Suknovci Susjedi mislili da su se braća Dujići potukli oko imovine, a oni napravili - raj: 'Moji gosti jedva čekaju zalit vrtal!'

Suknovci

Složna braća kuću grade – stara je narodna poslovica. No, u novije vrijeme sve je manje složne braće, makar kad su u pitanju nekretnine. Još su rjeđi primjeri zajedničkih investiranja u starinu.

Upravo je to, međutim, slučaj s braćom Dujić koji nikada među sobom nisu podijelili djedovinu u Suknovcima, prominskom seocu nadomak Oklaja, općinskog sjedišta. Ali su je uzorno obnovili i uredili okućnicu! Njihovo zajedništvo očigledno je i po stalnom prebivalištu u Velikoj Gorici. Damir, Ante i Marin Dujić su oduvijek na istoj adresi.


Ne bi ni saznali za tu idiličnu obiteljsku priču da stjecajem okolnosti nismo upoznali Zdravka Dujića, njihova prijatelja i daljnjeg rođaka, koji je među prvima u tom kraju uredio i obnovio staru kuću koju je od oca dobio u nasljeđe.

Otpremnina za obnovu

Uglavnom, Zdravko se skrasio u zadarskom Diklu, a kako je otišao u prijevremenu mirovinu, otpremninu je investirao u kamenu prizemnicu u Dujićima. Danas tu odluku smatra odlučujućom za novu fazu svoga života. Jer, nepunih pet godina poslije, njegova kućica s uređenim bazenom u Promini turistima je toliko atraktivna da je i ove godine bukirana sve do 12. listopada. Iako su, u strukturi gostiju, Nijemci najzastupljeniji – u njoj uživa cijela Europska unija, a vlasniku dodatna turistička kuna, odnosno euro, osigurava dostojanstvene umirovljeničke dane. Nije se od toga obogatio, niti će se ikada obogatiti, čak ni uštedjeti ali, veli u šali, barem ne mora izbjegavati društvo u kafiću. Za kavu će se uvijek naći.

– Gosti su oduševljeni ovim krajem, seoskom jednostavnošću, mirom i tišinom, a posebno vrtlom u dvorištu. Sami beru pomidore, kukumare, tikvice i paprike...To smatraju egzotikom. Virujte mi da mene ništa nije dopalo. Još kad ih zamolim da zaliju zelenje, ne mogu od sriće. Jedva čekaju! A kako tek obožavaju prirodu! U četvrtom misecu sam dva tjedna imao Šveđane koji su bili van sebe od zadovoljstva šta su se našli u Promini. Lani mi je isto bija jedan njemački bračni par psihijatara koji je bio opsjednut lavandom, bumbarima, pčelama... Mi, domaći, to i ne primjećujemo. Uzimamo zdravo za gotovo, a oni su dirnuti. Ove se godine sezona produžila. Krcati smo, a da budem iskren – i nije mi drago šta se otišlo u jesen jer imam vinograd... Kako ću trgati kad su gosti u kući?! Tako se šalimo u obitelji, među sobom, da ću i turiste uputit na trganje i kasnije im napraviti marendu ispod velikog 'rasta podno kuća, pa nek se snimaju za društvene mreže – ispričao nam je Zdravko dok smo hodali kroz zaselak između kuća.

Na nekih 50-ak metara od asfalta koji vijuga selom, bijelim putom stigosmo u široku avliju braće Dujića i ljekovitu, debelu hladovinu pod koštelom. Dočekaše nas Damir i Ante, duhoviti dvojac koji se istog trenutka stavio na raspolaganje nenajavljenim gostima. I najmlađi Marin bi došao da baš ovih dana, kao predani folkloraš, nije zauzet pripremama za odlazak svog KUD-a iz Velike Gorice na neko gostovanje u inozemstvo. Braća su pozlatila svoju djedovinu i staru kuću od koje je rat ostavio samo ruševine zarasle korovom obnovili iz temelja, onako u kamenu, u skladu s tradicijom. Mislili su na svaki detalj i izvana i iznutra i oko kuće. Posadili su lavandu, dunju, krušku, jabuku, trešnju... uredno pošišali travu. Za svoj gušt osigurali su i bazen, kad pravo zapeče da se imaju gdje osvježiti.

