Anja Šimpraga (30), šibensko-kninska dožupanica iz manjinske srpske kvote, potpredsjednica SDSS-a, ima diplomu magistrice agronomije. Fakultet je završila u Zagrebu, a odmah nakon studija vratila se u rodni Knin. Pripravnički staž je odradila u kninskoj gradskoj upravi, položila je i stručni ispit, a potom se angažirala na projektu "Učinkovitost manjinskih vijeća za više manjinskih prava" pri Centru za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća.
Članica je SDSS-a od svoje 18. godine, a danas je potpredsjednica stranke. Relativno je novo ime u politici, iako, je iza nje već solidan desetogodišnji stranački angažman. Za nedavnog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, i Anja je bila sudionik velike skupštine Srpskog narodnog vijeća u zagrebačkoj dvorani "Lisinski".
O njezinim dojmovima s toga skupa, odnosima i zajedničkom životu Hrvata i Srba u Šibensko-kninskoj županiji, tzv. srpskoj manjinskoj samoupravi koju je nedavno stavio na dnevni red hrvatske nacionalne politike Milorad Pupovac, obavezama koje joj ostavljaju premalo slobodnog vremena i nekim bitnim pitanjima za egzistenciju ljudi u ovim opustjelim krajevima, navodno, posebne državne skrbi, razgovarali smo s dožupanicom Šimpraga sasvim otvoreno.
Govor mržnje
- Nakon službenog posjeta Hrvatskoj, Aleksandar Vučić izjavio je kako je danas veći strah kod Srba u Hrvatskoj nego strah koji osjećaju Srbi na Kosovu. Slažete li se s tom njegovom ocjenom ili mislite da je pretjerana?
- Kad je u pitanju izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o strahu koji Srbi osjećaju u Hrvatskoj, istaknula bih kako su poruke govora mržnje postale dio javnog prostora, a sve one demokratske vrijednosti društva jednostavno su zaboravljene. Pogledate li Bilten SNV-a u kojemu su opisani slučajevi etnički motiviranog nasilja i prijetnji, jasno vam je da atmosfera nije nimalo ugodna i da se stvara osjećaj straha koji nikome ne donosi ništa dobro. Nažalost, mediji tome uvelike doprinose. Vučić je govorio o onome što je on sam vidio i osjetio u obilasku pripadnika srpske zajednice, a na nama je koji ovdje živimo da stvorimo uvjete dostojne svakog čovjeka. Svima nama u Hrvatskoj cilj je bolji život, više radnih mjesta i ostanak mladih u krajevima gdje su rođeni, i na tome moramo svi, i Hrvati i Srbi, zajedno raditi kako ovi naši krajevi ne bi postali pustinja.
- Zanimljivo je kako Vučić govori o strahu Srba u Hrvatskoj, a istovremeno kaže kako je "ponosan što su u 'Lisinskom' svi uglas pjevali srpsku i hrvatsku himnu", zbog čega se sav naježio. Nije li to ipak kontradiktorno? Kao šibensko-kninska dožupanica, koja ima dosta dobar uvid u stvarni život na terenu, jeste li i vi osjetili da je srpsko stanovništvo u permanentnom strahu?
- Normalno je da se situacija poslije toliko godina od rata promijenila, i uvjerena sam da bi atmosfera bila puno bolja kad bi se te ljude jednostavno pustilo da u miru žive, i kad mediji stalno ne bi podizali tenzije oko hrvatsko-srpskih odnosa. Ja uvijek kažem: imamo mi i zajedničke probleme, svi mi koji ovdje živimo, neovisno jesmo li srpske ili hrvatske nacionalnosti, i znamo što nam je cilj. Bolji život. Činjenica je da nam mladi ljudi odlaze jer nema radnih mjesta, nema perspektive. Država bi trebala ojačati ovdašnje gospodarstvo i pomoći da se stvaraju uvjeti za otvaranje radnih mjesta, i kad bismo svi radili, bolje bismo živjeli i manje bismo mrzili. I vi ste vidjeli Bilten SNV-a u kojem su izneseni brojni slučajevi nasilja i govora mržnje. U Vrginmostu sam i sama vidjela, tijekom boravka Vučića u Hrvatskoj, kako ima puno ljudi koji se boje doći u "Lisinski" na Skupštinu SNV-a, da ih slučajno ne uhvate TV kamere i da poslije zbog toga ne bi imali probleme. Osim toga, mnogi su se pribojavali da bi se mogao dogoditi kakav ružan incident zbog dolaska predsjednika Srbije, i nisu se usudili biti tamo gdje je on.
