvatske, 25. listopada, odlikovanje dodjeljuje muškarcima koji su darovali krv stotinu puta te ženama koje su tekućinu koja život znači dale sedamdeset pet puta. Kad je ravnateljica drniškog Gradskog društva Crvenog križa Vinka Badžim obavijestila Antona o terminu uručivanja odličja te da u roku od 24 sata mora potvrditi svoj dolazak, bio je u dvojbi - ići ili ne u Zagreb. Ne zato što mu se nije išlo, nego zato što je jedini iz županije koji je u toj, 2017. imao stoto darivanje, pa mu se nije išlo samom.

- Skoro sam odustao, a onda mi je jedan prijatelj rekao da će ići sa mnom. Potvrdio sam dolazak, sjeli smo u auto i otišli na dodjelu. Inače, svake se godine dodjeljuju odličja – rekao bih – retroaktivno, odnosno tri godine unazad muškarcima koji su u toj godinu „zaokružili“ 100, a žene 75 davanja. Zato je do samog čina uručivanja odlikovanja najveći broj nas premašio te brojke. Ja sam, na primjer, sada na 109. davanju i ne mislim stati. Što da vam kažem o samom činu uručivanja odlikovanja? Bilo je svečano i ostat će mi u lijepom sjećanju - rekao je na početku razgovora Anton. Da vani nije pljuštala kiša i puhao jak vjetar, vjerojatno bismo se našli u njegovu Badnju, naselju - ili - bolje reći predgrađu Drniša koji se spaja sa Siverićem.

U spomen na brata

Na njegov prijedlog sastali smo se u jednom kafiću na ulazu u Drniš, kako bismo po takvom vremenu izbjegli neugodnu vožnju od Drniša do Badnja, cestom dugom oko dva kilometra, koja je gradilište više od godinu dana. No, to je druga tema i sasvim duga priča. Vratimo se našoj.

Antonu su tek 44 godine i tko zna do koje će brojke darovane doze krvi „dogurati“. Otac je dvojice odraslih sinova, zaposlenik HEP-a Šibenik Teritorijalna jedinica (TJ) Drniš, instruktor je HGSS-a, član Planinarskog društva "Sv. Jere" Skradin, speleolog… Valjda nisam nešto izostavila. Prvo je postao dobrovoljni davatelj krvi, a onda je išlo sve ostalo. Ratne, 1993. godine, kao srednjoškolac i prognanik, s napunjenih osamnaest godina prvi put je dao krv u Splitu. Da će to učiniti čim postane punoljetan, čvrsto je odlučio dvije godine ranije, nakon što je ostao bez brata Ivice, koji je poginuo u kolovozu 1991.godine u Kruševu pokraj Obrovca kao pripadnik 4. gardijske brigade.

- Ivica je bio darivatelj krvi i zbog toga sam želio postati darivatelj, u spomen na starijeg brata - rekao je Anton. I sam je, te 1993. godine, kad je završio srednju školu za elektromontera, obukao odoru hrvatskog branitelja i postao pripadnik 142.drniške brigade HV-a. Za vrijeme rata, nastavlja priču o darivanju krvi, nije bilo redovitih akcija darivanja. Tek nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i povratka u razrušeni Drniš, život se počeo vraćati pa je skromno krenulo i organizirano davalaštvo krvi.

Davatelja ispunjava, potrebite spašava

- Sjećam se da je na prvu akciju, koja je organizirana u današnjem Domu zdravlja, došlo nas devetero. Na svakoj sljedećoj brojka je bila veća i rađala se jedna jezgra darivatelja. Stvorilo se zdravo natjecanje tko će više puta dati krv, širio se glas o akcijama i iz godine u godinu bivalo nas je sve više. Od 2013. godine dolazi ekipa iz splitske Transfuzije svaka tri mjeseca i mogu reći da je odaziv odličan za ovako mali grad. U jednoj akciji prikupimo 60 do 75 doza krvi. Otkako smo prije četiri godine iz prostorija Crvenog križa, koje su nam postale tijesne, akciju premjestili u prostorije drniškog HGSS-a, imamo i bolje uvjete - reče Anton.

Na pitanje kako se osjeća kad daruje krv i razmišlja li o tomu koliko života može spasiti i pomoći nekomu da opet bude zdrav, Anton kaže da bi svaki čovjek trebao biti sretan ako nekomu može pomoći, a o tomu gdje je njegova krv otišla uopće ne razmišlja niti se ikada raspitivao tko ju je dobio.

- Meni je normalno da redovito dajem krv i svakomu bih preporučio da to učini. Neka dođe na jednu akciju i vidi kako to ide. Iz iskustva mogu reći da ne boli, osim što osjetite taj lagani ubog igle, te da nije istina – kako neki misle – ako jednom date krv, da morate nastaviti. To nije ovisnost, to je po meni jedan humani čin koji čovjeka davatelja ispunjava, a potrebite spašava - reče. Time smo, barem sam ja tako mislila, priveli kraju priču o darivanju krvi i prešla sam na HGSS. A kad sam izgovorila tu skraćenisu, Antonu su oči zasjale nekim posebnim sjajem.

HGSS je život!

