Di je pršutana "Bel-Cro"? To ti je lako nać. Lakše neg išta. Vidiš li ove aute šta iđu za tobon? Vidiš! E, pa samo ajde za njima. Kako znan da iđu tamo? Pa, Uskrs je, čovče božji, di će ljudi drugo. Sigurno neće u "kamenjaču", po japanj za bilit kužinu - izula nas je iz postola odmah, u startu, naša lokalna "služba informacija" što smo je zatekli na klupi isprid seoskog dućana.
I jesu, dobro su nas uputili, jer na Miljevcima su ovih dana - ako ne svi a ono bar većina - putevi vodili do Brištana i pršutane koju su trojica složnih poslovnih partnera podizala još od 1995. godine - Joško Dičak, Željko Pilić i Drago Pletikosa.
I pancete i pečenice
I dok su kod Hrvata od tri dioničara obično dva viška, a u poslu teško i drugu godinu - a kamoli dvadesetu - zajedno dočekaju i dva rođena brata, naša su "tri miljevačka tenora" za svoj proizvod ovih dana u Sinju na Nacionalnom sajmu pršuta i trajnih suhomesnatih proizvoda, koji se u alkarskom gradu, u hotelu "Alkar", odvijao tijekom 23. i 24. ožujka, osvojili za svoj drniški pršut titulu šampiona u kategoriji certificiranih pršuta.
- Pa, sada mogu stvarno reći da smo se nas trojica pokazala kao dobitna kombinacija, svi zajedno i svatko u svom dijelu posla. Željko Pilić kao veterinar i voditelj financija, ja kao mesar u proizvodnji i Dičak, inženjer strojarstva, koji je kao operativac vodio onaj vanjski dio posla kada smo počinjali i sve što smo imali stavili pod hipoteku, prvih šest-sedam godina radili bez plaća, mukotrpno, polako i s puno odricanja, ulažući sve u posao. U svakom slučaju, ovaj objekt koji se danas tu vidi, nije došao sam od sebe - kaže nam Drago Pletikosa koji s pršutima, pancetama i pečenicama živi i radi otkako zna za sebe, još iz bivšeg "Mesoprometa". Ipak, najponosniji je na to što ovaj njegov pogon zapošljava i hrani desetak ljudi iz ovog kraja i što im je plaća uvijek prvog u mjesecu i što ovih dvadesetak godina nikad nije kasnila ili ne daj Bože izostala.
To je već, veli, velika stvar, da imaju za plaće i troškove. A za sve ostale - ako bude i kako bude. Nije ovo posao u kojem se možeš obogatiti preko noći, plodove će, ako budu pametni i vridni, moći uživati tek neke buduće generacije vlasnika i njihovih radnika.
Trgovina u Zagrebu
- Pršut je ko i živo biće. Vi ode u pršutanu morate doć svaki dan, i na Božić i na Uskrs, tu nema ni svetka ni petka. Barem na jednu uru doć, povirit, vidit je li sve u redu. Isto ka da držite blago, nikakve tu razlike nema. Jer, pršut diše, suši se, udiše, izdiše, kako koji vitar, jugo, buru… - veli Drago koji živi 500 metara dalje, od pršutane, pa je njemu u takvim situacijama najlakše i najbrže obaviti taj zadatak.
Inače, u pršutani je trenutno 15-ak tisuća komada - što starih, što novih - pršuta, u različitim fazama obrade, sušenja i zrenja. Da bi se od dobrog svinjskog buta stiglo do pršuta treba u prosjeku godina i pol dana. Ovisno o kilaži - onim većima 15-16 kilograma treba skoro i dvije godine. Isto tako, mesniji se pršut brže suši od onog masnijeg. Plasman robe, govori nam Pletikosa, ide dobro. Ljeti je najveći potrošač turizam i more, a zimi unutrašnjost, Zagreb u kojem već deset - jedanaest godina imaju trgovinu na Kvatriću i stalne kupce čiji broj raste iz godine u godinu.
Četiri osnovna proizvoda su pršut, panceta, pečenica i suhi svinjski vrat, u jednu riječ trajni suhomesnati proizvodi, proizvedeni na klasičan tradicionalan način proizvodnje.
