Iako je za posjetitelje otvoren cijele godine, u Nacionalnome parku Krka sezona 2019. upravo je počela ovih dana, kad su Krkom počeli voziti i brodovi nakon zimske stanke.
– Posljednjih godina NP Krka sve više se okreće atraktivnostima boravka gostiju u prirodi na lokacijama posebno pripremljenim za takve svrhe, kao što su brojne pješačko-edukativne i biciklističke staze, kojih je čak 240 kilometara, vidikovci nad kanjonima Krke i Čikole te drugi lokaliteti – kaže Tihana Jurić iz Službe za odnose s javnošću s kojom smo pošli u obilazak dijela NP Krka.
– To je jedan od načina rasterećenja glavnoga punkta u srcu sezone, Skradinskoga buka. Inače, dodaje Tihana, lanjske 2018. godine, NPK je posjetilo rekordnih milijun i 500.000 gostiju, a za prva tri mjeseca ove godine bilo ih je 34.000 ili 14 posto više nego u istome razdoblju 2018. godine.
Pogled na kanjon Čikole
Krenuli smo prema povijesnome naselju Ključ, jednom vidikovcu u blizini, odakle je prelijep pogled na kanjon Čikole s liticama visokim više 150 metara.
Iako taj živahni pritok Krke u ovo doba zna žuboriti vodom, njegovo je korito suho kao usred žarkoga ljeta. Pa se s te visine doima kao uska staza što vijuga kroz kamenjar. Zapadno od nje je cesta s mostom nad Čikolom. Na visini vidikovca treba zastati i samo gledati. Pogled oduzima dah.
Na velikoj zelenoj ploči zataknutoj pri vrhu litice naznačeno je da onuda vodi pješačka staza duga 2600 metara. Da bi ju se prešlo, kako piše, potrebno je sat i dvadeset minuta. Očito, staza je na tim strminama prije svega namijenjena iskusnim i spretnim penjačima.
Put nas je odatle vodio kroz miljevačka sela do vidikovca nad Visovcem, koji usred jezera i podnevnoga proljetnoga sunca odiše zadivljujućom ljepotom. Na red je došao i Roški slap, gdje su u to vrijeme bili tek rijetki gosti. Zato smo posjetili legendu toga kraja Antu Marasovića u njegovoj kući sagrađenoj još prije Drugog svjetskog rata, koji je na tom atraktivnom mjestu desetljećima na usluzi turistima i namjernicima.
S nostalgijom se prisjeća nekih davnih dana.
– Šezdesetih godina u Roškome slapu snimali su se dijelovi - eksterijeri čuvenoga filma "Winnetou", u čemu sam i sudjelovao kao statist. O svemu tome čuvam i jednu fotomonografiju – zbori Ante. Danas o svemu tome u Roškome slapu nema ni traga ni spomena, a vrijedilo bi.
Kult Winnetoua
Ima ljudi koji se toga sjećaju i koji su ovdje navraćali. Jedan od njih je i Francuz Andre Yves Fasez, koji također pamti ta filmska događanja. Ugostio sam i nekadašnjeg talijanskog medijskog magnata i političkog moćnika, kontroverznog Silvija Berlusconija, koji se došao diviti kraškoj ljepotici Krki. Na usluzi sam bio i našoj opernoj divi Ljiljani Molnar Talajić.
Film o Winnetouu režirao je Harold Reinl u koprodukciji Jadran filma. Scenograf je bio preminuli Vladimir Tadej. Tada smo ga i upoznali, kao i pokojnog Pierrea Bricea koji je tumačio lik Winnetoua. Od njega smo u jednome druženju na dar dobili kutiju kubanskih cigara. U ekipi je bila i njemačka glumica Elke Sommer koja je glumila Winnetouovu squaw, uz druge zvijezde velikog platna toga doba.
Dugo je postojala, dodat će Ante, i jedna međunarodna udruga koja je njegovala kult Winnetoua, čiji su članovi redovito obilazili rijeku Krku, posebno Roški slap, odjeveni u trapere i Indijance.
Naš ophod završili smo u Laškovici nad Roškim slapom, gdje je novi, dobro opremljeni prihvatni punkt s recepcijom i ugostiteljskim objektom NP Krka. Smješten je u obnovljenoj zgradi stare osnovne škole koju su četnici 1991. zapalili i koja je ostala ruševinom sve do lanjske godine. Sada služi pravoj svrsi.