BLEJE OD ZDRAVLJA U mjestu Utore Donje posjetili smo jednog od najuzornijih stočara u županiji; Njegovim je ovcama standard predobar, pa se janje dvaput

BLEJE OD ZDRAVLJA

Koga god zanima prava domaća janjetina i vrhunski ovčji sir, taj znade i gdje su Utore Donje. Jer, upravo u tom selu svega 6,5 kilometara sjeveroistočno od Unešića živi Ivan Keran, jedan od najvećih ovčara i sirara tog kraja. I ne samo unešićkog! Na području cijele Šibensko-kninske županije njegovo je stado jedno od najuzornijih. Makar nam se tako, posredstvom svoga glasnogovornika, očitovalo Ministarstvo poljoprivrede.

Sve nam je tog dana u nakani da posjetimo Keranovo gospodarstvo i proljudikamo s ovčarskom perjanicom iz srca Zagore o njemu bliskim temama, išlo naruku. Vrijeme je bilo kao izmišljeno za odlazak u prirodu, a i u Kerane, zaseok Utore Donje pogodili smo iz prve. Nije to, istina, bio osobito zahtjevan zadatak. Cesta nas je, tako reći, sama od sebe dovela pred kućna vrata Jozice i Ivana Kerana, ali i pred dva radoznala mješanca i jednog Veselog, naoko čistokrvnog hrvatskog ovčara. Ne, nije mi se "otelo" veliko slovo. Najglasniji i najlaviji pripadnik tročlane pasje družbe Keranovih i najodaniji pratitelj stada upravo se tako zove – Veseli.

Dva sina i kći

A kad se s veseljem krene u bilo što, onda to tako i završi. Naše druženje sa gostoljubivim domaćinima započelo je u duhu unešićke tradicije – u kužini za stolom sa supružnicima što će ove godine, nazdravlje, proslaviti 35. obljetnicu skladnoga bračnog života u kojemu su dobili Nikolu, Luku i Ivanu. Oba sina i kćer već imaju vlastitu obitelj i svoji su ljudi. Iako su se skrasili u Splitu, gdje su i odrasli, gotovo pa i nema vikenda da ne posjete roditelje. Običaj je, rekoše nam Kerani, da se, uz bogatu peku i domaću zelen, vide i sastanu.

Uskoro će, inače, deseta godina da je Ivan s radnog mjesta u "Hrvatskim željeznicama" otišao u mirovinu. Ubrzo nakon njega umirovila se i Jozica koja je radni vijek provela u KBC-u Split. U to vrijeme počeo je njihov ozbiljniji angažman oko stoke iako je Ivan i prije umirovljenja godinama pomagao majci Mari oko višestruko manjeg stada i nikad nije prekinuo vezu sa svojim Utorima i, uopće, ovčarstvom. Ne zna se broja radnih dana u kojima bi s posla iz noćne smjene, još u radnoj robi, samo nastavio vožnju u svom "pezejcu" prema rodnom selu i "otukao" još jednu "šihtu". Upravo zdravoj domaćoj spizi, fizičkom radu i bavljenju stokom kod koje nema slobodnih dana, svetaca i blagdana, zahvaljuje svoju vitalnost. Punih mu je 67, a još u pastirske pohode, veli, odlazi laka koraka i pjevajući.

Ne mogu se udebljat

– Ima ljudi i mlađih od mene šest-sedam godina, pa su se pridali. Na najmanji napor sidaju, znoje se, digli su ruke od sebe zaranije. A ja sam sada, i moja mala, i zet mi istrali pet velikih traktora za ditelinu sijat, i plus smo sto vrića gnoja utovarili, otrali i razbacali. S dobrom voljom i di je pravi red i sloga, sve se može. Jedino se ne mogu udebljat! Trudim se i apetitljiv sam, sve mi od spize paše, a dikod guštam popit i po čaše orginal pravog domaćeg vina u kojem nema ni kap cukra, ni kap vode... Al kili se ne vataju. Neće, pa neće... – zamislio se Ivan.

Za to vrijeme, dok se gazda kuće prisjećao kako je sa ženom počeo zajednički život u Kaštelima kao podstanar, a onda su njih dvoje, samo sa svojih deset prstiju i uz dobru organizaciju stekli i namakli i kuću i auto, i djeci osigurali uvjete da u životu ne kreću od nule kao oni, Jozica se bavila končom za juhu. Valjalo je završiti s pripremom jela i ovce istjerati iz tora na pašu jer je toga dana bio njezin red.

Požurila naša domaćica nasuti ovcama mljevenog kukuruza i ječma u posebne spremnike u dvorištu, a onda se hitrim korakom zaputila prema obližnjoj natkritoj staji. Oživje u tili čas cijeli zaselak rastrčanim ovcama i prodornim blejanjem janjčića.

