KAKO ZLARIN ZAPRAVO ŽIVI BEZ PLASTIKE Dogurali smo do UN-a! Ali dostava na otok i dalje je avantura!

KAKO ZLARIN ZAPRAVO ŽIVI BEZ PLASTIKE

Kad sam prije nepunih godinu dana prvi put čula za ideju, a zatim i prvi put pisala o tome kako bi Zlarin trebao postati otok bez plastike, sve mi je to izgledalo vrlo pametno i zgodno, ali da sam imala previše vjere da će i biti moguće, pomalo i nisam.
Činilo mi se da previše dobro poznajem društveno okruženje (a ono mi i dalje podržava određene sumnje) da bi sve to moglo uspjeti.
Premda, Zlarin je zaista nešto osobito na ovim prostorima i među pet šibenskih naseljenih otoka, a i šire. Ima neki osobiti vitalitet i pozitivu, ima mlade obitelji koje su uspjele oživiti davno upokojenu osnovnu školu!, ima bogate, kvalitetne i duhovite kulturne i društvene programe, naravno, i svoje tradicije. Tamo Mjesni ured nije samo formalna jedinica lokalne samouprave; timbar mjesnom životu daju žene iz KUD-a Koralj, vatrogasci iz DVD-a, ima Zlarin svoj Yacht klub, butigu, hotelčić, poštu, pisce, umjetnike naposljetku... Cijeli taj društveni život s bezbroj aktivnosti, za nekih 150 duša zimi, koordinira maleni ured Turističke zajednice koji je svojedobno bio ogledni primjer tvrdnji da ne treba ukidati male turističke zajednice, kad je pametnoj državi palo na pamet da to učini!

Izbacili plastične vrećice

Od pametne države Zlarin nema puno – kao, uostalom, baš ni jedan hrvatski otok, napose – ali napose! – svaki mali otok. Više država ima od Zlarina i drugih malih otoka s čijim se čistim morem, koloritom i tradicijama dobro reklamira na turističkom tržištu – kao što je državu, i to upravo imenom i primjerom malenog Zlarina, nekidan u UN-u izreklamirala naša predsjednica.
I ovu priču o otoku bez plastike Zlarin je počeo sam – bez pametne države. U trenutku kad ona, država, nema riješene temeljne strategije i dokumente vezane uz ekološku budućnost, klimatske promjene, rješavanje otpada... mali je Zlarin napravio, evo, zapaženi iskorak.
Toliko zapažen da su ljudi tamo već umorni od posjeta novinarskih ekipa i odgovaranja na novinarska pitanja. Jer pokušati funkcionirati bez plastike, to je danas ravno čudu.
Lanjska Brudetijada – urnebesno, ali slasno natjecanje u spremanju brudeta na Fingacu, u kojem sudjeluje desetak nezamislivo duhovitih i kuharski spremnih ekipa – iza sebe je ostavila sablasnu sliku: prije izlaska na teren Gradske čistoće Fingac je bio posut plastičurijom, čašama, pijatima, priborom za jelo.
Našla se tamo na zlarinskom ljetovanju i Ana Robb Grgić, podrijetlom Zlarinka koja živi u Francuskoj, udana u Engleskoj. Slika Fingaca ujutro poslije brudetijade, i znanja i informacije koje je kao ekološka aktivistica i stanovnica jednog drugog podneblja nosila sobom, kliknuli su u ideju: da se Zlarin "samoproglasi" otokom bez plastike. Tada je Mjesni odbor vodio još jedan mladi čovjek koji živi, radi i ima obitelj na Zlarinu, Toni Biberica, od poznato radišnih Biberičinih.
Malo pomalo, ove je zime u hotelu "Koralj" upriličena prezentacija projekta u kojem su Ani Robb Grgić priskočile Nataša Kandijaš i Ivana Kordić i – pokazalo se – cijeli Zlarin.
Svi mjesni ugostitelji, butige, društvene organizacije... svi su potpisali dokument o pristupanju ideji i projektu Zlarin bez plastike. To je značilo da će već u sljedećem razdoblju, svakako već ovoga ljeta, iz svojih poslova izbaciti plastične vrećice, plastične pinjure, nožiće i žlice i, naravno, čaše.
– Ma je li baš bilo tako...? Vidila sam previše najlonskih vrećica u rukama poslije spize... – tobože sumnjičavo pitam Katarinu Gregov, direktoricu Turističke zajednice koja je uvijek u središtu svih zlarinskih društvenih angažmana, a naročito onih s djecom, s udrugom Bodulići i svim onim čudima koja se za zlarinsku djecu organiziraju cijele godine. Bogami, rasti u Zlarinu danas je sigurno puno bolje i kvalitetnije nego na kopnu!
– Ma kako nije! To je bilo malo početkom ljeta, dok nisu stigle biorazgradive vrećice. Problem nam je bio i novi način odlaganja otpada koji je realiziran skoro usred ljeta pa je sve to možda bilo malo zbunjujuće i odavalo drukčiju sliku. No, u svim ugostiteljskim objektima gdje se ne rabi klasičan pribor za jelo, u dućanima, uzeli su biorazgradive vrećice i prodavali naše čaše s logom ove akcije kao suvenire! "Škatulica" je prodala do jednu, to je na Zlarinu bio zaista tražen suvenir. A biorazgradive vrećice... jesu skuplje, stoje dvije kune, platnene 15 kuna, ali onda će svatko misliti da to ne treba baš olako baciti. U dućanu je problem još i onaj crveni najlon za umotavanje mesa, to još nismo riješili. Brudetijada je ove godine prošla s tim čašama koje su se uzimale uz kauciju – možeš ih vratiti i dobiti svoj novac, možeš ih zadržati, ako ih baciš, uzet će netko drugi i dobiti tvoj novac. Vrlo jednostavno.

