REPORTERSKI ĐIR POKROVNIKOM Nekada su u njemu vidjeli šansu za bolji život, danas su se skroz ohladili: Nemojte nam više obećavati aerodrom, samo bi nam goste rastjerali

REPORTERSKI ĐIR POKROVNIKOM

Da ste tamo, početkom devedesetih, pitali Pokrovničane, hoće li da im se napravi aerodrom, sigurno nema nijednog koji bi vam odgovorio negativno. Svi su u tome vidili svoju šansu. Jedni da bi prodali zemlju koja ionako ne vridi ni vragu, drugi da bi se zaposlili na cipanju karata, one treće, malo lipuškastije da bi bile stjuardese, a četvrti, malo spretniji da bi namisto autobusa vozali avi(j)one.

– To ti je, rođo, lakše nega gonit auto po cesti. Ne moraš se držat trake, gori ti nema nikakvih znakova, a i ne moraš davat žmigavac! – tumačija je mulariji svojedobno isprid mjesnog dućana jedan šta je ima iskustvo – letija je iz Splita prema Beogradu, dok je služija – onu vojsku, među "plavcima" na Batajnici.

Danas, da Plenković i Butković baš i oće, pa navale koliko je sutra mećat kamene temeljce za pistu i toranj zračne luke, Pokrovničani više nisu za to zainteresirani. Razlog je prozaičan – buka aviona rastirat će im goste. Ode je, brajo, mir i tišina, a u perspektivi i seoski turizam, bazeni, zdrava hrana, najpoznatiji izvor žive vode u Zagori, koja nikad ne prisušuje, najstariji sir na svitu se ode pravija. "Šta će nama aerodrom? Sidneš u auto i eto te za tri kvarta od ure do Kaštela ili Zemunika! I to ulagano, poštujući prometne propise. To je nama naša autocesta dala!"

'A di ima vakog pogleda!'

Eto, tako su meni redom situvaciju tumačili moji Pokrovničani, dok me je glavar sela i prežidente od Mjesnog odbora Josip Lucić vodao okolo naokolo da mi pokaže sve komparativne prednosti s kojima njegov kraj raspolaže i na kojima temelji pretpostavke za streloviti razvoj.

"Nu, gledaj. A di ovo ima, vakog pogleda!" – kazao je, sav ponosan, meni i fotoreporterki Nikolini kada smo se popeli na brdo, uzvisinu iznad sela, zvano Gradina, na kojoj dominira prekrasna crkva svetog Mihovila. Koja se, veli mi Josip i taj podatak, prvi put spominje 1298. godine. A na zvoniku stoji ploča na kojoj je uklesano "Na čast Svetoga Mihovila arkanđela, na spomen starohrvatske glagoljaške samostalne župe Pokrovnik ovaj zvonik podiže fra Ivon Menđušić godine 1965."

Inače, kao što se može zaključiti po prezimenu, fra Ivon je bio i rodom Pokrovničanac, od oca Mate i majke Pere, rođene Aleksić. Sigurno je i njemu, kada nas odozgo gleda, drago kada nas vidi kako uživamo u lipoti ovoj svugdi dokle nam pogled seže. Koji će to vidikovac bit, pravi belveder. I more se odavde vidi, Kornati, Skradin, kanjon Čikole, Krke, Kistanje i vodotoranj, Velebit u daljini. Nije ni čudno što su ga projektanti Turističko-pješačke staze na rubnom području NP Krka, koja počinje od skretanje za selo, s brze ceste Šibenik – Drniš – Knin, stavili i predvidili urediti baš na ovom mistu.

"Inače, staza koju je projektirao pokrovnički zet Kamel Shihabi, diplomirani inženjer arhitekture, a izvodi je tvrtka Kameni zid, kao i vidikovac, nastavit će se sve do Midenog Brda, odnosno do Lovačkog doma u Ostrogašici, u susjednoj općini Unešić. Ipak smo mi jedna, zajednička župa", veli nam Lucić dok nas vodi bilim putovima kroz grabušu, kojima su do jučer samo ovce išle i di koji čoban ili čobanica za njima. Proširene su, uravnane, pokrivene bijelim tucanikom, škaljom, možda čak i malo previše... bilo bi bolje da je umisto trice teke više nule, lakše bi se uvaljalo, slažemo se. Javit će to Josip tamo di triba, u Grad Drniš, gradonačelniku Begonji iznit svoje mišljenje, da nije do njega...