Kamo to vodi?
- Često ističete negativnu ulogu medija koji, kakvo velite, stalno podižu te negativne tenzije. Na što konkretno mislite?
- Svjedoci smo bili i vi i ja da su mediji, tijekom Vučićeva boravka u Zagrebu, stalno podgrijavali tu negativnu atmosferu, i oko isprike i njegovih govora 1991. u Glini, itd. A gdje to vodi? Zar ćemo tako normalizirati odnose i uspostavljati suradnju na bitnim pitanjima od zajedničkog interesa? Zašto se nisu afirmirale dobre stvari koje su proizišle iz tog posjeta? Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov nastavio je razgovarati s Vučićem, problemi se počinju rješavati, izaslanstvo Saveza hrvatskih udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja su bile u Beogradu i razgovarale s predsjednikom Vučićem i dobile njegovo obećanje da će pomoći… i to su teme kojima bi mediji trebali pridavati veći značaj, a ne one povijesne.
- Da, Vučićeva isprika koja je izostala bila je središnje pitanje tog posjeta. Mislite li vi da se Vučić trebao ispričati za svoje govore u Glini 1991. i dio vlastite "šešeljevske" biografije, ili smatrate da to treba ostaviti u prošlosti?
- Neke stvari treba ostaviti u prošlosti i okrenuti se onom pozitivnom, a to je susret dvoje predsjednika koji žele riješiti otvorena pitanja, normalizirati odnose dviju država, pokrenuti i unaprijediti gospodarsku suradnju. To je ono što nam treba biti u fokusu i dati snagu za dalje.
Težak život
- Jedno od pitanja koje se nametnulo tijekom susreta predsjednika dviju država, jesu i uvjeti u kojima živi dio srpske zajednice u Hrvatskoj, bez struje, vode, ceste… Koliko je takvih obitelji, posebno na području Šibensko-kninske županije?
- Nedavno je selo Parčić napokon dobilo struju. A to je selo koje je prije rata imalo struju. Zbog čega su trebali čekati toliko godina da je ponovno dobiju? U Hrvatskoj je bez struje još 130 sela. U Šibensko-kninskoj županiji struje nema u Baljcima, u općini Ružić. Bila sam tamo obići te ljude, i vidjela kako im je. Istina, ljudi tamo dolaze i odlaze, velika je fluktuacija, a onda to dobro dođe vlasti da kažu kako im se ne isplati tu uvoditi struju jer nema ljudi. A ljudi nema jer nemaju osnovne uvjete za život. Da imaju struju, vodu, cestu, živjeli bi u svom zavičaju. Bez vode su četiri sela u općini Ervenik, a u peto samo što nije voda stigla. Vode nemaju ni stanovnici Vrbnika, u općini Biskupija, i za njih pripremamo projektnu dokumentaciju kako bi se općina mogla prijaviti na natječaj. Vode nema ni Pliskovo, zaleđe Skradina, Ljubač i Žagrović Gornji kod Knina, Polača, Oćestovo…
- Koliko je stanovnika u tim selima?
- Bar 1300. Doduše, nisu svi stalno tamo, jer kad dođe zima, a nemaju ni vode ni struje, što drugo mogu nego otići nekomu svome. Puno veći problem je Lika i dio uz granicu s BiH.
S Jelićem je lakše
- Kakva je danas situacija u Kninu, u gospodarskom i međunacionalnom smislu?