– Ajmodeeee, di ćeš tamo, di ćeš... – usmjeravala je Jozica stado prema nenadnom dodatnom obroku, a ubrzo se i ona i muž nađoše u ovčjem okruženju.

Nema do sitnog blaga

– Janjčići su zatvoreni, oni ne idu van – iščitao je Ivan moj ljubopitljivi pogled – kasnije ćemo i do njih.
– Vidite – nadovezao se kružeći pogledom po stadu – svaku ovcu pripoznajem, neka ih je 130. Svaka ima nešto svoje karakteristično. Meni je mater držala ovce od kada znam za sebe i uvik sam joj pomaga. Nema do sitnog blaga, uvik je govorila. Kad dođe potriba – imaš vunu, kad opet dođe potriba imaš mliko, pa dođe janje, pa dođe brave za prodat na jesen, pa imaš gnoj... Ovca potribu istrava iz kuće! To se govorilo u stara vrimena, ali to isto važi i danas i ko god se misli oće li se baviti ovcama ili, na primjer, kravama, ja bi uvik priporučija ovcu. I krava je dobra, al ona istra samo mliko i tele... – tumačio mi je Ivan svoje promišljanje i razloge opredjeljenja za ovčarstvo.

U međuvremenu se Jozica oprostila s nama i sa štapom u jednoj i kušinićem pod drugom rukom krenula sa stadom i vjernim Veselim kroz ograde na uobičajeno odredište. Da je malo bolja kiša pala bilo bi bolje, al i ovako će, reče, mlada trava osigurati bogatu ispašu.

Ivan nas je, pak, odlučio provesti oko kuće. Okrećući se sad na jednu, pa na drugu, pa na treću stranu pokazivao je rukom na omanje objekte na imanju:

– Ode gori nam svinje stoju, a poviše imamo i za tuke... Imamo i koke. Sad su još zatvorene. Kad ih odma pustiš iz kokošinjca, onda jaja nosu svugdi... Zato ih otvorimo da lipo pasu u 10-11 sati kad su sanile. Može se s blagom sve kad se oće. Za ovce mi jedan čovik prije neki dan reče da su čiste i uredne kao da ih kupam. To je zato jer nastojim da su uvik na suvom. Svaki je tor pod gredama, potavanjen. Nema vlage. Navikle su na dobro. Da nije tako, ne bi se janjile dvaput. Sad će ih se jedno 60 ponovo ojanjit, a to je znak da je ovca ishranjena – održao mi je domaćin brzinsku lekciju iz ovčarstva, a onda smo se zaputili do tora s janjcima. Već ih je 75 prodao, a ostalo je još 47. Samo u 10 zadnjih dana pet ovaca se obliznilo. Nazdravlje!

Jedan kupac – 400 kili

Zavirila sam, naravno, nakon temeljite higijenske pripreme, i u sušionicu sireva Keranovih iz koje tržište godišnje razgrabi tonu i pol vrhunskog tvrdog ovčjeg sira. Ove godine su Jozica i Ivan napravili 250 kila i sad pauziraju do Uskrsa, a onda će se dati u posao kako bi ostvarili puni godišnji kapacitet.

Za plasman ne brinu od prvog dana kad su se dali u sirarstvo. Kupci su predbilježeni, a lista je podugačka. Samo jedan od njih rezervirao je čak 400 kili. Za svoj gušt i prijatelje radi se u obiteljskom "pogonu" i sir iz mišine po tradicionalnoj narodnoj recepturi, a u konobi uvijek ima i pršuta, pancete, domaće pečenice...

Dakako da sam se mašila za svaki od ljubazno ponuđenih domaćih suhomesnatih i nemesnatih proizvoda Keranovih i tako se osvjedočila da bi svako odbijanje bila grehota. Dijeta je mogla pričekati koji dan. Ionako se, barem tako tvrdi Ivan, u Utorima Donjim kili ne vataju.

Naslovnica Županija

Najčitanije

(PO)RATNE SUDBINE Božena Ćap, samohrana majka 10-godišnjeg djeteta, s kojim živi u šibenskom podstanarstvu, u potrazi za 'izgubljenim domom' u Drnišu: Kuće u kojoj sam odrastala više nema, sad tamo žive neki drugi ljudi

Božena Ćap, samohrana majka 10-godišnjeg djeteta, s kojim živi u šibenskom podstanarstvu, u potrazi za 'izgubljenim domom' u Drnišu: Kuće u kojoj sam odrastala više nema, sad tamo žive neki drugi ljudi
Božena Ćap je samohrana majka, živi i radi u Šibeniku, sama skrbi za svog 10-godišnjeg dječaka, konobarica je u ...
Božena Ćap, samohrana majka 10-godišnjeg djeteta, s kojim živi u šibenskom podstanarstvu, u potrazi za 'izgubljenim domom' u Drnišu: Kuće u kojoj sam odrastala više nema, sad tamo žive neki drugi ljudi