Ima Pokrovnik i špilje – Stražanicu, Smokovaču i još jednu novu, u koju su se prije neki dan spuštali speleolozi iz Svetog Mihovila, istražujući je. Slike iz njezinih dubina su fantazija, ali lokaciju još ne smijemo odati, da ne bi ljudi išli sami, bez nadzora. Ali zato je Smokovača istražena u ciloj duljini od 85 metara i na dubini od 16,5 metara. Kad bi se otvorila za posjetitelje, bila bio senzacija.

Nije izvor za navodnjavanje

A da, bravo, tu su i tri lokve, isto kao znamenitosti Pokrovnika. Tu su blizu i stare Štrkaljeve štale, u kojima blago još drži Jere Štrkalj. Pored lokve u selu, tu je i lokva na brdu, pa lokva zvana Bliznica. "Zašto se tako zove? A ko će to znat? Je li more bit bila još jedna, pa se zavalila, ili se za nju ne zna. U svakom slučaju, nije to mala stvar. Lokve su u stara vrimena bile život, na njima se pojilo blago. A i ljudi na izvoru žive vode, zvanom Pećina. Zahvaljujući tome, Pokrovnik nikad nije bio žedan. I mi smo jedino selo, i ode i nadaleko bez bunara, gusterne il čatrnje! I po tome smo posebni. Nije nam bila potrba, kopat ni ziđat! Imali smo Pećinu, vrilo pitke, vazda studene vode".

A na tu Pećinu Josip je ponosan, kao i svi Pokrovničanci. Lipo su je uredili, svi zajno – Ministarstvo kulture, Grad Drniš, Šibensko-kninska županija, NP Krka, Vodovod i odvodnja, A.D. 2018. Svi pomalo, svak je da poteke, i staro zdanje, originalno "sagrađeno" 1890. godine zablistalo je novim, odnosno starim sjajem. Uređena je i ograda, renovirana su i stara vrata – veliki ključ je u Josipa, kao u Svetog Petra – stavljena je gusta mriža na zatvore, da ne ulaze beštije.

"Uredili smo i korito, s pumpom da se može napojit blago. I to mi, molim vas, dobro snimite, da se lipo vidi da nije istina šta neki govore, i pišu pritužbe, da se ne može napojit blago. Kud ćeš lipše i kulturnije nego na koritu! Je l' grijota da blago gaza po ovom uređenom dijelu! – kaže Lucić, koji je ljut i na Hrvatske vode što su dale pojedinim mještanima pravo da iz Pećine zalivaju masline. Tisuću i pol kubika godišnje, ali to nije godišnje, nego samo tri-četiri litnja miseca.

"Neman ja ništa protiv ljudi, ja bih bio protiv toga da mi je brat rođeni u pitanju, iz principijelnih, povijesnih razloga. Pećina je uvik pripadala svima, ne samo selu, nego i ciloj Zagori. Ode se dolazilo po vodu, da narod ne crkne od žeđi, kada bi sve drugo prisušilo. Ode se stalo, upočinilo u ladu ove koštele, i napilo se kada bi se išlo u Drniš, na sajam pješke, ili kod doktura, advokata, ili kakvim drugim poslon, i nazad. Istina je, danas svi imaju vodu, ali grijota je već i zbog toga da se izvor koristi za navodnjavanje. Prisušit će! Nema ona taj kapacitet. Bila bi šteta da ostanemo bez njega, ipak je to naša atrakcija i tradicija".

Mogli su ovo teke i asfaltirat...

A da izvor, vrilo, živa voda i danas kupi i okuplja ljude, i mi se brzo osvjedočismo. Jer, ištim što smo stali, evo ti već k nama i rodijaka Vice Copića, s kosom na ramenu, kao u stara vrimena. Friškog penzionera.

"A, ne, rodijak, krivo ti je to. Penzioneri su ti oni koji su išli u penziju da rade. Jer, nisu ništa radili u radnom viku. Ja san ti umirovljenik, koji je iša u mirovinu, da miruje. Jer je odradija puni radni vik, puni radni staž!" – veli meni Vice, a Josip mu odmah kontrira: "Ih, reka bi čovik da si radija u Švabe na baušteli. A radija u 'Elektri', kome je bilo ki tebi!"

U to, taman dolaze i dva friška HEP-ovca, u kamionu košari koja hitro sanira kvarove, Mate Grcić i mladi Dražen Marin, koji se zaposlio taman kad je Vice otišao u mirovinu.

– Mogli ste ovo teke i asfaltirat, kad ste već sve uredili! – podbada Mate Vicu i Josipa, ali mu oni uzvraćaju: – Mi smo to namjerno ostavili tako, mi seljaci ne bi znali odat da nam se stine ne valjaju ispod nogu...