Stroga pravila
- Znači, ništa parenje, ništa na brzinu. Naša panceta ne može ić vanka za 30 dana, nego najmanje za 90, nakon tri miseca minimum. Kako je bilo kod naših starih, koji nisu imali pancetu za načet je prije Uskrsa. Jer, i ona mora sazorit, isto ko i pršut. I u nju, kao i u pršut, koji je pod drniškim imenom i brendom, zaštićen i certificiran, ne smije ići ništa drugo nego čista morska sol. Nikakvi drugo dodaci, aditivi, konzervansi, nitrati ili tko zna što - govori naš domaćin.
Rezultat toga je proizvod koji se, evo, imamo i crno na bijelo, okitio zlatom šampiona u Sinju, među 13 certificiranih pršuta. A nema nikakve sumnje da će biti i jedan od zvijezda 5. po redu sajma odnosno međunarodnog Festivala pršuta u Drnišu, tamo krajem osmog, početkom devetog mjeseca, od kojeg drniški pršutari očekuju da bude najbolji do sada, baš za pet. Kako i priliči petom. I da se tu skupi svi najbolji hrvatski pršuti i najbolji proizvođači istarskog, krčkog, dalmatinskog i drniškog pršuta.
Pletikosa i njegovi partneri imaju u planu i proširenje kapaciteta zrione, za otprilike pet tisuća komada, a kako se nalaze i na zgodnom turističkom mjestu, samo tri kilometra od Visovca i šest kilometara od Roškog slapa, imaju u planu napraviti jednu kušaonicu pršuta za 50 do 60 ljudi, turista, jedan zgodan objekt u kojem bi stalno imali na raspolaganju jedno 200 do 300 pršuta i u kojem bi mogli pokazati sve faze njegova nastanka, odnosno ispričati turistima priču o pršutu.
Kako nastaje i kako nestaje. Brzinom munje s pijata. A mogu vidjeti i certifikat, odnosno žig s znakom drniškog pršuta, koji pršutanu košta nekih 18-19 tisuća kuna. I iza kojeg stoji certifikatorska kuća, tvrtka "Biotechnicon". Da svaki pršut ima svoj broj, da podliježe strogim uvjetima proizvodnje, kvalitete, točno se zna odakle je, od koje svinje, kada je zaklana i gdje.
Šuker i Maleš
A neke stvari znam i ja, iako nisam "Biotechnicon". Čuo sam naime, da u pršutani "Bel-Cro", pršute suše i neki poznati Hrvati, poput bivšeg ministra financija Ivana Šukera. Da su njegovi od crne slavonske svinje, sve popularnije pfajferice i da su sirovi imali čak 30-ak kilograma. Da su stali ka kolo od kara...
- Di ste to čuli? - pita Drago.
- Evo, pročitao sam s kartona u zrioni. Piše - Šuker, pa vidim da piše Hrvoje Maleš, to je bivši predsjednik Hajduka?
- A znaš Hrvoja?
- Kako ne bih znao, mi smo susjedi, Pilići i Maleši su kuća uz pojetu!
- To je jedan krasan dečko, isto kao i pokojni mu ćaća Ante Paško Maleš. Ma, to nije ni za priču, ni za slikavanje, to mi učinimo uslugu našim prijateljima, ništa više. Isto kao i ovima sad što dolaze oko Uskrsa, blagdana i donose da im izrižemo lipo pršut na mašinu i vakumiramo. I kako sad nećeš učinit svom svitu, rođacima, prijateljima susjedima…
A to su baš ti auti o kojima smo govorili s početka teksta. A među njima i prijatelj - i godina - Zdravko Gulin iz klape "Bonaca", pa Frane Milković, stari brodar s Krke, na kojoj Drago ima mlinicu.
- Drago ti je čovik koji voli svoje prijatelje pred blagdane počastit i darovat - kazao nam je Zdravko u što smo se i sami uvjerili. Jer, da je netko mjerio brzinu kojom je s pijata na stolu za kojim smo sidili nestajao pršut, nikad ne bio pomislio da je u pitanju trajni suhomesnati proizvod. Jer, nama nije puno trajao. Bio je kratkotrajni. Srića da je automatska rezalica "Bizerba"', vrijedna čak 145 tisuća kuna (bez PDV-a) bila stalno u blizini...
E, nismo znali di ćemo sist. I di ćemo sad za ove blagdanske dane ić. I kod koga. Slutilo je na vrhunsku reportažu još od momenta kad smo je dogovarali, kada je Drago na pitanje kada je najzgodnije da dođemo kazao:
- Oko 11, tada je najbolje vrime za marendu...