Šibenik ima Dina Belakušića, znamenitog "Iron mana" zvanog Brico, triatlonca kojim se ponosi, ali i meštra sa škarama i britvom kojem brojne šibenske mušterije puni povjerenja svakodnevno daju glavu – i grlo – u ruke.
A Knin ima njegova strica Antu Belakušića, koji, istina, nije triatlonac, ali je isto tako Brico, kojeg smo, unatoč tome što je 1946. godište i što je ušao u 73. godinu, zatekli u njegovoj radnji u Kninu. I koji za sve to vrijeme nije uzeo ni dana godišnjega, ni dana bolovanja, ne računamo li ono vrijeme koje je proveo na ratištu, "od početka do kraja".
– A od države niti sam šta tražija, niti sam šta dobija. Svoju stambenu problematiku san riješija svojin radon, i prije rata, a i sada poslije rata san u Kninu kupija stan i otvorio radnju, iako san izgubija dvi radnje – veli nam kninski "Figaro" Ante, koji, nakon svega ovog izrečenog, zaslužuje i posebnu titulu – ma koji "Iron man" – "vidija man". Ima se Dino na koga i uvrgnit...
Ima li posla u Kninu, pitamo Antu, s obzirom na sve one puste priče i informacije koje stižu o iseljavanju i napuštanju Zvonimirova grada.
– Pa, valja priznati da je Knin prilično opustio u zadnje vrijeme od mladih. No, s druge strane, kako je došlo do pada cijena rada i plaća u stranim zemljama i ako im ode uskrsne neka prilika i otvore se radna mjesta, ljudi bi se vratili. To prije što je ode bilo dosta darovnica, pa im stariji čuvaju kuće i stanove – veli Belakušić, koji je za Knin "stari Ante" i poznaje ga kao svoj džep jer je u njemu 51 godinu.
Cjenik od 96.
Zato i ima posla, svoje stalne mušterije, ali su, kaže, i velike obveze.
– Mene još niko nije obiša pitat je li mi šta triba. Vidite ovi krug oko ove stolice, kako se uništija pod oko nje? Zamislite samo koliko sam ja kilometara obiša oko nje, u tih dva ili tri koraka, i to u natikačama. A cjenik nisan minja otkako san ga stavija 1996. godine. Šišanje 35 i brijanje 28 kuna, pune 22 godine otkako san na ovom željezničkom kolodvoru, za koji je evo došlo vrijeme da ga brico otvara i zatvara. Jer na kolodvoru više uopće nema putnika, blagajnica ne radi, pa bi ovo sve, da nije moje radnje, bilo zatvoreno – donosi nam Ante svoju poduzetničku storiju. U kojoj su mu, među ostalim, sedam puta provaljivali u radnju. – I šta ćeš, maloljetnici, ne možeš im ništa...
Naravno, izlišno je i pitati Antu dokad misli raditi.
– Dokle god me zdravlje bude poslužilo. Nadam se da hoće jer me i dosad služilo – veli nam Ante, koji je prije rata imao brijačnicu "kod Svetog Ante", na staroj pijaci.
A žena mu Neda je isto tako imala istoimeni frizerski salon za dame, u kući bivšeg igrača OFK Beograd, čuvenog Ilije Petkovića, čijeg će se imena lako sjetiti svi ljubitelji nogometa s ovih prostora. Jer, kakav bi to Ante brico bio kad se ne bi u nogomet zaljubio, čak i nogometni sudac bio, o čemu svjedoči i crno-bijela fotografija s jednog od susreta kninske "Dinare" izložena u radnji. Nema šta, Ante je pravi kninski Meštar, meštar nad meštrima...
'Pune 22 godine san na ovom željezničkom kolodvoru, za koji je evo došlo vrijeme da ga brico otvara i zatvara. Jer na kolodvoru više uopće nema putnika, blagajnica ne radi'
'Vidite ovi krug oko ove stolice, kako se uništija pod oko nje? Zamislite samo koliko sam ja kilometara obiša oko nje, u tih dva ili tri koraka, i to u natikačama. A cjenik nisan minja otkako san ga stavija'
