Dobrila Juričev Sudac, majka, baka, prabaka iz najbrojnije obitelji u Vodicama i jedne od najvećih u Hrvatskoj, proslavila je u subotu 90. rođendan.
Devetero djece, četiri kćeri i pet sinova, rodila je ova dobroćudna starica. Loza se širila, pa danas, kaže nam s ponosom slavljenica, ima 30 unučadi i 25 praunučadi. Većina njih okupila se na velikoj rođendanskoj proslavi svoje majke, bake i prabake, a gdje drugdje nego na Sučevu stanu, nekada oskudnoj kućici u polju u zaleđu Vodica, na kojemu je Dobrila provela veliki dio života s pokojnim suprugom Antom. Uz Dobrilu, za velikim rođendanskim stolom sjedilo je osmero njezine djece: 69-godišnja Anka (Iva) došla je iz Njemačke, 67-godišnji Mate iz Australije, a 63-godišnji Andrija iz Njemačke. Do njih 60-godišnja Anđelka, pa 58-godišnji Radoslav, 56-godišnja Divna, 52-godišnji Boško i, najmlađi među njima, 48-godišnji Nenad. Okupili su se zetovi i nevjeste, njihova djeca i djeca te djece, a među njima najmlađi Dobrilin praunuk i Boškov unuk, jednogodišnji Ante, koji nosi ime po svom pokojnom pradjedu. S tugom u srcu prisjetila se Dobrila svojih prerano preminulih – kćeri Radojke i svoje unuke Gordane, Radojkine kćeri.
– Rodila sam se prvi šestoga 1929. godine u Tišnjanskoj Dubravi, djevojačko prezime mi je Špadina. Za svoga Antu u Vodice sam se udala 46., sa 17 godina. Još sam bila maloljetna, pa se sićam da su moji roditelji potpisali papire na sudu u Šibeniku kako bi se mogla vinčati. Iz siromašne obitelji došla sam u jednako siromašnu i težačku obitelj. Živili smo ovdje na Sučevu stanu sa svekrom i svekrvom, radilo se stalno po polju i imali smo dosta ovaca i konja. Bilo je gladi i siromaštva, švenaka i buha, sve sam to prošla. Odilo se u polje kopati i vodilo ovce na ispašu s komadićem kruva, šakom suvih smokava i malo vode – kaže nam Dobrila.
Govori nam da je zatrudnjela nakon tri godine braka i 1950. godine rodila prvu kćer.
– Anku, Matu, Andriju i moju pokojnu Radojku rodila sam ovdje na "Sučevu stanu". Porodile su me u to vrime vodičke babice Ruža, Dobrila Čeprljugina i Vice Kinkležova. Sićam se, jednom sam kopala do kasno navečer u Mrdakovici, a sutra ujutro sam bez problema rodila. Ostalih petero rodila sam u šibenskoj bolnici. Uz obavljanje kućanskih poslova i poljske radove, podizala sam svoju dicu. Odgajala sam ih u kršćanskom duhu. Stalno sam im isticala kako trebaju biti pošteni i da se to na kraju isplati. Danas, kada sam doživila, fala Bogu, ovu duboku starost, ponosna sam na svoju dicu. Nikad u ovih 90 godin nisu me povridili, nisu mi rekli grubu rič. Uvik su me iskreno poštovali ričima i djelima – kazuje Dobrila, vitalna i prisebna 90-godišnjakinja, prisjećajući se najsitnijih detalja svoga dugog života.
Pola stoljeća s Antom
Spomenula se i svoga životnog suputnika Ante, koji je umro 1990. godine.
– Skupa smo proveli gotovo pola stoljeća života, izveli dicu na pravi put. Bilo je lakše kada se on zaposlija u šibenskom brodogradilištu "Škorpiku". Sagradili smo obiteljsku kuću u Zatonskoj ulici, uz Magistralu i u nju se sa Sučeva stana preselili sredinom šezdesetih godina. Moj Ante umra je u 63. godini, pred početak Domovinskog rata – kaže nam Dobrila.
Posebno je ponosna, dodaje, na svoja tri sokola koji su se među prvima, kao dragovoljci Domovinskog rata, uključili u obranu Hrvatske od jugosrpske agresije.
– Moj Radoslav bija je pet godina tenkist 113. brigade, za njegovu hrabrost zna cila Hrvatska. Boško je bio pripadnik specijalne postrojbe HV-a, a najmlađi Neno, kao bojovnik ZNG-a 113. brigade, teško je ranjen na Velikoj glavi u skradinskom zaleđu i umirovljeni je ratni vojni invalid. U Domovinskom ratu sudjelovala je i kćer Anđelka, bila je pripadnica logističke baze Hrvatske vojske – govori nam tečnim rječkom Dobrila, dok sa suzama radosnicama u očima pogledava na članove svoje obitelji okupljene na njezinoj rođendanskoj proslavi.
– Prošla sam teške godine života, bilo je neimaštine i gladi. A evo danas, kad slavim svoj devedeseti, mogu reći da sam sritna žena, najsritnija na svitu. Podjednako volim svu svoju dicu, nevjeste, zetove, unučad i praunučad. Sve su to moja dica, moje veliko bogatstvo. Blagoslovio ih dragi Bog, i sve moje prave Vodičane. Najsretnija sam i najbogatija žena na svita jer, uz svoju dicu i sve naše prave ljude, živim u slobodnoj državi Hrvatskoj, za koju sam živila i za koju ću umriti – kazala je naša slavljenica Dobrila Juričev Sudac.
Proslavu okruglog rođendana svoje majke nekako najemotivnije je doživio najstariji sin Mate, koji je davne 1970. godine napustio rodnu grudu i trbuhom za kruhom otišao u Australiju.
– Nisam još bio navršio ni 18 godina kada sam otišao iz rodne kuće. Prošlo je već gotovo 50 godina i kroz to dugo razdoblje bio sam doma samo tri puta; sada sam zbog majčinog rođendana došao četvrti put. Živim u Melbourneu, žena mi je Slavonka, šokica iz okolice Vinkovaca. Imamo veliku obiteljsku kuću vrijednu milijun dolara, troje djece i dvoje unučadi. Mukotrpno smo radili, danas sam u mirovini, i dobro je. Međutim, sve te godine u meni je bila prisutna stalno nostalgija i čežnja za rodnim domom, roditeljima, braćom i sestrama, za mojim Vodicama i domovinom Hrvatskom. Presretan sam što smo se okupili svi zajedno i s našom materom proslavili rođendan. Ovaj susret još je više u meni probudio želju da se pod stare dane zastalno vratim u rodno mjesto. A nikad se ne zna što donosi sutra – kazao je Mate Juričev Sudac.