Sve srušeno i zaraslo

– Evo jedan zanimljivi detalj – probio je Ante led i odmah dao naslutiti da će se priča nastaviti u revijalnom tonu – kad smo došli ovdje poslije rata, gledamo oko sebe... sve srušeno i zaraslo. Mislimo se, šta ćemo? Kako ćemo? Nemaš love, nemaš ništa. Nađem ja tako neke majstore Bosance i jednom od njih govorim kako ni sam ne znam odakle bi točno počeli. Veli on meni onako suvereno, znalački: majstore, pa što se ti, bolan, zajebavaš? Što mi sve ovo lijepo ne bi srušili, pa fino poravnali i zabetonirali. Bit će ljepše! Zanimljiva vizija, kažem mu ja – aj, odi malo sa mnom da ti nešto pokažem. I odemo mi niz put, malo niže sela odakle puca pogled na cijeli kraj. Vidiš li, upitah ga, onu crkvu na brdu. Vidim – odgovori. A vidiš li kampanel? Vidim, reče, kako ne bi vidio. E, reko, točno tamo leži dida koji nam je u nasljedstvo ostavio kuću. I gledaj, ovim su prostorom prošle vojske i vojske od Venecije, preko Turaka na ovamo, vodili se ratovi i ratovi i niko je nije srušio. I baš da je ja srušim zato što si mi ti to rekao – taj koncept neće ići. Odmah je znao na čemu je – živopisan je bio srednji brat.

Svom je Bosancu, veli, pokazao i kamen na kantunu kuće od jedno 500-600 kila i sugerirao mu da pokuša predočiti kako je bilo nekadašnjim graditeljima, koji su pri gradnji kuće baratali najprimitivnijim alatima.
– Nekako mi se čini da je onda malo živahnije pristupio poslu – nasmijao se Ante.

Damir nas je, pak, poveo u obilazak interijera kamene prizemnice kojoj ni za najvrućih dana nije potrebna klimatizacija. Temperatura je upravo idealna. Braća su restaurirala stare grede, kamen kojim je bio obložen zid nekadašnje kužine, samo su temeljito očistili. Zadržao je onu davnu patinu. Dnevni je boravak širok i komodan, a namještaj teški, drveni, baš onakav kakav se uklapa u ambijent. Po zidovima su povješane fotografije pokoljenja Dujićevih, na prozoru staklena vaza s lavandom, a grilje onako baš temeljito napravljene, rustikalne.

– Netko će reći da je prerustikalno, ali nama se sviđa – slegnuo je ramenima Damir i još jednom zaokružio pogledom po unutrašnjosti prostorije.

Vanka za stolom pod koštelom između Zdravka i Ante zapodijenula se priča o tome kako su braća prvog dana poslije rata, kad su došli na imanje, teškom mukom pokosila nekoliko kvadrata dvorišta, toliko da mogu stati, a odmah se u roku od pet minuta sjatilo pet ljudi iz sela čestitati im.

Nemamo ništa

– Mi nemamo stolica, nemamo čaša, nemamo čime ljude ponuditi, nemamo ništa... ali oni su svejedno osjetili tu neku vibru, tu inicijativu i želju da se zajednički nešto postigne. A nikada nismo ni mislili o profitu i prihodu. U fokusu smo mi i naše obitelji i to ravnopravno, bez ikakvih podjela i dioba. Jer, nema diobe. Imamo set ključeva koje, dogovorno, može dobiti tko god od nas hoće i kad hoće. Znala se zanimati i to najbliža rodbina kako smo se podijelili. Kako to mislite – odgovorio bi protupitanjem. Pa, čije je ono soba – pokazali bi prstom, čija je ona druga, pa treća, kuhinja, konoba...? E, reko, to je moja. I ono je moja, i ono... A šta ti je onda bratovo – nisu mogli od čuda. Pa isto to, samo u drugo vrijeme, a nekad i u isto! Kasnije su odustali. To vam je posljedica zastarjelih razmišljanja u kojima se po Dalmaciji individualac uvijek stavljao u prvi plan, a zajednica marginalizirala – zaključio je Ante.

Trojica složne braće, inače, znaju biti i prilično temperamentni i glasni u verbalnom sučeljavanju različitih stavova. A rasprave, duge i bučne potraju obično satima. Nebitno o čemu. Jednostavno – traju. Jedna takva koja se vodila doslovno cijelu noć do jutra navela je susjedstvo na pogrešan zaključak. Mislili su da su se Dujići posvađali, pa i potukli, a oko čega bi drugog nego oko ostavštine.

– Nije to imalo nikakve veze. Pronašli su didovu fotografiju iz 60 i neke godine na kojoj sidi s bocunom od litre i čašom ispred sebe. Raspravljalo se je li čaša obična ili je sa štiklicom. Al, ko bi to dokaza selu. Ja sam bija, reka sam im. To je takva priča, tako se razgovaraju. Al, ne bi to niko uvjerija – prisjetio se Zdravko.

Nadovezao se Ante:
– Bilo je: čaša je na štiklicu! Nije! Je! Vidi se na slici! Ne vidi! Čim bi zauzeo jedan stav, brat bi zauzeo drugi. I tako – udri do zore! Čude se susjedi. Kao, zar je to bitno! Da bitno! Pa reko – je li ima koja važnija stvar od toga?! I tako, konačno su odustali!