- Što se gospodarske situacije tiče, svi polažemo velike nade u Intervencijski plan u sklopu kojeg bi se trebalo realizirati puno projekata. Raspisan je natječaj za voditelja i koordinatora Plana i svi vjerujemo da će se posao nakon njihova izbora dinamizirati. Dosad su se HDZ i oporba stalno loptali tko je što napravio ili propustio napraviti. A ja mislim da Knin neće naprijed dok se i vlasti i oporba ne ujedine oko tog projekta i uhvate ozbiljno posla. Što se međunacionalnih odnosa tiče, obično se tenzije dižu pred godišnjicu "Oluje". Inače, živimo jedni s drugima korektno, posebno otkad je pobijedila Nezavisna lista Marka Jelića na lokalnim izborima. Ljudi kažu kako im je sada lakše, ali vidjet ćemo hoće li što su obećali u kampanji i provesti. Svi mi u lokalnim sredinama moramo se izdignuti iznad politike i tih podjela koje nam se nameću. Neka oni gore vode politiku, a naše je dolje da gledamo kako preživjeti.
- Što mislite o zahtjevu koji je nakon Vučićeva posjeta Hrvatskoj, aktualizirao Milorad Pupovac, da se Srbima u Hrvatskoj osigura manjinska samouprava? Što to konkretno znači i bi li se time građani srpske nacionalnosti više getoizirali ili bi to pridonijelo većim demokratskim standardima i višoj razini manjinskih prava?
- Prvo što moram naglasiti jest kako su pojedini dijelovi Izjave SNV-a i Zajedničkog vijeća općina krivo interpretirani i opet smo dovedeni u situaciju da se srpskoj nacionalnoj manjini pripisuje nešto što nam nije bila namjera. Traženo je da se doneseni zaključci i programi poštuju na što se RH i obvezala, što uključuje reguliranje pravnog statusa ZVO-a, SNV-a i drugih manjinskih vijeća. Nije riječ o teritorijalnoj autonomiji kako je navodila većina portala.
Polje u Raškovićima
- Niste samo dožupanica šibensko-kninska nego i potpredsjednica SDSS-a.
- Tako je. Potpredsjednica sam SDSS-a za Liku i Dalmaciju. Kao dožupanica radim u Šibeniku, kao stranačka čelnica imam ured u Kninu.
- Dakle, slobodnog vremena i nemate? Stignete li se vidjeti s prijateljima, pročitati nešto…?
Radim od 0 do 24. Kako još nemam djecu, stižem sve odraditi uz podršku familije. Ali, kad stignem, recimo vikendom, volim prošetati sa svojim suprugom i prijateljima, rado i kakvu knjigu pročitam, a posebno me veseli ako imam vremena pomoći ocu oko poljoprivrednih poslova. Uostalom, završila sam agronomiju, odrasla sam u Raškovićima, samo 1,5 kilometara od Knina. Znam i danas, kad malo uhvatim vremena, otići s ocem u polje posaditi pomidore, kupus, a ponekad, naročito ljeti, odem i na pijacu pomoći roditeljima prodavati povrće. Nije mi to teško, odrasla sam uz pijacu, i uvijek me veseli vidjeti te ljude, s njima malo popričati, družiti se. Volim biti među ljudima, a posao me stalno vodi od Knina, Skradina i Šibenika, preko Zagreba do Vukovara. No, ne žalim se. Naročito ako uspijem nekome pomoći.
- Djevojačko prezime vam je Rašković. Mnogi vas i danas zovu Anja Rašković. Osjećate li svoje prezime kao teret zbog nekih drugih poznatih Raškovića?
- Ne, nimalo. Ponosna sam na svoje roditelje, na svog oca koji je častan i vrijedan čovjek koji nas je odškolovao i koji je cijeli svoj život vrijedno radio. Nemam se zašto sramiti. Najvažnije je kako se čovjek osjeća u sebi i kako se ponaša. A svatko je odgovoran za svoje postupke…