uz blagdan svih svetih Prodavači domaćeg cvijeća gube bitku s trgovačkim centrima. E, centri, oni su nas kvragu i dali, kažu

uz blagdan svih svetih

- Ovo vam je posao u izumiranju, ova prodaja cvića za blagdan Svih svetih i Dušni dan. Još koju godinu i nestat ćemo ka videoteke! Je l’ se sićate koji je to nekad biznis bija, na svakom je kantunu bila po jedna! A danas niko ne zna ni šta je to!

Eto, tako su nas, s tim ričim dočekali prodavači cvijeća, koncentrirani uglavnom na šibenskom pazaru. Nije među njima bilo neke gužve, a dijelom je, tvrde nam, razlog tome i šta su Šibenčani malo lini:

- Naš vam svit sve radi zadnji dan! Šta ćete, nikome se ne žuri na groblje, sliježu ramenima, uz osmijeh.

- Alo, slušajte mene, nije van to razlog. Nego, nemaju šparići novaca, penžijun je tek u petak, prvoga!, zove nas jedna bakica, da nam ona reče.

- A ko su šparići? - pitamo.

- Umirovljenici ka i ja šta sam sama. Šparići, zato što moramo šparat! Zato je prvoga i drugoga navala. Stignu penzije, govori nam, a drugi joj odobrava. Šta bi Šibenčani rekli, begenaje:

- E, mirovine! Znate li vi, momak zašto se penzije zovu mirovine? Zato šta s njima ne moš nigdi. Nego samo stat kod kuće i mirovat! - smije se i on. I berekinasto dodaje - Penzioneri su vam ljudi od akcije! Ne propuštaju ni jednu akciju u trgovačkom centru!

A na spomen trgovačkih centara roguše se prodavači:

- E, centri, oni su nas k vragu i dali. Ko će kupit kod nas na ulici, i nosit pješke kući, kad oni nude komodnije i jeftinije. I odmah pitar staviš u auto, zajedno sa svon ostalon spizon. Satrali su male trgovce po kvartovima, sada smo im mi došli pod zub!

A jedan od onih koji najbolje znaju kakvo je cvijeće nekad sjajan biznis bilo je i Krešimir Vrankulj, kojeg zatičemo ispred njegovih krizantema multiflora, iza kojeg je skoro 50 godina iskustva. Pola stoljeća živi s cvijećem i od cvijeća, on i njegova gospođa.

Uvozni lobi

- Sjajan je to bio biznis u onoj državi, jer nije bilo uvoza. Nego se prodavalo ono što si ima kod sebe, domaću robu. A sada je to borba s uvozom, konkurencijom, uvoznim lobijima. Odakle stiže cviće? A odakle ne stiže. Nizozemci su najveći trgovci cvićem na svitu, ali ne stiže njihovo cviće samo otamo, oni imaju svoju proizvodnju na svim kontinentima. I imaju veliki lager, na koje stižu avioni i dovoze cviće sa svih strana. Ruže stižu iz južne Amerike, ovo s jedne, ono s druge strane svita. Ne možeš ih pobijediti, nema šanse. Ovo što mi imamo krizantema, to je još nešto malo što je ostalo od domaće proizvodnje, a ovo sve drugo što vidite da se prodaje, rezano, za vaze, ruže i ostalo, to vam je sve uvoz. Cvjećarstvo, flora, vam je postalo kruh s puno kora, veli Krešimir koji je radio u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša, bio je tamo dugi niz godina poslovođa, a u Šibeniku prodaje cvijeće otkako je otišao u penziji, pridružio se supruzi Stefaniji koja je još otprije, tamo od sredine devedestih, držala plac s cvićem na šibenskom pazaru i imala svoje stalne mušterije.

Žive u Kaštelima, tamo im je i proizvodnja, pa svaki dan čine sa svojom malom ‘raketom’ KIA-om, turu gori - doli. Nekad on, nekad ona, dikod zajedno, još koji dan dok mogu. Oni su među zadnjim Mohikancima cvjećarstva, ne samo u Šibeniku, nego i u Dalmaciji.

- Znate kako je to bilo tamo 85. ili 86 godine, za ne falit godinu, ima bi proizvodnju od jedno deset tisuća karanfila i ja bih to plasirao i za Mrtvi dan prodao u Karlovcu recimo jedno pet šest tisuća cvitova. I za te sam novce mogao kupit Stojadina! Eto, to vam je to! Pa vi sad vidite i usporedite! Danas ne da ne bih mogao kupiti auto, nego ne bih mogao ni motor, možda eventualno gumu od auta! U trgovačkom centru, na akciji!’ - prisjeća se Krešimir blagodati kojima je proizvođačima cvijeća davalo tržište bivše Jugoslavije koje je bilo ne samo puno veće, nego i zaštićeno od uvoza i strane robe.