- A… HGSS je način života! To je nešto posebno. Darivanje krvi je „špranca“. Dobijem poziv kad je akcija, odem i to obavim. A u HGSS-u je drugačije. Moraju se završiti određena školovanja, najprije naučiti sebe da bi se moglo učiti druge, treba ići na seminare i kontinuirano pratiti nove trendove. I uvijek morate biti spremni odazvati se pozivu. Evo, da mene sad zovu iz Stanice da idemo, na primjer, u potragu za nestalom osobom na Promini, ja isti tren prekidam razgovor s vama i odlazim. Nema tu: eto me za po ili dvi ure. Svaka je sekunda bitna - uživljeno nam je objašnjavao Anton što to znači biti spašavatelj i koje su to odgovornosti. Na sreću, poziv nije stigao i mi smo razgovor obavili ulagano, do kraja. Na upit kako sve to uspijeva posložiti, kaže da bi bilo dobro kad bi dan trajao dva dana!

- Kad se nešto hoće, sve se može. Odrede se prioriteti. Posao je posao, ali meni je prije svega na prvome mjestu Gorska služba spašavanja(GSS). Zašto? Iz sasvim jednostavnog razloga što sve drugo mogu planirati: mogu planirati da ću u ponedjeljak biti na poslu u sedam sati ili da ću na dan akcije ići darivati krv, ali ne mogu planirati da će se noćas netko izgubiti. Zato je GSS prioritet broj jedan, jer kad je neka akcija, sve što je planirano pada u vodu. Ili u slučaju, iako mi se to nikad nije preklopilo, da je to jutro akcija darivanja krvi, a u tijeku je akcija spašavanja, nema darivanja krvi. Spašavanje je najvažnije - govori Anton. Član HGSS-a je od 2007., a od 2009. do 2013. godine bio je pročelnik HGSS Stanica Šibenik, koja ima dvije podružnice, Drniš i Knin.

U koliko je akcija sudjelovao, ne zna im broja, a upitan koja je bila najteža, ako se to uopće može izdvojiti, navodi dva slučaja, ne želeći ulaziti u detalje.

Spašavatelj ne smije 'puknuti'

- Kad sam postao član HGSS-a, dogodila se kornatska tragedija, a kad sam došao za pročelnika Stanice, najveća i najduža potraga za nesretnom Antonijom Bilić, koja je, na žalost, također završila tragično. Sjećam se puno imena i prezimena ljudi za kojima smo tragali ili koje smo spašavali u bilo kojim situacijama. Svaka tragedija takne na određeni način. Ali, ne smijete dozvoliti da ostavi traga u vama, jer kako ćete sutra u nekoj novoj, jednako tragičnoj ili teškoj situaciji spašavanja sudjelovati ako niste prisebni. Spašavatelj mora biti psihički stabilna i jaka osoba, za što se i školujemo. Sudjelovao sam i u međustaničnim akcijama spašavanja i nikad se nije dogodilo da je neko „pukao“. A da se to dogodi, bilo bi vrlo opasno jer mu se može nešto dogoditi i tada automatski pored jednog unesrećenog dobijete i drugog, a istovremeno jednog spašavatelja manje - kazuje Anton.

Instruktor je, nakon niza položenih tečajeva, postao 2013. godine. Poznato je da je nepisano pravilo da se od planinara postaje članom HGSS i speleolog. To je dogodilo i Antonu. Prošao je 2006. godine speleo školu u HKD "Sv. Mihovil" Šibenik i „ušao“ u podzemlje.

- Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put stavio pojas, ali sam jedno vrijeme zaista puno bivao u podzemlju - reče i dodaje da je nevjerojatan osjećaj kad je čovjek u jami te kad namjerno isključi svjetiljku i nađe se u totalnom mraku i tišini.

- To je toliko dobro, predobro! Toga nema ni na Marsu ni na Mjesecu. Jedino mjesto gdje možete doživjeti totalnu tišinu i mrak je podzemlje - zaneseno će na kraju našeg razgovora drniški rekorder u darivanju krvi.

Na tromboferezu u KBC Split

Anton je kao član HGSS-a 2010. godine bio na helikopterskom dežurstvu u Divuljama. S njim je bio i prijatelj Ivan Host iz Zagreba i pričali su o svemu i svačemu.
- Rekao sam mu kako je taj tjedan akcija darivanja krvi u Drnišu, da krv dajem četiri puta godišnje i ne bih htio izgubiti ritam. Predložio mi je da odem u KBC Split, što sam i učinio. Tad sam od doktorice Jagić doznao da postoji i trombofereza. To vam je aparat koji separira samo trombocite i postupak traje više od sata. Ležite na krevetu s iglom u ruci, aparat iz vas izvlači dozu krvi, separira trombocite i vraća krv u venu, pojasnio nam je Anton. Na tromboferezu se može ići jednom između dva redovita davanja krvi, nakon mjesec i pol dana, što su on i njegov prijatelj Hrvoje Tomić, također dobrovoljni darivatelj iz Drniša, redovito činili do prije dvije godine. Nisu oni odustali, već im je u Transfuziji KBC-a Split objašnjeno da su se promijenili neki parametri te da zbog toga više ne mogu davati trombocite. Trombofereza se računa kao jedno darivanje krvi i zato je Anton, s obzirom na godine, relativno rano došao do 109 darivanja.

Naslovnica Županija

Najčitanije