Vladarica murterske ambulante Ona je dr. House i dr. Doolittle u istom mantilu; Nevjerojatna životna priča medicinske seste Slavije: Spašavala sam živote Murterina i njihovih prasaca

Vladarica murterske ambulante
Doša' meni jedan pacijent. Slavija, nešto bi ti reka', ni' mi dobro. Ajde, skidaj gaće! Kala on mudante, aaa, frajeru, uvatija si zeca! Doktore, dođite. Doša doktor, pogleda, triper, nema štaRukavice bi čistačica oprala, ispeglala bi jednu krpu i dok je još vruća, ubacila rukavice unutra. Vraga se steriliziralo, ali nismo imali ni jednu jedinu infekciju. Ni zavoji se nisu bacali nego oprali i ispeglali i natrag u potrošnjuIšli smo u kućnu posjetu sinu od Nikole Turčinova Zeca, a kad tamo stari Zec jedva živ. A što ti je, Nikola? Noga me boli, bija san je izgorija pa se dalo na zlo. Kad ja vidin, a njemu 200 črvov u nozi

Njih su tri daleke 1957. godine bile prve žene u Murteru koje su išle na školovanje. Sve tri Jurage, rodice iz iste ulice, Ane, Tina i Slavija završile su u Zadru medicinsku školu primaljskog smjera. A Slavija je svojim predanim radom u zdravstvu još za života ušla u legendu. U Murter se vratila sasvim slučajno…

- U Murteru 1963. nije bilo ambulante, a jednu je ženu šlagiralo baš dok sam ja bila na godišnjem, radila sam tada u Puli. Doktor Tomerlin, koji je radio u Tisnomu, pitao je Murterine ima li i'ko u njihovu selu 'ko zna davati injekcije intravenozno. Ima, Slavija, mala Pakoškina - sjeća se Slavija.

Doktor Tomerlin ju je odmah htio zaposliti u Tisnom i nagovarao je da se vrati u Murter. I Slavija se vratila. Bilo je malo grintanja od onoga moga, kaže, jer je imala momka Josu Bujačića s Premude i nije mu se baš svidjela ideja povratka, ali bilo je logično, mati je bila sama u Murteru…

- I tako je počelo, kaže Slavija, svaki dan, 24 ure na dan, ni praznika ni blagdana ni Božića ni Nove godine. Dica su mi plakala, sve mame su doma samo tebe nikad nema, a vraga su žene onda radile, sve su bile domaćice. Radili smo doktor Tomerlin, ja i sestra iz rata, Zora se zvala - veli Slavija.

- Svako jutro na autobus u sedam, u Tisno. Od sedam do dvi radilo se u ambulanti. U ponedijak popodne od tri ure i u petak radili smo u Murteru u "stražici“ na katu kad je bilo lipo vrime, a kad je bilo zima, kod mene doma u kuhinji. Utorak popodne bio je rezerviran za Jezera, u sridu produženo u Tisnomu, u četvrtak je bio terenski rad po vlasima, u subotu normalno u Tisnomu, a u nediju od sedam do deset kućne posjete i podijeliti terapiju, a sva'ko je moga' dojti u bilo koje doba dana i noći kod mene ili kod doktora. Nas troje pokrivalo je cilu bivšu općinu Tisno, Murter, Betinu, Jezera, Tisno, Dazlinu, Dubravu, Putičanje, Kašić, Banjevce i Pirovac. Imali smo po 120 - 130 pacijenata dnevno, vadili smo krv, gledali sedimentaciju, šivali… Nismo imali kola. Doktor i ja smo na mopedu burtižali. Nas dvoje po sto kili svaki i dvi torbe. Onda bi se ja s torbama skalala s mopeda dok ne prođemo brdo Burnjaču i pješice preko brda. Onda sjedam nazad, doktor i ja stavljamo maske da se ne ugušimo od prašine i ajde, od jutra pa dok triba, cili dan. I sve je štimalo.

Njih je troje pacijentima bilo na raspolaganju 24 sata dnevno, a danas, kaže Slavija, od petka popodne do ponedjeljka ujutro na otoku nema doktora. Nije tada bilo tekuće vode ni telefona, čak ni auta, a do Šibenika se putovalo dvi ure jer nije bilo ni Šibenskog mosta nego je brod vozio prugu Martinska - Šibenik, a obavljali su čak i porode u ambulanti u Tisnomu. Čistačica bi ugrijala vodu i daj lancune…

Kad se otvorila ambulanta u Murteru, 1. prosinca 1964., Slavija dolazi u novu ambulantu. Prvi i najdugovječniji liječnik bio je Gojko Troskot. On i Slavija radili su zajedno deset godina i "bolje smo se poznavali nego on i žena ili ja i muž - reći će Slavija čiji je muž Joso pedeset godina navigavao kao kapetan na jahtama u Francuskoj.

