Dok bura lagano zvižduka oko dimnjaka, dok udara griljama koje nema tko zakačiti i nosi zalutale pahuljice, padne čovjeku na pamet puno toga. Skoro će Božić! Svi se raspričaju o tome, i to sa svih mogućih motrišta, socioloških, gastronomskih, politoloških, teoloških i tko zna kakvih još. Bude tu svega, i mudroga i onog drugoga. U svim tim pisanjima i pisanijama govori se o proslavi Božića nekad i sad. Ne može se jednoznačno definirati kad se ljepše slavilo, nekad ili sad. Čaroliju Božića svatko će doživjeti na svoj način, sasvim osoban.
Prije gotovo šezdesetak godina, kad sam počeo spoznavati svijet i ljude oko sebe, saznao sam i da postoji nešto što se zvalo Božić i što se zvalo Uskrs. Mater, žena nepismena, odgojena u pitomini Miljevačkoga gaja uz svoje stado, nije znala puno pričati ni o Betlehemu, ni o svim onim detaljima o kojima sada svi sve znaju. Shvatili smo tada da je Božić rođendan Isusa Krista i da se on rodio u štalici, u sirotinji ka šta smo i mi bili. Zato je u startu odmah postao svima nama draži. U početku nas je spojila ta socijalna komponenta. Kako je onda darove donosila samo sveta Luca, trinaestog prosinca, a ne i sveti Nikola, za sam Božić nitko nije ni očekivao dar. Meni je najteže padalo to što moji nisu kitili bornjak. Nije se moglo, a i ćaća nije baš bio čovjek široke ruke.
Bomboni i čestitke
Moja se obitelj najbolje uklapala u postove. Tako je meni najodvratnije jelo bilo redovito na meniju moje matere za Badnji dan, a to je manistra usuvo sa slanim srdelama. Ćaća bi slasno pojio svoj dio, a ja ni zalogaja. Taj dan ne smiješ kolač, ne smiješ pancetu, ništa što valja. Zato smo jedva čekali Božić. Mater bi nas tješila: "Biće mrsa i kolača na Božić, strpite se." Moja dječačka znatiželja uvijek bi me odvela kod naših dobrih susjeda, davno već pokojnih, Stane i Šime Kedžo. Radnička obitelj, ona kućanica, on rudar u rudniku Siverić. Uvijek su imali najljepše okićenu jelku, svi smo je zvali bornjak. U jednom kutu kuće bilo je postolje za jelku. Na vrhu je bila velika sjajna zvijezda. Šime je nama malima prvi rastumačio kako je to simbol svjetlosti šta je u naše duše i naša srca unio Isus. Balončići su bili sjajni, raznobojni, neki su imali šupljine u kojima su bile sličice betlehemske štalice. Bilo je i dosta obješenih bombona, zamotanih u staniol s resama koje su davale čaroban izgled jelki. Ispod jelke su bile poslagane i širom otvorene čestitke u kojima se čestita Božić i želi puno zdravlja i Božjeg blagoslova. To je bilo divno vrijeme kad su ljudi pisali jedni drugima, i kad su čestitke bile trajan spomen da nas se netko sjetio i da netko misli na nas.
Sada SMS poruke traju kratko i znače malo, gotovo ništa. Imali su Stana i Šime i male jaslice s mahovinom uokolo. Tad sam prvi put spoznao tko je Marija, tko Josip, a tko Isus. Tri kralja, što su stajala malo dalje čekajući da predaju darove Isusu, činila su priču zaokruženom. Fina priča Šimina i sočna orahnjača Stanina činili su naš posjet nezaboravnim. Taj i takav doživljaj Božića nepovratno se urezao u moje srce. Sve je to bilo puno jednostavnije i ispunjenije, bez adventskih kućica, bez gastronomije tipa kotlovine i bržola. Advent je onda bilo razdoblje do Sveta tri kralja, bilo je razdoblje duhovnog odrastanja i pročišćenja, intenzivna hoda za svjetlom što je jednom davno obasjalo nebo iznad Betlehema. Adventski vijenci isto su kasnije počeli dolaziti na vrata.
Tuka kao kruna
Za djecu je vrh postignuća bio posjet misi polnoćki u božićnoj noći. Po povratku s mise obavezno bi se štogod dobra pojelo i napilo. Sutradan bi se čestitalo jedni drugima. Meni je najiščekivaniji trenutak bio kad će mater načeti orahnjaču. Za Božić bi se obavezno pravile štruce, jedna s punjenjem od oraha, orahnjača, i druga s pekmezom. Nije se imalo za kuhanu špaletu u trini. Ćaći je bila najvažnija domaća juha s rižima s durelima od domaćeg pulastra. Bilo bi leše govedine i arambašića sa suhim mesom. Kruna toga bogatog slijeda bila je tuka s krumpirima, pečena u tepsiji i puna terina zimske salate. Ćaća i mater pili su cilo. On bi, kao vrhunac otmjenosti, ubacio u čašu feticu limuna, i manirom Jamesa Bonda, malo protresao čašu. Naravno, to bi napravio u više navrata. Pa kolači, pa kava. Ma divota jedna. Pa tko ne bi pamtio Božić?! Mater bi ipak unijela i duhovnu komponentu u naše gastronomske uživancije. "Dico", započela bi, "Isus se i rodio da svima nama reče da valja bit čovik, da valja poštivat druge ljude, da valja čuvat svoju familiju, svoje misto, da valja uvik pomoći čoviku u potribi! Aj živili!" Strusila bi u to ime obavezno jednu laganu bevandicu.
Prijatelj babe Ane
A ja, kako sam rastao, bio sam jednom zgodom kod babe Ane na Miljevcima, u Ključu. Ona nije imala bornjak. Živjela je u jednoj prostoriji, koćeta u kutu, na sredini komin i komoštre, umjesto cigla, na krovu su bile kamene ploče. Susjedna prostorija bio je obor. Za Božić je imala malo mesa, popila bi čašu crnoga i molila krunicu. Bila kiša, bilo sunce, uvijek je bila sa svojim ovčicama.
Beskrajno strpljivo podnosila je sve, i sirotinju, i ružno vrijeme, i didova pijanstva. Kad sam je pitao kako može biti vedra na tako siromašan Božić, rekla mi je: "Isus je uvik s menom, dite moje! Di god ja iđen, moj prijatelj je tu. On me čuva i pazi, on me čini jakom." Zato je moja baba Ana i u smrtnom času imala osmijeh na licu. Tada je njezin prijatelj bio s njom!