Uto, s pravom, modernom kosom, Stihlovom pelaricom na autu, dolazi i Žarko Lucić iz maslina. On je u vojnoj penziji, u Šibeniku živi, a u rodno selo dođe urediti masline. Taman cvitaju. Lani je od 300-tinjak komada imao nekih 70 litara ulja. Nije bila neka godina, loša je bila i prikolani, ali zapriklani je bilo dobro – 300 litara. Ima na Pokrovniku dosta maslina, eto sam Drago Jakelić ih ima tisuću, bit će sigurno pet-šest tisuća komada. Ako ne i više. Lakše ih je radit nego lozu, ona je pipava, puno je oko nje posla. A je, ima i turista, počeli su ljudi i iznajmljivat, kuće s apartmanima, evo neki rade i bazene isprid kuća. Susjed Vice Copića iznajmljuje vilu s bazenom, trenutno ga nema, u Šibeniku je, pa ne možemo unutra. Ima tu i jedan šta je u Francuskoj, radnici mu taman rade, ali nezgodno je ić kod ljudi dok gazde nema.

Zato smo posjetili Antu Aleksića, 37-godišnjaka koji radi u Šibeniku, u CIAK-a na autodijelovima, a sa ženom – radi u Drnišu, učiteljica je u školi – gradi kuću za svoja tri sina. Ima, u Pokrovniku još pet-šest mladih familija, ode je lipo, mir tišina, na pola puta između Šibenika i Drniša, ima i škola do četiri razreda. Ali, tu pogodnosti staju, za sve drugo moraš ići gori-doli, vozat dicu tamo-amo, na aktivnosti, na trening, u vrtić. Ante se ne namjerava bavit turizmom, je razmišlja o tome, ali ništa zasad, barem dok ne isplati kredit. "Sad će bit deset godina kako smo tražili teren od države, puste papire vadili, jedanput, dvaput, triput, pa triba država pribacit na grad, pa grad onda to parcelizirat, pa prodavat. Pa AUDIO, pa DUUDI, jedna agencija druga, trista čuda, a godine idu. Pa smo svojim novcima kupili teren, privatno ga našli, pa pridali papire za građevinski materijal, da nam se (su)financira, u drugom misecu 2017.", govorio nam Ante.

Posljednji dalmatinski hajduk

– Ali, prošlo je, evo, dvi i pol godine, od države još ništa, ni glasa, papiri još tamo stoje. Toliko od države. Nešto je pomogao gradonačelnik Begonja, ono malo što je od njega tražio, napravio je. Nema druge, negi uzdaj se u se i u svoje kljuse. On i žena digli kredit na 17 godina, ukupno 71,5 tisuću eura...

A u isto se uzdaju i Dinko Lucić i supruga mu Jadranka. Ne boje se ni lašuna ni motike kad dođu u selo. Žive u Šibeniku, u Njivicama, u Brodarici imaju apartmane, pet njih, a isto bi napravili i u Pokrovniku, čak i bazen bi uredili i bavili se iznajmljivanjem. U mirovini su, imaju vrimena, imaju i za koga radit, imaju dva sina, pa misle djedovinu, staru kuću i posjed staviti u funkciju. Urediti najprije papire, riješiti infrastrukturu, a onda to sve lagano privoditi turističkoj svrsi. Njihova stara kuća ima i priču, u njoj je živio i posljednji dalmatinski hajduk, čuveni Brne Šuško. Za reklamu dušu dalu...

Svega ima u Pokrovniku. I to sve među svega 200-tinjak stalnih stanovnika. Što bi tek da ih je više, ko bi im na kraj došao...

Naslovnica Županija

Najčitanije

SDP 'opleo' po Pauku Župan priča o ulaganju u školstvo, a u svom dvorištu ima školu u Oklaju koja je u užasnom stanju, te školu u Sitnom Donjem do koje djeca uslijed kiša mogu doći jedino čamcem

Župan priča o ulaganju u školstvo, a u svom dvorištu ima školu u Oklaju koja je u užasnom stanju, te školu u Sitnom Donjem do koje djeca uslijed kiša mogu doći jedino čamcem
U povodu jučerašnjih javnih nastupa šibensko-kninskog župana Gorana Pauka, koji je apelirao na prekid štrajka, u...
Župan priča o ulaganju u školstvo, a u svom dvorištu ima školu u Oklaju koja je u užasnom stanju, te školu u Sitnom Donjem do koje djeca uslijed kiša mogu doći jedino čamcem