A nisu Dujići zanimljivi samo po obnovljenim kućama. Interesantno je da su mnogi imali isto ime i prezime.
– E, to je fantastična stvar. Kad sam bio klinac, tu u ovom krugu od 300 metara bilo je 13 Anta Dujića. E, sad, da bi se razlikovali, svaki je imao nadimak. Moj dida je bio Tončilo, stric je bio mali rastom, pa je bio Ante Maći, a njegov bratić – taj je bio rmpalija visok dva metra – njega su zvali Ante Veliki. Jacin stric je bio Antela, a bio je onda i Antiša, Anturina i Ante Jokičin, Ante Stipićov, Ante vaki-Ante naki, uglavnom svaki je ima svoj nadimak. I sad – umre Ante Veliki i idemo Zdravko i ja na sprovod u Kaštele, nose ljudi križ, a na njemu piše Zdravko Dujić. Skočili mi – u krivom smo sprovodu, šta sad?! Ma ne, rekoše nam, on se zvao Zdravko. Ma ko?! Ante Veliki. Pa što su ga zvali Ante?

Pismo u Njemačku

Nasmijasmo se do suza na Antinu prispodobu. Još više na priču kako je i sam dobio ime.
– Bilo je ovako. Naš stari je radio u Njemačkoj i tako se dogodilo da se za njegove odsutnosti rodio prvi sin. Kako će se zvati? Poslano je pismo u Njemačku, ali konkretan odgovor nije stigao. Pali su različiti prijedlozi, ali je presudila tetka koja je živjela u Zagrebu. Poslala je telegram i sugerirala ako se malom nije dalo ime – nek bude Damir. Šest godina kasnije rodim se ja i ponovi se ista priča – opet pismo u Njemačku, pismo iz Njemačke. Rodio nam se sin, kako ćemo ga zvat. A šta ja znam, daj ti ime, pa daj ti... Mario, neko je predložio, ali kako se dva mjeseca ranije rodio bratić Mario, nije bilo smisla. Možda Dario? I tako su se oni dopisivali, a moj je dida Ante sve to gleda i sluša – strateški je Ante zastao u priči i nastavak prepustio bratu koji se sjeća događaja.

– Sidimo ode – reče Damir – ja, pokojna baba i moja mater i gledamo kako did dolazi od Kule popriko iz općine prema kući. I dođe on, a žene očekuju šta će reć. A on – ništa. I moja mater, prva progovori. Veli: Ćako, kako si malom da ime? Onda je uslijedila ona povijesna rečenica: A, kako sam mu da ime! Prvog ste mi zajebali, a nećete drugog!

Za ultimu smo još napravili đir do vinograda i nazad, obišli Zdravkovu starinu i taman kad smo mislili pozdraviti se s Dujićima i ući u auto shvatili smo da imamo slične šešire. A to je trebalo litretati. Ako nizašto, a ono zbog toga da se Damir i Ante, a možda i Marin mogu oko sličnosti šešira konstruktivno svađati do zore. Kad se već oko kuće, kućišta i ostavštine nikada nisu.

TU SMO ROĐENI Babica bi došla treći dan

– Damir i ja smo rođeni ovdje, baš u ovoj prostoriji. Kad smo počeli obnavljati kuću improvizirali smo nekakve ležajeve i baš mi je u tom trenutku palo na pamet pitanje: koliko je uopće moguće približiti se rodnom mjestu?! Reko, mi smo točno na rodnom mjestu, baš tamo gdje smo se obojica rodili, unutar metra. Jer, u to se vrijeme nije išlo rađati u bolnicu, nego se rađalo kuće. Babica bi najčešće došla treći dan ustanoviti da je sve u redu – ispričao je Ante.

NISMO ZA ASFALT Divota prašine

– Zašto nas tri brata nismo za asfalt od glavne ceste do našeg dvorišta? Jer se jednostavno ne uklapa u ovaj seoski ambijent. Ovog bijelog puta koji vodi do kuće ima ravno 50 metara, i bila bi prava šteta narušiti svu tu prirodnu idilu. Čemu? Da je pristup nečim onemogućen, ili da je dionica duga pet kilometara – to je druga stvar. Ali ovako, okruženje je kao da si se vremenskom mašinom katapultirao u djetinjstvo. Prašina škripi pod nogama, bockaju te kamenčići, divota je to, a ne nikakva muka – kategoričan je Damir.

Naslovnica Županija

Najčitanije

Politički karusel Burna sjednica Županijske skupštine u Drnišu; Opet u glavnoj ulozi Stipe Petrina: Ova država na lopovski način otima privatno vlasništvo, da bi ga založila jer se zadužila kod Kineza

Burna sjednica Županijske skupštine u Drnišu; Opet u glavnoj ulozi Stipe Petrina: Ova država na lopovski način otima privatno vlasništvo, da bi ga založila jer se zadužila kod Kineza
Skupština Šibensko-kninske županije zasjedala je po drugi put u Gradskoj vijećnici Drniša, što je neke vijećnike...
Burna sjednica Županijske skupštine u Drnišu; Opet u glavnoj ulozi Stipe Petrina: Ova država na lopovski način otima privatno vlasništvo, da bi ga založila jer se zadužila kod Kineza