- Rukavice bi čistačica oprala, ispeglala bi jednu krpu i dok je još vruća, ubacila rukavice unutra. Vraga se steriliziralo, ali nismo imali ni jednu jedinu infekciju. Ni zavoji se nisu bacali nego oprali i ispeglali i natrag u potrošnju - sjeća se Slavija, jedina konstanta u murterskoj ambulanti do umirovljenja krajem 1995. U 34 godine staža ni dana nije bila na bolovanju, osim dva puta po 40 dana porodiljskog dopusta. Slavija ne krije da voli život.

- Svaka fešta je bila moja, bila san na stolu i ispod stola, ali ujutro u sedam na poslu. Samo jedan put sam zakasnila, još sam radila u Tisnomu. Došla mati, ajde 'ćerce, autobus dolazi, a ti još u posteji. Brzo san navukla šlape, boršu u ruku, a veštu priko ramena pa u autobus obukivati se, lito je bilo, a autobus me čeka' i onda pljesak, urnebes u autobusu kad san gola doletila - smije se Slavija.

Poslije Troskota liječnici su se izmjenjivali kao na traci. Jakov Šupe, Ante Ercegović, Ivanka Lukić, dr. Kauzlarić, dr. Bago, Mirko Vukšić, Zrinko Petrinec, Vesna Škevin, Ante Župan… Jedno jutro je izašla u čekaonicu.
- Ko se sutra ne opere, nema injekcije! Došla sutradan Tišnjanka: Slavija, oprala san se jutros, litru rakije san izbljihala. Muž joj je reka' "vrag odnija tebe i Slaviju, svu ćete mi rakiju potrošiti“ - priča Slavija.
- Doša' meni jedan pacijent. Slavija, nešto bi ti reka', ni' mi dobro. Ajde, skidaj gaće! Kala on mudante, aaa, frajeru, uvatija si zeca! Doktore, dođite. Doša doktor, pogleda, triper, nema šta. Znaš li je li netko još zaražen? Znan! Dođite sutra svi u ambulantu! Došlo njih deset! Ali jao, dva su od njih bila oženjena. Kako ćemo reći ženama, moraju i one primati terapiju. Za njih smo malo ublažili priču, tobože da se bolest može dobiti i na zahodu. Deset dan' su dobivali troduplu dozu penicilina, a jedan dan su bili zakasnili. Izašla ja u čekaonicu i pozvala ih pred svima: Naprid, trguzači!, a naš tadašnji šef, zubar Jovan Oklješa napisa' je i obisija oglas "Tko je bio s Mađaricom, nek' se javi u ambulantu!“. Mađaricu je policija odvela u Šibenik, u bolnicu.

Spasila je Slavija mnoge živote i ljudske organe.
- Išli smo u kućnu posjetu sinu od Nikole Turčinova Zeca, a kad tamo stari Zec jedva živ. A što ti je, Nikola? Noga me boli, bija san je izgorija pa se dalo na zlo. Kad ja vidin, a njemu 200 črvov u nozi. Mora' je u bolnicu, ali sam mu rekla: Nikola, ne daj da ti pilaju nogu. Oni će to titi, mesari su to, ali ne daj. Zvoni ti nama telefon u ambulanti, bija je doktor Ercegović onda, s druge strane dr. Dujić, tadašnji ravnatelj bolnice: Kolega, dajte mi kolegicu profesoricu Slaviju! Kolegice, vi ste savjetovali pacijentu da ne da rezati nogu. E, sad izvolite to dalje sanirati! E, pa hoću, doktore. Bija se uvridija, godinu dan nije sa mnom razgovarao. Devet miseci san ja svakodnevno odila kod Zeca i po dvi ure mu pincetun čupala meso sve do zdravog tkiva, prala u slavuji i čistoj gazi. Za devet miseci noga je zacilila. Rekla sam mu: Sada ajde kod gospodina Dujića i pokaži mu nogu. Nazvao me Dujić: Slavija, duboko ti se ispričavam! A da stvar bude još gora, taj isti doktor Dujić je umra od infarkta meni na rukama. Evo, doktor Ercegović je živ, može potvrditi - ispričala je Slavija, koja je na isti način, to jest kaduljom i svojim svakodnevnim predanim radom, spasila nogu i jednoj ženskoj pacijentici, teškoj dijabetičarki. I nikada za svoj rad nije primila ni dinara osim uredne mjesečne plaće. A bilo je i neobičnih iskustava.

- Došla ja iz Pariza drito u osan uri uvečer, bila san kod muževljeve sestre, naprlitana i namirisana. Zove pokojni Roko Papahogov: Slavija, spasi, prajca mi boli, ima 150 kili u njemu! Dobro, Roko, dojdi po me u autu, moramo u ambulantu po lik. Naša Roko auto, došli po me, obukli me u veštetinu, dali mi čizme i ja u gomilu kod prajca, a blato do kolina. I, ajde, sedan dan' prajcu davati injekcije u gomilu. I prasac ozdravija, ima' je upalu pluća. Pročulo se da Slavija liči prajce pa su počeli dolaziti i drugi. Nekomu koza, nekomu tovar… ajde Slavija u veterinare. Donili bi nan u ambulantu kil bržol za marendu, to je bila plaća.

