Šibenčane i Drnišane ne veže samo narančasto/crvena kapa koju jedni zovu drniška a drugi šibenska, nego ih na isti način veže i brigada.
Tamo gdje prestaje 113. šibenska počinje 142. drniška, koja je nastala iz 'četvrte' drniške bojne 113. brigade, u progonstvu, sirotinjski, kako to voli reći Josip Begonja, drniški gradonačelnik.
– Mi nismo bili kod kuće pa formirali brigadu, ko što su mnogi drugi to radili, nego u progonstvu, u oskudici, od ljudi koji su i sami bili prognanici, po hotelima. U jednom takvom hotelu, Marina Lučica u Primoštenu, bilo je i zborno mjesto za formiranje pojedinih bojni – pričao nam je drniški poteštat, dok smo se 27 godina poslije, našli na obilježavanju 1. prosinca 1991. godine, kada je u jeku krvavog rata, svoj slavni ratni put počinjala 142. brigada HV-a.
"Od lani se nismo vidili"
– Sve je to, onda brajo, bilo naše. I šibensko, drniško, i dubrovačko ratište. I naše, hrvatsko je, vala Bogu i ostalo! – kazao nam je u prolazu jedan od ratnika koji se u drniškom hotelu "Park" grlio sa starim prijateljima i suborcima.
Otkad se niste vidili? – pitamo.
– Da otkad ? A od lani! Evo, moš slobodno napisat da ovi ode nikad ne bi posta ovo šta je da ja nisan iša na stražu namisto njega jer je on mora učit libre! A sada, jedina kuća u Badnju do koje asvalt nije doša je moja – veli nam smijući se Živković
Željko koji je na proslavu došao, kako i dolikuje, u ratnoj uniformi. A 'ovi ode', kojeg je Željko – a svi ga zovu Kralj – zagrlio kao najrođenijeg je Ante Parat, trenutno ravnatelj Županijske uprave za ceste, koji je u rat otišao kao maloljetnik.
– Pa usput završija i teke škole! - smije se Kralj. S njima dvojicom su u društvu i svima dobro poznata imema – Ante Reljanović Badžo, 'kralj pršuta'.
– Nema fešte na kojoj ga nije slikalo!.
Tu mu je i brat Ivica Reljanović Komarac, pa Roko Marin – piši Prč – pa Frane Rašetina, pa Robert Mihaljević, predsjednik Udruge 142. brigade HV-a.
– Ma koje udruge, koji predsjednik, piši Reza! – viču dečki, a ja pitan zašto Reza.
– Jesi ćorav, vidiš mu facu. Isti oni Reza Pahlavi!
U BST-u ravno 147 kili
I jopet smij i dobro raspoloženje ratnih drugova iz voda bestrzajnog topa koji je vodija pokojni Toni Meštrović, a poslije diverzantskog.
– Mi smo jedini diverzanti koji su išli u akcije, s BST-on. Kolko ima u njemu? Ravno 147 kili! A di su još punjenja, municija. Rastaviš to, podiliš u pet šest ljudi, pa s otin pizon gori uz brinu. I letiš, ki tica lastavica, ki da imaš krila namisto nogu, jer te nosi zanos, nosi te mladost, zajedništvo, to šta znaš da bi ovi za tebe poginija, ki i ti za njega... – vele dečki.
Uto zove i Ante Matić, ratni predsjednik drniškog Izvršnog vijeća, u vrime kada je formirana brigada.
– Daj, imenjače, molin te, slikaj mi moga Galca! – zove Antu Baranića, koji je slikava i postrojavanje brigade 1991. godine. A Galac je nadimak Ivice Ledenka, koji ljudika s Milom Čupićem i Josipom Matićem. Galac je, ranjen u nogu, na južnom bojištu, u okolici Metkovića, dovatija ga geler od granate. Dobro je, vala Bogu, jedino kad vrime minja, unda vrti.
– Da dobro, on je prikinija bolovanje kad se išlo u akciju Miljevci, za vruće rane, a kamoli da neće bit dobro sad nakon tolko godina! – govori nam drugi, a Galac klima glavon:
– Di ću to propušćat!
A kad je već o Miljevcima rič, kako ćeš zaobić Kruna Mazalina uz kojeg je, u blizini šanka, poveliko društvo. Ajmo redom – Zvonimir Đidara, Miljenko Poljičak, Ante Matić, Zoran Alduk, Ivan Gotovac, pa Prkić Marija – žena koja je nosila pušku, ko i svi drugi muški – pa Ivan Mihaljević, Frane Marin, pa Matić zvani Debeli i Japanac, pa Saša Aleksić.
– Meni je ipak ćaća iz Bogatića Miljevačkih i meni je svaki dolazak u Drniš i sada jednako emotivan ka i onda kad me vodija sobon ode kad san dite bija. I vajik kad san u Drnišu, osjećan se da san na sigurnom, da san svoj na svome. I sa svojima! – veli Kruno dodajući kako je kompletna njegova drniška bojna 113. prešla u sastav 142. drniške brigade. Ali, svi s kojima smo pričali ili se makar s njima pozdravili, napominju nam da je u 142. brigadi osim ljudi iz Šibenika, Drniša i s prostora Zagore, bilo i dosta onih iz Vodica, Murtera i Jezera, te naročito Kaštela i Trogira.
Golemi psihološki značaj
– Drniš je bio okupiran, i jedino što su naši ljudi imali, osim prognaničke sobice i Caritasa, bila je ta brigada koja je nosila ime Drniša i koja je bila nada da će se jednog dana doći, vratiti kući. I da nisu zaboravljeni. To je, pored vojnog, bio golemi psihološki značaj ove naše brigade. A bio je i socijalni, jer su ljudi koji su ostali bez ičega, i bez radnih mjesta u njoj dobijali i plaće' – dobro primjećuje današnji drniški gradonačelnik Josip Begonja, dok se njegov ratni kolega Ante Matić rado prisjeća zajedništva, jedinstva i sloge koje je onda krasilo i prožimalo sve, i civilne i vojne strukture.Neće ni Matić ni Begonja zaboraviti istaknuti da su pored dva zastupnika u Saboru – Joška Odaka i Ante Dželalije – imali tada u Zagrebu i profesora Ivana Aralicu, koji je bio potpredsjednik Županijskog doma Sabora, pa su imali povoljan vjetar u leđa za štošta 'drniško', pa tako i za brigadu. Ne zaboravljaju ni pomoć koju su riječki i zagrebački Odbori za pomoć Drnišu pružili tada kad je bilo najteže i najpotrebnije...
Praljak je pogodio koliko će rat trajati
– Kad je nama Drnišanima,pokojni general Praljak, negdi 1992. godine u Šibeniku, kazao; "Gospodo, svaki rat traje četiri godine, pa će tako i ovaj!" mi smo mislili, ovaj je lud. Šta on govori? Pa mi smo mislili da ćemo se mi vratit, za misec, dva dana. Koje četiri godine?! Ali, pokazalo se da je on znao o čemu govori, da je imao i vojno i životno znanje i iskustvo – ispričao nam je Matić.