Centri proizvodnje

Plasiralo se cvijeće u Sloveniju, Ljubljanu, Zagreb, to je išlo leva - leva, jako dobro, i za ove dane, za Dan žena, i ostale dane i prigode u godini. Split i Kaštela bili su vam centar cvjećarske proizvodnje za cijelu bivšu Jugoslavije, tu su bili jaki proizvođači ‘Jadro’, poslije ‘Kaštelanski staklenici’. Imali su pored jake cvjećarske i jaku povrtlarsku proizvodnju, nema ni rasadnog materijala, mi smo samo na Institutu za jadranske kulture u Splitu proizvodili do četiri milijuna sadnica karanfila. E, sad računajte da svaka sadnica daje deset cvjetova, pa izračunajte koliko je to.

Četrdeset milijuna karanfila za prodaju! Svake godine je sve to išlo iz Splita, priča moj sugovornik, a ja tek onda postanem svjestan, u razgovoru, da ima već pusto vrimena kako nisam vidio karanfil. Kao da je s propašću onog sustava, čiji je bio simbol, propao i on. Više ga nitko i ne traži! A prije, ne samo da je dobro išao crveni, kao krv proletera, koji se trošio na tone za razne partijske i druge obljetnice, nego i onaj žuti, bijeli, šareni. Danas – ništa! Od želje ti ga je vidit! Ponegdje se prodaje onaj niski, mini, ali onog visokog, rezanog, za vaze – nema nigdi. Ispao je iz mode! Postao je nepodoban. Izgleda da je jedini on platio laštru za sve grije komunizma! Jednostavno je ispao iz mode. Ne stavlja se više ni u bukete, ni u aranžmane, čak ni u pogrebne vijence! Postao je flora non grata!

- Nema ni proizvodnje karanfila, ostalo je kod nas u Splitu i Kaštelima, samo još nešto malo gerbera, nešto malo ruža, čajevki, za rezano cvijeće i to vam je to. Sve van je iz Južne Amerike, priča nam Krešo. Kad mogu nogometaši u Hajduka stizat iz Argentine i Brazila, što ne bi i ruže! Napuniš Boinga i gotovo!

- Čujte, ja sam samo spomenuo Institut, ali isto toliko vam je oko 40 milijuna cvitova karanfila proizvodio i Jadro, to vam je znači 80 milijuna komada godišnje. I cijena je bila izvrsna! Skupo smo mi to prodavali. Ja mislim da su dva cvijeta bila marku! - Njemačku, e, a neće poštansku, upali smo mi u priču s našim Krešimirom dok istodobno pristiže mlada dama i izabire dva pitara. Jedan za 30 i jedan za 25 kuna. I galantno ostavlja pet kuna za kavu. Krešimir veli da ne treba, ali gospođa ne popušta - Popijte kavu, veli. Radije će kupiti ovdje, nego u trgovačkom centru, pa makar bilo i koju kunu skuplje. A cijene su takve da ima izbora za svakoga, od 15, preko 25, 30, pa do 50 i 60 kuna za pitar. Rezanog cvijeća, krizantema i gerbera, špina još uvijek nema u ponudi.

Zadovoljni prometom

Na stepenicama pazara zatičemo i gospođu Olgu Grubišić, s dva pitara. U Žaboriću živi, na vikendici, pa će na groblje teke ranije odnijeti cvijeće, a 1. studenog će doći, upaliti svijeću. Zapravo, sve ovisi o vremenu, jer ove godine za kraj tjedna zovu veliko zahlađenje i kišu, nakon dugog razdoblja toplog vremena i babljeg ljeta, koje se od Svetog Mihovila rasteglo kroz cijeli listopad i, evo, dočekalo studeni. Listopad, a ni jedan list još nije otpao.

A gospođa Renata Flajšman, iz Črešnjeva blizu Beretinca, kako je ona zadovoljna prodajom?

- Ja sam vam nezadovoljna samo time što moram sama raditi, pa mi je naporno. A prometom smo i ja i muž mi Davor zadovoljni jer nemamo velika očekivanja. U Šibeniku smo skoro kroz cijelu godinu, nudimo sve što sezonski proizvedemo na svom OPG-u i prilagođavamo se kupcima, veli nam Renata. U nje je dva bijela pitara krizantema izabrala i časna sestra Slavica, za grobove svojih preminulih sestara. Tu je do njih i Zdenka Sučić sa svojom robom iz Mirlović Zagore.

- Kako ide?

- Moglo bi i bolje. Svi hoće jeftinije. Ali, moja roba je domaća, bolja nego što je u trgovačkim centrima, pa onda mirita i bolju cijenu, veli nam Zdenka.

Do nje se dvi gospoje razgovaraju:

- Pa kako ću ja uopće doć do Svete Ane, sad kad je sve raskopano i iskopano, cili je grad izblesirala ova Aglomeracija. Ne moš proć ni pješke, a kamoli auton. Ne znan, morat ću pitat malog unuka da mi pogleda na internet kud se može proć... Morat ću i njemu dat 50 kuna za bon, sad i otog đavla daju na bonove, ka i mobitele. Šta je ovo došlo, ni na groblje ne moš više otić bez interneta. Aj, reci...

Naslovnica Šibenik

Najčitanije