Prisjeća se Slavija jednog teškog slučaja kad je šestogodišnjem Nijemcu propeler s glisera odrezao dio lubanje i mozga. Pokojni doktor Zrinko Petrinec je tada bio liječnik u Murteru. Vojni se helikopter spustio na veliku cisternu pored crkve i hitno u Zagreb prevezao doktora i malog pacijenta, za sestru Slaviju nije bilo mjesta u helikopteru, ali su ona i liječnik učinili sve predradnje da se maloga hitno operira.
- I zamisli, malomu nisu bile oštećene vitalne funkcije. Ugradili su mu komad plastike, a mentalno je ostao potpuno zdrav. Nakon deset godina je ponovno doša' u Murter.
Zahvaliti Slaviji, kao i mnogi prije i poslije njega.

- Baš sam bila na godišnjemu i kolegica mi javlja da sam dobila paket. A u paketu jedan renđipet, jedne gaćice, rubac, čokolada, 20 deki kave i zahvalnica. Šalje Njemica koju smo dr. Šupe i ja spasili na Slanici. Kolege su bile ljubomorne na me, da san samo ja dobila paket. Rekla sam im, ko je bija posran, taj je dobija paket. Ta je pacijentica posrala, da prostiš, cilo auto, a zamolili smo jednoga Nijemca da nas odveze u Šibenik u svomu mercedesu, i mene.

Zahvaljujući svojim poznanstvima i prijateljstvima, dobila je Slavija za vrijeme Domovinskog rata pun šleper medicinskog materijala i instrumenata.
- Kakvih je tu bilo instrumenata, mi im ni naziv nismo znali - koje je murterska ambulanta podijelila s bolnicom u Šibeniku. Dobila je i vozilo opremljeno kao operacijska dvorana od svoje prijateljice Jutte. - Njega smo poklonili HOS-u.

Dobila je mnoga priznanja i zahvalnice, no najveća joj je zahvalnica kad je netko od njezinih pacijenata, primjerice Drago Špago, nazove svojom spasiteljicom.
- Drago je jedno od dvoje murterske dice koje se nije cijepilo. Bili su dugo u Kurnatima i ni' se uspija cijepiti. Dobija je visoku temperaturu priko četrdeset. Išli smo doktor i ja u kućnu posjetu i posumnjali u dječju paralizu. Poslali smo ga odmah u bolnicu. Stvarno je bila paraliza ali, pošto je odmah doša' u bolnicu, zahvatilo mu je samo jednu nogu. Zato ga zovu Špago. A ovo je upozorenje mladim roditeljima koji se nešto bune protiv cjepiva. Cijepite djecu! - poručuje im Slavija.


Velika kompa
Iako živi sama u velikoj kući, mati Tone i muž Joso su preminuli, a kćeri žive u Zagrebu, Slavija nije usamljena. Ima svoju „veliku kompu“, susjede. Žive svi u krugu stotinjak metara i svakodnevno se druže, "idu i piju“ zajedno. Imaju i svoja kodna imena. Slavija je Kurbača, Marija Šikić Crna je Vještica, Ina Kovačević je Pacovica, a bračni par Tereza i Miro Mudronja su Mutter i Gestapo. Rade jedan drugome svakojake spačke ali se nikad ne ljute, praštaju k'o djeca. Priča nam Crna (kuharica i vozačica u "kompi“):
- Gestapo nan je uvik obećiva da će nas počastiti, ali vrime prolazi, a čašćenja nema. Ulovija je jedan dan veliku ribu, kovača od 2,5 kila i da će ga prodati. Ali čovik koji je reka' kupiti ga, nije doša' odmah, a mi znamo di Gestapo drži ribu. Uzela ja kovača i kod Slavije. Ručak, velika lešada, slani kumpir, juha. Idemo mi, ide i on i sve mrmori "kako je 'vo lipo, ma šta je sla'ko“ i još je reka' ženi "jebentineboga, Tereža, ti 'vako lipo nikad nisi skuvala“. Naili se mi i zapivali. Za dva dana doša' mali po kovača. A di je, nema ga. Bentineboga, bi'će no ni…

Naslovnica Županija

Najčitanije

Sedam gorostasa Dalmacija dobiva svoje 'Igre prijestolja': Drevni starohrvatski gradovi-utvrde u kanjonu uz gornji tok Krke nakon obnove će postati dodatna atraktivna ponuda Nacionalnog parka

Dalmacija dobiva svoje 'Igre prijestolja': Drevni starohrvatski gradovi-utvrde u kanjonu uz gornji tok Krke nakon obnove će postati dodatna atraktivna ponuda Nacionalnog parka
Trošenj, Nečven, Bogočin, Kamičak, Babin grad na gornjoj Krki, Uzdah-kula kod Dubravica, ponad Skradina, i Ključ...
Dalmacija dobiva svoje 'Igre prijestolja': Drevni starohrvatski gradovi-utvrde u kanjonu uz gornji tok Krke nakon obnove će postati dodatna atraktivna ponuda Nacionalnog parka