Kako smo 'uložili' 12 milijuna kuna

Sve to Zlarin pomalo uključuje u projekte, programe, skupove vezane uz zaštitu mediteranskih otoka.
– A svi ti medijski prilozi, sva "klikanja", "sheranja", svi posjeti, dijeljenja i gledanosti... donijele su nam korist kao da smo u promidžbu uložili 12 milijuna kuna! To nam je izračunala jedna agencija – govori Kata Gregov.
No, kako je to izgledalo iznutra?
Možda je najbolji primjer ugostiteljski obrt "Jež" Katice i Damira Vukova. Oboje su vrlo poduzetni ljudi. Katica je svojedobno otvorila obrt "Čuvarkuća", koji nudi usluge održavanja, obilaženja, uređivanja, otklanjanja manjih tehničkih kvarova... za sve one koji u Zlarinu imaju kuće za odmor, a žive daleko i u vječitoj brizi – što li je s kućom na Zlarinu.
Evo što Katica govori o svom ovoljetnom iskustvu u projektu Zlarina bez plastike. To je u ovom trenutku možda najzanimljiviji dio ove priče, budući da se o svemu ostalome više-manje zna – evo, do Ujedinjenih naroda!
– Praktički jedino mi imamo ponudu uz koju ne ide klasičan pribor za jelo, pa smo morali nabaviti čudo toga: drvenih pinjurića, noža, žlica, žličica za sladoled. Ajde, slamke od papira su već postale nekako uobičajene... Bogme nam je to zadalo puno posla, i to ono kad je najgore, kad pripremaš objekt za početak sezone. Bili smo u velikim potragama i zbog kvalitete, i zbog cijena, i zbog činjenice da to uopće i uglavnom ne postoji kao stalni asortiman veleprodaja, premda u reklamama i ponudi tvrde drukčije. Kao imaju, a ti dođeš i nađeš prazne police. Zvali smo Zadar, Split, Rijeku, bile su to potrage za ispalit na živce!!! Evo, Ledo nam je do sada one plastične žličice za sladoled davao gratis. Sad smo to morali posebno kupovati, odnosno naručivati, što je bilo mukotrpno i skupo. Ali smo izdurali. Premda je bilo puno prilika za reći: a šta mi je ovo trebalo!
Pošalješ narudžbu – kazuje Katica Vukov, a onda je dostava na otok prava avantura. Nema dostave na otok, pa trčiš u Šibenik čekati kamion u prolazu, i sve to moraš prebaciti do broda i Zlarina. Neki ni u Šibenik ne voze vikendom. Znači, dok s kopna ne dođu žličice – u "Ježu" nema sladoleda – makar ga ima. I bar da ti roba, koju plaćaš puno skuplje, dođe za dan-dva, nego koji put treba – sedam dana!
– Trebalo bi upirati na velike firme da više ne rabe i ne šalju plastične žličice, evo recimo za sladoled, nego da odmah šalju drvene, bar da nam olakšaju transport. Tako bi se i oni mogli uključiti u ove naše lokalne, a tobože globalne, napore.

U spizu sa starim koltrinama

A ako neće velike tvrtke, hoće Katina sestra Nevenka Božanić. Nevenka je, pak, organizirala radionicu šivanja vrećica za spizu od starih koltrina...
– Svi su obaviješteni da donesu stare zavjese, a vrećice od njih odlične su za voće, povrće i ribu. I lako se peru. Napravili smo radionicu s dva šivaća stroja i krojačnicom na stolu, jako su nam svi pomagali, a naročito turisti, stranci. Dali su ruku, donosili iz dućana osvježavajuća pića, svakako, podijelili smo na plaži i u mistu popriličan broj vrećica od starih zavjesa. Ima ih još u Turističkoj zajednici, a mi razmišljamo da napravimo stalnu radionicu i da tako nastane fond tih šivenih vrećica za spizu.
Prije ljeta smo pisali da će se u akciju uključiti i novi povremeni stanovnik Zlarina, naš poznati slikar Vatroslav Kuliš.
– Pa i napravio sam probni primjerak, ali nisam bio zadovoljan bojom, a onda je došlo ljeto koje smo proveli na Zlarinu i izvan mogućnosti da radim na tome. Sad smo u Zagrebu i obnavljam tu ideju. Uostalom, ne mora sve biti ljeti, moje su vrećice ionako namijenjene samo lokalnom stanovništvu pa ćemo tu akciju napraviti posezonski – govori Kuliš.

Naslovnica Županija

Najčitanije

Njemu je stalo Ogorčeni Kistanjac posegnuo za "mafijaškom" metodom kako bi ukazao na problem nelegalnog bacanja klaoničkog otpada: na vrata Općine objesio je najlon većicu s volovskom glavom

Ogorčeni Kistanjac posegnuo za "mafijaškom" metodom kako bi ukazao na problem nelegalnog bacanja klaoničkog otpada: na vrata Općine objesio je najlon većicu s volovskom glavom
Na ulaznim vratima zgrade Općine u Kistanjama osvanula je volovska glava u plastičnoj vrećici obješenoj o kvaku....
Ogorčeni Kistanjac posegnuo za "mafijaškom" metodom kako bi ukazao na problem nelegalnog bacanja klaoničkog otpada: na vrata Općine objesio je najlon većicu s volovskom glavom