Zaklopljena je nažalost, knjiga Kluba liječenih alkoholičara Šibensko-kninske županije.
Nakon više od 40 godina uspješnog rada, zadnje retke u kronici tog dragocjenoga terapijskog utočišta i ruke pomoćnice za više od tisuću ovisnika o alkoholu, svejedno jesu li prošli medicinski tretman ili su na klupske sastanke dolazili shvaćajući da imaju problem s pićem, ispisala je Jadranka Bilić, umirovljena socijalna radnica i stručna voditeljica kluba od njegova osnutka 1975. godine, te Vlado Jergović, bivši predsjednik. Ironično, njih dvoje kojima je bilo najviše stalo da se aktivnost održi, obavili su zadnje administrativne formalnosti oko gašenja kluba koji je sve te godine, gotovo bez iznimke, terapijske sastanke održavao utorkom, u skromnoj dvorani s 30-ak mjesta, ispunjenoj ljudima sa svih strana županije.
Alkoholičari dakako, ne ostaju bez stručne skrbi, jer terapije pruža dnevna bolnica u Šibeniku, no više nemaju potporu izvan toga kakvu su mogli naći u klubu. Značilo je to puno više od sastanaka utorkom, jer se na pomoć kvalificirane terapeutkinje Jadranke Bilić, inače dugogodišnje zaposlenice na Odjelu psihijatrije OB Šibenik i Vlade Jergovića moglo računati doslovce 24 sata na dan. Međutim, ono što je naročito za samozatajnu, predanu gđu Bilić bilo od prvoga dana neupitno, a to je volontiranje u klubu, bez novčića naknade uz njezin redoviti posao i obiteljske obveze, postala je odlučna činjenica za zatvaranje kluba tri godine nakon odlaska Jadranke Bilić u mirovinu.
Ništa bez honorara
Naime, nekoliko terapeutkinja kratko se zadržalo u klubu koji nije imao sredstava da im osigura honorare, a rad s alkoholičarima nekima od njih nije donio niti stalno zaposlenje u sustavu socijalne skrbi, kako su možda očekivale, napominje Vlado Jergović.
Cijelo to vrijeme Jadranka Bilić podmetala je leđa, priskačući održavati sastanke do dolaska nove stručne osobe, no to se više nije moglo održati i jedino je rješenje bilo ugasiti klub.
- Moja je satisfakcija i neprocjenjivo bogatstvo osjećaj da sam sve ove godine pomogla mnogim ljudima i njihovim obiteljima. Svi oni, kada na ulici sretnu mene i Vladu, puni su zahvalnosti jer smo im u teškim trenucima bili od pomoći da spase sebe i svoje obitelji od propasti i to se ne zaboravlja - govori Jadranka Bilić.
Zato su joj ovi dani, kada je obavljala formalnosti za gašenje kluba bili posebno teški, jer stručno vođenje nije imala kome predati. Nikog ne osuđuje, no tužna je zbog toga, svjesna kako u prilikama kada je alkoholizma sve više, naročito među adolescentima i ženama, zatvaranjem jednog takvog terapijskog utočišta ostaje neugodna praznina.
Tako Šibenski klub, baziran na volonterstvu nije preživio odlazak prve i zapravo jedine stručne voditeljice, a da na vidiku nažalost, nema zamjene toj službi.
- Osnovao ga je dr. Boris Zmijanović, istaknuti šibenski psihijatar u svibnju 1975., a ja sam za voditeljicu došla u kolovozu, prisjeća se dugogodišnja terapeutkinja. - Ja više ne mogu održavati sastanke. Imam obiteljskih obveza, a i red je uostalom, da nakon više od 40 godina to preuzme netko mlađi - iskrena je Bilić. Tko bi na to išta mogao prigovoriti ženi koja je toliko godina nesebično pomagala rješavati nečije osobne i obiteljske tegobe, a u klubu je među ostalim, zajedno s polaznicima terapija proslavljala trezvene Nove godine te odlazila na izlete i sudjelovala u drugim neformalnim druženjima izvan terepijskih seansi.
Ne može se nastaviti
Pored riječi zahvale Jadranki Bilić na dugogodišnjem predanome radu, Vlado Jergović je o značaju kluba progovorio navodeći vlastiti primjer:
- Apstinent sam 17 godina i klub kojem sam se priključio 2003. godine, nakon liječenja u Zagrebu puno mi je pomogao. Za razliku od brojnih drugih (iz)liječenih alkoholičara, nisam imao ni jedan recidiv. Međutim, ističe Jergović, puno je više onih kojima je proces odvikavanja znatno tegobniji, ispunjen krizama i iskušenjima, a tada su klubovi kao što je bio naš u Šibeniku nezamjenjivi. K tome, za razliku od dnevne bolnice gdje na terapiji nije moguće sudjelovati bez uputnice liječnika, sastanci kluba bili su svima otvoreni. Dolazili su i PTPS-ovci, a neki su se alkoholičari u društvu s nama ohrabrili da otiđu dalje, na bolničko liječenje i opet se vrate među nas.
Ne postoji nažalost, mogućnost da se rad ovakvog kluba nastavi tako da netko od izliječenih alkoholičara, unatoč iskustvu, preuzme stručno vođenje, ističe Jergović.
ZABRINUTA I U MIROVINI:
Najmlađi alkoholičar imao je 15!
Jadranka Bilić napominje kako je u posljednjim godinama značajno pomaknuta granica donje dobi za početak uzimanja alkohola. Porastao je i broj žena alkoholičarki, te je sada njihov omjer u odnosu na muškarce povećan na 1:3 - 3,5, a dugo je bio 1:5. U sjećane joj je urezao najmlađi član kluba ikad, 15-godišnji ovisnik kojeg je prije nekoliko godina na terapiju dovela teta, jer rastavljeni roditelji nisu imali vremena ni volje sagledati ozbiljni problem njihova sina. A on je upravo zbog njihove rastave počeo pijuckati u nižim razredima osnovne škole. Nakon trogodišnjeg pohađanja socioterapijskih sastanaka u udruzi postao je uspješni apstinent, sretno se zaljubio i nastavio s trezvenim životom, navodi Bilić. No, taj je momak bio na liječenju i uspio se izvući, za nadati se. Hoće li takve sreće biti i brojni njegovi vršnjaci koji kombiniraju drogu i alkohol, a sve ih je više?